Zgodna žena (1990.)

Piše: Sanja Kežman

Zgodna žena (Pretty Woman, 1990., 119 min.)

Redatelj: Garry Marshall

Glume: Julia Roberts, Richard Gere, Jason Alexander, Hector Elizondo, Laura San Giacomo

 

Još jedna izklišejizirana priča o Pepeljuzi s primjesama Verdijeve Traviate i happily ever after završetkom. Da, rekla bih da je ovaj film upravo to. Savršeni produkt adaptiranog uzorka bujne mašte ženskog uma o živopisnom sanjarenju postojanja „princa na bijelom konju“ i life lasting ljubavne romanse. No, upravo zbog realnosti nepostojanja fiktivno idealizirane vječne ljubavi, privrženost široke mase ovoj romantičnoj komediji ostavila me u blijedoj sumaglici nedefiniranosti i zbunjenosti. A onda sam shvatila… ljudi naprosto vole vjerovati u bajke. Marshall je prigrlio tu ljudsku naivnost, osmislio pametan dijalog, pronašao savršeno kompatibilne figure te odigrao prokleto dobru igru ljudskim umovima – postavio ih u svijet u kojem nisu pravilo, već izuzetak. I upravo zbog toga je Pretty Woman, bez obzira na izlizanost tematike, jedan od najneočekivanijih blockbustera ranih devedesetih.

U prošlosti, novac se zasigurno nije prirodno spajao s ljepotom, bez obzira na to gdje se prije povlačila. No ipak, ona je prostitutka, a on besramno bogati biznismen. Kada se ovaj beskompromisni tajkun, Edward Lewis (Richard Gere), igrom slučaja nađe na Hollywood Boulevardu, američkom Kaiserstraße, gdje se kurve svake večeri natječu za titulu najdroljastije odjeće koja sama po sebi vrišti „I screw people for money!“, noćna ptica Vivian Ward (Julia Roberts) bez imalo pardona ponudi mu svoje usluge. Ali jedino što on traži su upute za povratak do hotela. A ona mu ih je spremna jeftino prodati. Njihov slučajni susret rezultira sedmodnevnom poslovnom ponudom, ali ubrzo just business deal rasplamsa bujicu neprimjerenih emocija, a sirovi seks zaobiđe granicu profesionalnosti i pretvori se u ljubavnu odiseju demoliranja klasnih barijera. „Baby, I’m gonna treat you so nice, you’re never gonna want to let me go“, u jednom trenutku Vivian samouvjereno kaže Edwardu. No, može li, usprkos uzajamnoj privlačnosti i osjećajima, ovaj čovjek od rutine naviknut na creme de la creme život, u jednoj djevojci s dna pronaći ženu svojih snova?

Ova romantična komedija prezentira se kao post-moderna filmska bajka koja se izdigla iz okvira običnosti i postala mnogo više od tek naoko tipičnih sladunjavih djela. Pitam se bi li se legendarni Jacob i Wilhelm Grimm ili pak H. C. Andersen zgražali nad klišejima na koje se svela ekranizacija fairy-tale priča ili bi možda aplaudirali Marshallu što je uspio nadmašiti samog sebe obradom stilizirane bajke? Ovisi. Jer, kvaliteta i kvantiteta dva su uvelike različita pojma. No, jedna činjenica zasigurno je nepobitna – bez obzira koliko se puta u filmskoj industriji „Pepeljuga sadržaj“ stavljao na repeat, a njegov finalni proizvod opet i iznova isporučivao gledatelju, Marshall je spojio nespojivo – „živjeli su sretno do kraja života“-konceptu pridodao je dotad neviđene primjese kontroverzi i tabu tema, a Zgodna žena, kao rezultat njegove zamisli, uspjela je napraviti iznenađujući boom među širokim masama zaradivši milijune i milijune dolara u svjetskoj kino distribuciji, a ujedno je stekla titulu reprezenta ondašnjeg američkog duha vremena. I nema veze što možda djeluje kao da Pygmalion upoznaje Pepeljugu na Beverly Hillsu jer – radi to s velikim stilom.

Romantična atmosfera šarolikih tonova prožima se iz scene u scenu stvarajući kompleksnu cjelinu raznobojnih emotivnih paleta, dok klasično razigrane note odličnog  „Oh, Pretty Woman“ soundtracka snažno dočaravaju liniju bezbrižnosti dok se spaja s materijalizmom i ljepotom. Prikazom famoznog Rodeo Drivea, dizajnerskih trgovina i skupocjene odjeće koja pršti kasnim osamdesetima, gledatelj ne samo da dobiva uvid u život na američkoj visokoj nozi, već mu se kristalno jasno daje do znanja da novac, osim što kupuje stvari, kupuje i poštovanje. Da sve ne bi bilo sagledano iz kutka krute površnosti , Marshall isprepliće elemente sirove plitkosti s nekim osnovama kulture – možemo vidjeti Vivian kako se iskreno veseli gledanju Audrey Hepburn, dok je upoznavanje Verdijeve La Traviate takne do suza, a pristojno damsko ponašanje i neophodne manire trebale bi ovu jeftinu flundru učiniti profinjenom ženom i boljom osobom. Promijenjena i emancipirana Roberts podsjeća na transformiranu Elizu Doolittle (My Fair Lady), samo što nju Henry Higgins nije odveo u krevet pet minuta nakon što ju je ugledao. Možda ovo djelo zaudara „novac kupuje sve“ stavom, ali pametan i oštar scenarij i romantika ispunjena šarmom s dozom dobrog humora vješto prikrivaju snagu nametnutog materijalizma i života u visokim društvenim krugovima, sugerirajući kako nije baš uvijek sve u novcu. Samo većinu vremena.

