Zašto monogamija?

Piše: Izabela Laura

1


Piše: Izabela Laura

 


 

1Omiljeni spisatelj(ica) – Oscar Wilde. Najdraža TV serija – ona o Izabranoj djevojci koja ubija vampire, odnosno Buffy.

Ne znam što bi gospodin Wilde rekao na moj odabir favoritne mi serije, ali sigurna sam da bi u jednom liku zasigurno uživao, bezobrazno sarkastičnom liku vampira Spikea. Ako zbog ničeg drugog, onda upravo zbog jezika kojim se Spike služi.

Lista omiljenih mogla bi ići unedogled, ali ono što zbog čega su ova dva primjera paradigmatska jest to što pripadaju različitim domenama. Djela Oscara Wildea spadaju u visoku književnost, odnosno kulturu, dok Buffy smještamo u domenu popularnog. Ovdje međutim smještam te „tekstove ” jedan pored drugog jer oboje izazivaju moju pozornost i oboje zaslužuju biti tumačeni. „Ljudi vole darivati ono što je njima samima prijeko potrebno”[1] pa otuda vjerojatno proizlazi i potreba da stvorim prostor u kojem će to tumačenje biti moguće, na kojem ću obrazložiti – znam da se igram na opasnom tlu – zašto (kulturalnu) monogamiju smatram besmislenom.

Pa neka igre počnu.

 

„You go into the arena alone. The lions are hungry for you”[2]

1ryanPopularna kultura, kao kultura koja se sviđa velikom broju ljudi, kao ona koju proizvodi narod, puk za sebe, kao ona oprečna visokoj kulturi (R.Williams), u svojim je začecima do industrijske revolucije u Europi funkcionirala kao narodna kultura, kao kultura otpora dominantnim praksama[3]. Do negdje 1830. ona izražava vrijednosti radničke klase, ali će se pojavom i širenjem onoga što će uskoro postati masovni mediji – novine, film, radio i televizija – popularna kultura podijeliti unutar sebe, a produbit će se i njezin raskol s visokom kulturom, započet već u 17. stoljeću.

Zbog Zakona o obrazovanju (1870) u Engleskoj, pismenost postaje dostupnija širem sloju ljudi za koje se onda i stvara prikladna informativna literatura. Kao i obično, brojke govore za sebe: časopis Daily mail tako je od 1896. do 1900. ostvario prodanost od milijun primjeraka. O brzini kojom se razvijala popularna kinematografija ne treba ni govoriti: 1920. Hollywood je na godišnjoj razini proizvodio 850 cjelovečernjih filmova, a tridesetih godina tjedno je prodano čak 110 milijuna karata za kino. U rasponu od 20 godina, između 1940. i 1960. u SAD-u broj osoba koje su posjedovale televizor narastao je s 3 % na 88 %.

2Tome treba pridodati i glazbenu industriju, oglašavanje, magazine, popularnu fikciju (npr. krimići, ljubići). Popularna kultura postaje plodno tržišno tlo u kojem se potrošač ubrzo pretvara u „potrošačku masu”, a kultura koju konzumira ta „masa” jest masovna kultura.

Narodna kultura stjerana je na rubove, a popularna kultura postaje sve više masovna, ona koja dolazi odozgo i sa sobom nosi ideologije vladajuće klase.

Ali ljudi nisu kulturalni papci kako kaže Stuart Hall, nisu samo pasivni konzumenti emitiranog sadržaja. I zbog toga popularna kultura i dalje stoji kao arena u kojoj se neprestano bore manipulacija i otpor.

 

„Pleasure is the only thing one should live for ”[4]

2benedictJedna od teorija raskola između pop i elitne kulture, ona liberalna, kaže kako se popularna kultura temelji na „ispunjenju želje u različitim oblicima”, odnosno na načelu užitka, dok se djela visoke kulture podvrgavaju načelu stvarnosti. Popularnu kulturu, nadasve onu masovnu, karakterizira široka potrošnja. Ta djela i proizvodi – romani, časopisi, serije, odjeća, glazba.. – sadrže nešto što privlači velik broj ljudi.

Fantazija koju oni nude i užitak koji proizvode nasuprot brigama i problemima sve tmurnije svakodnevnice čine se kao logičan zaključak njezine današnje prevlasti nad visokom kulturom (službena kultura očuvana u umjetničkim galerijima, sveučilišnim kolegijima).

Ikoničko, slika kao značajka popularnih tekstova pobjeđuje, ne samo zato jer je osjetilo vida naše najjače osjetilo, nego jer ona pruža trenutačniji doživljaj. Ali stvari opet nisu tako jednostavne. Nama trebaju riječi, treba nam ona razina multipliciteta značenja koju pronalazimo u kompleksnijim sadržajima. No zašto birati ili jedno ili drugo?

