Zapravo ljubav (2003.)

Piše: Sven Mikulec

Zapravo ljubav (Love Actually, 2003., 135 min.)

Redatelj i scenarist: Richard Curtis

Glume: Hugh Grant, Colin Firth, Alan Rickman, Liam Neeson, Bill Nighy, Laura Linney, Keira Knightley, Martin Freeman, Emma Thompson, Rowan Atkinson

 

Ljubav britanskog redatelja i scenarista Richarda Curtisa i žanra rom-coma nije nikakva tajna. Rođeni Novozelanđanin pod reflektore je zakoračio upravo svojim spisateljskim angažmanom na Four Weddings and a Funeral, Notting Hill i Bridget Jones’s Diary, da bi si ugled učvrstio dvjema hvaljenim redateljskim projektima, Zapravo ljubav i Rock’n’roll brod. Iz njegovog ne osobito bogatog ali pohvalno izbirljivog CV-a namjerno sam izostavio rad na dva dugometražna Beana, meni vrlo dragom televizijskom filmu Bernard i duh, kao i uspješnim serijama Crna guja, Mr. Bean, Vikarica iz Dibleyja i Dr. Who, upravo zato što se ne uklapaju u moju prvu rečenicu koja Curtisa označuje kao rom-com eksperta. Ako ćemo iskreno, takvo etiketiranje možda se ne čini poštenim prema talentiranom i svestranom piscu koji se dokazao na više polja i na različitim medijima (TV/film), ali usprkos tome, u mom se filmskom sjećanju on zacementirao kao majstor iza kulisa ove zabavne, dirljive i vrlo svježe božićne priče za koju ćemo odvojiti sljedećih nekoliko minuta.

Zaljubljeni par upravo se vjenčao, i to u odličnoj organizaciji mladoženjina najboljeg prijatelja. Međutim, taj prijatelj, naoko hladan i distanciran, svakom svojom porom vene za osobom koja mu je nedostupna, zabranjena i, u njegovim napaćenim očima, apsolutno savršena.

Ostarjela, cinična rock zvijezda izlizanih kožnih jakni i ishlapljelih uspomena na negdašnja razuzdana druženja s Eltonom i ostatkom svjetske pjevačke elite zajedno sa svojim debelim menadžerom upušta se u snimanje božićne verzije jednog zaboravljenog hita koja, snimljen krajnje očajnički i očigledno nedomišljato, možda ipak dospije do novijih generacija. Ima li među novim klincima odraslima na Britney mjesta za jednog čistokrvnog rockera stare škole?

Sredovječni muškarac kojem je rak upravo oduzeo voljenu suprugu svoje dane provodi pokušavajući se nositi s tragedijom i boreći se da izvuče svoga posinka iz njegove sobe, u kojoj ga drži zatvorena ne samo tuga za majkom, već i za jednog jedanaestogodišnjaka neočekivano ozbiljni ljubavni problemi.

Friško izabrani premijer zauzima svoje mjesto u ulici Downing broj 10 i upoznaje svoje osoblje, gdje mu za oko posebno zapne jedna priprosta pučanka, neobrađeni dijamant kojoj psovke same od sebe klize s kolačima često nagrađivanoga jezika. Poznata je ona dobra stara da srce ne bira, pa zašto bi situacija bila išta drugačija ako pričamo o najmoćnijem čovjeku Ujedinjenoga Kraljevstva?

Neuspješnomu piscu život se dodatno zakomplicira kad zatekne suprugu i vlastitoga brata u radnjama koje čovjekov brat i žena nikako ne bi smjeli raditi zajedno. Kad u šoku pokuša svoj mir i inspiraciju pronaći u francuskom ruralnom krajoliku, dodijeljena mu je slatka portugalska spremačica nesposobna izreći makar nekoliko riječi engleskoga, koja će mu, uz kućicu i vrt, u red dovesti i kompletan život, dajući mu pritom sasvim pošten razlog da se ustane svakoga jutra.

Usamljeni konobar, sit svih tih odbijenica privlačnih žena koje svakodnevno bar nekoliko puta stižu na njegovu adresu, odluči preseliti svoj šarm i seksipil preko bare, i naći si poštenu američku djevojku kojoj će se, kad čuje taj njegov famozni britanski naglasak, grudnjak sam otkopčati.

Šef jedne dizajnerske agencije upada u probleme kad ga iz njegove udobne sredovječne kolotečine izvuče izazovna zaposlenica koja, čini se, ne preza ni pred čime da ga odvede pod plahtu. Dok ga kod kuće čeka brižna supruga i njihovo dvoje djece, razmišljajući krivim organom Harry će dozvoliti da bude uvučen u nešto što bi moglo uništiti sve ono što je dosad smatrao svojim životom, a kao prva žrtva past će upravo povjerenje koje je godinama gradio s partnericom.

