Zbogom, Maestro Sidney Lumet

Piše: Vanja

Sidney Lumet, nadnaravno nadareni redatelj filmova koji je volio New York, iako ga je kažnjavao i kritizirao kroz svoje filove, preminuo je prekjučer u 86. godini života. Uz toliko drugih legendi koje su nas napustile tijekom protekle (a i ove) godine, ovo je vjerojatno najveća. Kontroverzan, posvećen, iskren prema društvu ogoljujući ga sloj po sloj i istodobno ga slaveći takvog, kakvo jeste, mnoge od nas je natjerao da se povežemo s njegovim ostvarenjima na nekim posve čudnim razinama. Teško je povjerovati da neće snimiti više niti jedan film.

Za redatelje često i nepravično vele da postaju lošiji s vremenom. Za gospodina Sidneyja Lumeta, to ne vrijedi ni u njegovim počecima, ni na vrhuncu, jer je, jednom ga dosegavši, zauvijek postavio standarde koje je tek tu i tamo spustio. Jedan od rijetkih u ovom zahtijevnom zanimanju nikad nije posve upao u radzoblje teške stagnacije, ponavljanja onoga što je već uradio ili … jednostavno, nije uradio film koji je gori od nekih drugih, koji su slavniji, čuveniji i gledaniji. Čovjek koji je uradio pedeset filmskih ostvarenja od kojih su mnoga klasici, iz decenije u deceniju je stjecao nove fanove, učio mlade i žedne filmofile prekrasnim i jednostavnim načinima pravljenja vrhunskoga filma.

Nisu mu potrebne lovorike, nije mu potrebno ništa – dao nam je sve od svojih najranijih do posljednjih ostvarenja. No ne spomenuti „12 Angry Men“, „Dog Day Afternoon“, „Serpico“ „Murder in Orient Express“ ili „Network“, bilo bi kao otići na grob i ne ostaviti niti cvjetić.

Njegov posljednji film „Before the Devil Knows You’re Dead“ je bio zasigurno jedan od najboljih filmova 2007.g. no kako to obično biva, podcijenjen zbog razloga ovog ili onog. Za redatelja koji ga je napravio s osamdeset godina, to je ipak i poduhvat i – u konačnici – uspjeh.

Jedan od definitivno najjačih filmova dijaloške prirode, „12 Angry Men“ iz 1957 jednostavno su oborili s nogu one, koji su ga htjeli i uspjeli shvatiti na ispravan način, što nije teško.  „The Deadly Affair“ s izvrsnim Jamesom Masonom iz 1966 samo potvrđuje ono što smo naučili, ako jesmo. Slijede mnogi… pomenuti sve što čovjek ima na umu a ne izostaviti nešto vrijedno znači samo prepisati, no vjerujem da ovom velikom čovjeku to ne treba.

Gotovo su svi Sindeyjevi filmovi veliki. Vrijedi ga proučiti, naučiti i štovati. Jer tko od današnjih modernih, mlađih redatelja može tako realistično, sivo no opako životno predstaviti naše iznijansirane živote, prljavštinu pravoga zločina koji obitava u samim ljudima? Tko se može tako lako prilagođavati promjenama a opet ne izgubiti na kvaliteti kroz desetljeća? Mnogo je imena koja bi čovjek „promaknuo“ kao nasljednike, no u ovom je trenutku to najmanje bitno.

Nadajmo se da će mlade redateljske nade naći inspiraciju u životnosti ostavštine ovog velikana. Izgubili smo jednog od najvećih iako se o njemu nikad nije pričalo u kontestku „veličine“ kao što je slučaj s (ništa manje dragim, dragim) Scorseseom ili Hitchcockom. Dao nam je puno, a zauzvrat je, pored tolikih klasika i nagrađivanih fimova, dobio čak počasnog Oskara 2005.g… Njegova porota i nakon tolikih godina, bez ijednog zlatnog kipića, suvereno drži vrlo visoko mjesto na ljestvici najcjenjenijih filmova ikad snimljenih – s pravom.

Počivaj u miru, maestro.

Leave a Reply

Your email address will not be published.