Bez obzira na elemente suhoparne površnosti kojima je film u velikoj mjeri potkrijepljen, teško je ne „pasti“ na Zgodnu ženu jer, unatoč tome što se Vivian bavi najstarijim zanatom koji postoji, Marshall je stavio fokus na njenu osobnost, ostavivši time profesiju prostitucije u maglovitoj sjeni. Uloga iskrene i srčane djevojke s dna, Juliju Roberts, koja je početkom devedesetih tek uplovljavala u glumačke vode, lansirala je u sam vrh zvjezdane orbite Hollywooda, a upravo ona zaslužna je za bezvremensku popularnost samoga filma. Rekla bih da glumica koja takav uspjeh postigne samo jednom ulogom, u kojoj šarmira sve oko sebe dobrim humorom, ali na skroz glupavi način i pritom uspije ostati lijepa, ostatak karijere može raditi što god poželi, ali Roberts kao da se, u svojim narednim djelima uvijek vraćala izvedbi u Zgodnoj ženi – bilo da je pokušala nekako oživjeti ili ići protiv nje. Kako god, za njen izvanredni performans nikako nije zaslužan Richard Gere, tada već pomalo zastarjela seks simbol legenda pozamašne karijere kojem je ovo bio prvi film s manje golotinje, a više teksta, već zarazna prirodnost koju je unijela u ulogu, dok je on u nijednom trenutku ne nadmašuje, već samo prati rame uz rame. Talent je to.

Marshall se nesumnjivo nije morao mnogo potruditi da bi kao par funkcionirali na ekranu jer nenametljiva kemija koja se u svih 119 minuta proteže među njima toliko je odvažna i čvrsta da, koliko god u ponekim trenucima scenarij graničio s fikcijom, djeluje svakidašnje i u mogućnosti je „natjerati“ gledatelja da povjeruje kako za apsolutno svaku osobu negdje postoji ljubavna bajka. Upravo ta iskrena romansa kojoj se Gere i Roberts prepuste oduševljava u svim mogućim segmentima jer, riječ je o ljubavi kakvu danas gotovo nijedna romantična komedija ne isporučuje – ona koja postoji i nakon što orkestar odsvira svoju posljednju skladbu, ona koja traje i nakon što se ugase svjetla na glavnoj pozornici, ona za koju su dovoljne male kasnonoćne ispovijesti i ona koja te odvede u trenutak u kojem ne postoji ništa drugo osim tebe i voljene osobe. I premda je naizgled krhka, naoružana predrasudama i nema apsolutno nikakvih predispozicija da preživi, pravo je blaženstvo gledati kako se ni Gere ni Roberts ne „trgaju od posla“ da bi je održali živom.

Zgodna žena zasigurno nije najbolje djelo ikada snimljeno i vjerojatno dotiče barijere imaginarnosti, ali je toliko iskreno da će Vas iz tmurne svakodnevice odvesti u neki drugi svijet, svijet u kojem postoji Prince Charming i u kojem snovi djetinjstva postaju stvarnost. Julia Roberts dobila je svoju bajku. Zašto ne bi i Vi? Pa makar trajala samo 119 minuta.

3 komentara za “Zgodna žena (1990.)

  • Jelena Djurdjic says:

    ima jedno 110 pizdarija i stvari za poludit but I’m gonna go with: It’s something special.

  • vanja says:

    Ne bih ovo ni upamtila toliko da nije Roya Orbisona i pjesme, no priznajem, danas ne mogu čuti “Pretty Woman” a ne pomisliti na film. Nije sad da ću ga svaki put poželjeti pogledati, ali. 😀 Ima ono “nešto”. Yes, ma’m!

  • Izabela says:

    lijepo napisano, snažno:)
    mislim da smo već davno zaključili kako nam je pamćenje podosta krhko, i kako se toliko filmova želimo i trebamo vratiti, ali ne znamo ni sami kada. pa pretty woman je i za mene jedan od njih. ne sjećam se pojedinosti, al pamtim osjećaj, i znam da je bio dobar.ok, padam na gerea, to je činjenica, ali i u dosta recenzija ima onog ‘kakav/o se danas može rijetko vidjeti u žanru’. i istina je to.rom-com -da, al onaj iz osamdesetih, devedesetih (ti su mi najdraži) i sad upoznasmo i neke ranije, poput bringing up baby, koji se btw ptikazuje u tuškancu za novu.
    jedino ne znam što je toliko pogrešno u fikciji i rasplamsaloj mašti? Bogu hvala na tome!

Leave a Reply

Your email address will not be published.