Easthope, analizirajući dva teksta (Srce tame, Tarzan među majmunima) iz obje „kulture” zaključuje da, unatoč razlikama, oba teksta počivaju na tekstualnosti te prema tome nema razloga da ih se ne proučava jedan pored drugog.

 

Zašto monogamija

3fassbenderOnda, zašto monogamija? Načelo užitka ili načelo stvarnosti? Vizualno ili verbalno? Popularna ili visoka kultura? Ja kažem oboje.

Pokušat ću stvoriti prostor na kojem će se ostvarenja iz jedne i druge domene analizirati i povezivati sa svojim konteksom, sa svojom publikom i to bez ikakva prizvuka elitizma, bez ikakvih predrasuda. Jednako ću se baviti fenomenom meksičkih sapunica kao i s Jane Eyre Charlotte Brontë, našom potrebom za nastavcima serijala i Velikom ljepotom Paola Sorrentina.

Biti će govora o fantastici, nadasve bajkama i njihovim sve češćim reekranizacijma poput nadolazeće Maleficient, ali i kratkoj povijesti teatra i filma s obzirom da njihov položaj u društvu. O svemu tome i još mnogo toga razgovarat ću s ljudima koji su s predmetom povezani neposredno ili posredno, ili se samo čine zanimljivim gostima. Slobodni ste i dobrodošli davati prijedloge, kako konkretne primjere predmeta o kojima se raspravlja, tako i osobama koje biste voljeli čuti. Kroz narednih par mjeseci pokušat ću kroz uvodne tekstove na konkretnim primjerima ponuditi obrasce ovog projekta, a onda, uz vaše prijedloge i čitateljsku podršku, krećemo s pravilnim periodičnim objavljivanjem.

5

Moj je izbor za prvi uvodni tekst Oliver Frljić, kazališni redatelj kojeg ne treba puno predstavljati, autor predstave Mrzim istinu koja je najavila novo doba hrvatskog teatra, mnogima skandalozne Dantonove smrti, „novog”, rezigniranog Hamleta u ZKM-u i ništa manje medijski popraćene Aleksandre Zec koju je mjesto u Zagrebu postavio u Rijeci.

Kakvo je njegovo stajalište o masovnoj kulturi, što misli o prikazu kulture u našim medijima, je li svaka mogućnost pobune pojedinca zaista u startu besmislena, pročitajte na FAK-u, u rubrici Kava i pljuge.

Mi se čitamo uskoro, a dotada ne zaboravite uživati!

 


[1] Oscar Wilde, Slika Doriana Greya

[2] Gone with the Wind (1939), Fleming/Cukor/Wood

[3] Svi su faktografski podaci o razvoju popularne kulture i o njezinu odnosu prema visokoj kulturi dani prema  knjizi Deana Dude Kulturalni studiji (2002) i tekstu Antonya Eathopea „Visoka kultura/popularna kultura: Srce Tame i Tarzan među majmunima” iz knjige Politika teorije (2006).

[4] Autor citata Oscar Wilde.

6 komentara za “Zašto monogamija?

  • Matea Rebrović says:

    Jako interesantna ideja! Mislim da ćemo pokrenuti odlične rasprave (bar se nadam da će tvoji tekstovi to potaknuti). Ako zbilja budeš pisala o sapunicama, tom segmentu se posebno veselim jer imam puno toga za reći :)

  • Vikica says:

    Iz teksta se jasno vidi na što se cilja. Sažeto, odmjereno i reprezentativno. Bilo bi interesantno vidjeti tekst o nećemu što je prihvaćeno kao visoka umjetnost, ali se masovno konzumira

  • Izabela says:

    matea, drago mi je da ti se dopada ideja! :) o sapunicama će svakako biti riječi,a vjerojatno i razgovorra s nekim ‘sapuničarima’.zaista se nadam da će biti rasprava jer tekstovi i jesu zamišljeni na takav način. teško je bilo ispisati neki koncept jer je područje koje bih htjela obuhvatiti zaista široko i raznoliko, ali mislim da će tim biti zabavnije:) i btw, svi prijedlozi primjera i tema su dobrodošli!:)

  • DS says:

    Go go Izabela. :>

    “dok se djela visoke kulture podvrgavaju načelu stvarnosti”

    Čija je to teorija?

  • Marilena says:

    Super ideja!!

  • Izabela says:

    @DS -mislim da Easthope preuzeo te pojmove načela ugode /načela stvarnosti iz psihoanalitičke terorije od Freuda, pa ih preslikao na opoziciju popularna /visoka kultura. ima tu još nekih stvari tipa pitanje (ne) sretnog kraja. alimeni je osobno najkonkretnija bila tekstualna analiza oba teksta

Leave a Reply

Your email address will not be published.