Jedna druga zaposlenica istoga ureda otkad radi tamo zaljubljena je u svoga kolegu, ali se ne usudi ništa poduzeti po tom pitanju iako je njena tinejdžerska zatreskanost odavno javna tajna. Čak i kad se na tom planu nešto konačno i pomakne s mrtve točke, njene obiteljske obveze podsjete je da nije mogućnosti živjeti svoj život i za promjenu misliti malo na sebe.

John i Judy rade kao dubleri za scene seksa na jednom filmu  i, iako su savršeno opušteni dok goli odrađuju sve što redatelj od njih traži (sad joj stisni sisu malo… taaako…), plahi i sramežljivi postaju kad se svjetla i kamere ugase. Ima li njihova neobična veza ikakvu budućnost i, ništa manje važno, što će reći ljudima kako su se upoznali?

Alan Rickman, Hugh Grant, Colin Firth, Liam Neeson, Bill Nighy, Laura Linney, Rowan Atkinson, Keira Knightley, Martin Freeman, Emma Thompson, pa čak i Elisha Cuthbert, Andrew Lincoln iz The Walking Dead, Ivana Miličević… Nisam fan nagomilanih svjetski poznatih glumaca, jer na takve castove uglavnom gledam kao na marketinške, ponekad očajničke pokušaje da se nečime privuče publiku, kad se to već ne može postići kvalitetnom pričom i originalnošću. Nisam ostao previše impresioniran Oceanovom bagrom, prošlogodišnji Stallone me sa svojim Plaćenicima nije odveć kupio, a iskreno sumnjam i da je imenima krcat New Year’s Eve išta doli još jednog nedojmljivog dokaza u prilog ovoj tezi. U ovome slučaju, hvala bogu, to se pokazalo stvarno dobrom odlukom. Okupivši vrhunske britanske glumce, Curtis je svojoj priči osigurao da bude ispričana na najbolji mogući način, i rezultati su se pokazali dobrima jer, kad se sve zbroji, s lijepim licima ili bez njih, priču u konačnici ipak ne možete sakriti od gledatelja.

Ukomponirati više priča u jednu cjelinu zna biti teško a da konačni proizvod ne ostavlja dojam vidljivo preambicioznog i nepotrebno natrpanog filma. Još kad se, k tome, radi o romantičnoj komediji u kojoj publici servirate ne jednu, ne dvije (k’o da noževe prodajem), već čak devet različitih priča, morate biti svjesni da ostavljate otvoren prostor za kritiku. Neki će tako reći da je pristup pomalo ziheraški i da je osnovni motiv bio zgrnuti lovu na račun one emotivne žice u gledatelju raznježenom božićnom atmosferom, žice koju će barem jedan od tih devet pokušaja, jel, uspijeti zasvirati u svakomu pojedincu. I vjerujem da se baš u tome vidi Curtisova iznimna sposobnost – i ovdje ima ljigavih trenutaka s dijalozima koje je teško iznijeti da ne utonu u potpunu sluz i neukus, ali su znalački izvedeni, većim dijelom lišeni patetike i kontrirani ponekim dodatkom gorke realističnosti zbog koje film, koji usprkos svojoj heterogenosti funkcionira kao jedan povezani narativ, ostavlja okus koji nije ni slučajno presladak.

Kako mi se čini da su odabrane priče sve od reda interesantne i smislene, nijednu se ne bih usudio nazvati viškom u bilo kojem smislu, ali, normalno, neke su mi epizode sjele bolje od drugih. Svaka čast bračnim problemima likova Emme Thompson i legendarnog Alana Rickmana, koji, uz vječito zapostavljenu Lauru Linney, ovoj priči daju onaj potreban gorki okus realnosti, ili iznimno zabavnu priču ostarjelog rockera Billyja Macka, zaslužnog za neke stvarno pamtljive citate (Kids, don’t buy drugs. Become pop stars, and they give you them for free.), ali od svih priča meni je najdraža ona o prevarenu piscu i njegovoj portugalskoj spremačici. Ime Colina Firtha već je tada bilo na milijunima ženskih usana u njihovim ponoćnim molitvama, a ova uloga samo je poslužila kao najava godina koje slijede, vremena u kojem će Firth potvrditi da je možda i najpopularniji Britanac u filmskome svijetu, svrgnuvši s trona svega jedan dan (!) starijega, sada 51-godišnjeg Hugha Granta, meštra romantičnih komedija i, nazovimo to tako, mušku verziju Meg Ryan. Njegova partnerica, prosječnom filmofilu vjerojatno potpuno anonimna Lucia Moniz (inače poznata pjevačica i predstavnica Portugala na Eurosongu ’96.!), toliko je prirodna i slatka da požalite što ovoj priči nije poklonjeno i više pažnje. Bilo kakav osjećaj nepravedne zapostavljenosti njihove romanse ishlapit će, nasreću, u onih nekoliko briljantnih minuta pred sami kraj.

Za sebe ne mogu reći da sam pretjerano zaluđen romantičnim komedijama, trenutačno je previše Hudsonica, Hathawayjica i sličnih –ica u tim plitkim vodama da bih se ikada mogao deklarirati pravim fanom žanra. Perolake priče, besmisleni i često upravo isforsirani zapleti, promašeni dijalozi kojima nedostaju pravi glumci da prikriju ljigavost izgovorenih rečenica… Not for me. Ali cijenim dobar film, veselim se svakoj kvalitetnoj priči koju čujem i, najviše od svega, kao dijete iščekujem i iskreno se radujem onom dobrom starom pozitivnom osjećaju kad vam odjavna špica konačno dozvoli da u miru saberete dojmove, koji su nakon ove, po mom sudu, najbolje romantične komedije prošloga desetljeća, bili iznenađujuće pozitivni. Dobre se vibre uvijek cijene, a pogotovo u ovo današnje hladno vrijeme skepse i cinizma, kad ništa ne može povezati otuđene ljude niti im dati pošteni razlog da se ujutro ustanu iz kreveta.

A možda, zapravo, ljubav može.

7 komentara za “Zapravo ljubav (2003.)

  • Vedrana Vlainić says:

    Sasvim sigurno mogu reći da je ovo jedina romantična komedija kojoj ama baš ništa ne bih zamjerila. Teško je izdvojiti samo jednu od priča, istina. Harry i Karen, Mark i Juliet, jednostavno preslatki odnos Daniela i malog Sama, no i meni je Colinova priča nekako najdraža (čak i neovisno o tome što mi je Firth tiha patnja još od ’95.). Koliko god bajkovita i sladunjava bila ideja da se Jamie i Aurelia savršeno razumiju bez obzira na različite jezike kojima govore, toliko su šarmantni kao par – onako smotani i sramežljivi.
    Odlično, Sven, sad se mogu bacit na gledanje (ponovo, valjda treći put u posljednjih desetak dana :D)

  • Izabela says:

    ježim se od filmova natrpanih s desecima mega cool i poznatih lica koji u filmu obično izgovore tri rečenice jer to obično bude lošee-u drugim žanrovima čak zna bit i prolazno, ocean’s 11, 12 itd. su mi bili zabavni, al što se tiče rom-coma-bježi koliko te noge nose.
    ali ne i love actually. svaka, al baš svaka priča ima neku čar, nekom manje nekom više,ali svaka ostaje posebna. nema onih trenutaka kad pokrivaš oči jer te sram mjesto likova,svaka priča nekako je prirodna.i ostavlja dobar osjećaj:)

  • Gjuro says:

    Ovaj film me oduševio čak i u post-pubertetskoj mizantropskoj fazi, kako ne bi danas. Bill Nighy je legenda nad legendama. Let’s watch porn. Hahaha. 😀

  • vanja says:

    bez pretjerivanja (a slažem se s Izabelom 100%), dovoljna je uvodna i završna scena – ljude koje volimo ispraćamo i dočekujemo s ljubavlju. bez patetike. ljudi koje volimo su ipak tu oko nas. zbilja jaka stvar je što ovaj film nema niti će imati neku ograničenu publiku – svi ga, mislim, barem cijene, ako ne “vole” u smislu u kojem ga volim ja (i gledam triput svakog prosinca, otkako je izašao :) ) jer ako me uspijeva iz godine u godinu napuniti takvom energijom … što dalje reći?

    izdvojiti ne mogu nikoga osim što Nighyja moram jer ono nitko, ama nitko ne može odraditi poput njega.

    čista desetka recenziji i stotka filmu jer je jednostavno – zapravo ljubav, i to je sve.

    (upravo ona vrsta filma kojem čovjek jednostavno ne pomišlja naći grešku, a to valjda govori samo za sebe.)

  • Gjuro says:

    Mislim da je ključno to što nije svaki lik dobio svoj (zasluženi ili nezasluženi) happy end. Ovako imamo fino izbalansiranu kombinaciju komičnog i tragičnog koja je šarmantna i životna.

  • vanja says:

    Igzekli! :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.