Zalomilo se (2007.)

Piše: Koraljka Suton

Zalomilo se (Knocked Up, 2007., 129 min.)

Redatelj: Judd Apatow

Glume: Katherine Heigl, Seth Rogen, Leslie Mann, Paul Rudd, Jason Segel, Jonah Hill, Jay Baruchel, Martin Starr

 

Filmski projekti američkoga redatelja, scenarista i producenta Judda Apatowa generalno su dočekivani kao dašak svježine u već ustajalom i ukiseljenom žanru rom-coma. Nakon što je The 40 Year Old Virgin, prvi dugometražni film koji je Apatow režirao, postigao neočekivani uspjeh kako na box office-u tako i kod kritičara, slični su se rezultati očekivali i od njegovog drugog redateljskog uratka, komedije Knocked Up. I uistinu, film ni na jednom od spomenutih planova nije podbacio. Zanimljiv, drugačiji, zabavan i originalan epiteti su koji se uz njega vežu. Ja bih eventualno dodala prilog ”načelno” ispred ”zabavan” i ”originalan”, no o tom potom.

Ben Stone (Seth Rogen) bucmast je, lijen i nezaposlen jebivjetar koji dane provodi napušavajući se sa svojim osebujnim frendovima i kreirajući web stranicu na kojoj će posjetitelji moći naći u kojoj je točnoj minuti kojeg filma njihova omiljena glumica pokazala sise i/ili muf. Alison Scott (Katherine Heigl) privlačna je i perspektivna televizijska voditeljica koja živi u kući sa svojom sestrom Debbie (Leslie Mann), njenim mužem Peteom (Paul Rudd) i njihovo dvoje djece. Putovi ovo dvoje naizgled dijametralno suprotnih ljudi ukrstit će se u klubu jedn kobne večeri kada Alison popije taman dovoljno da joj Ben ne bude neprivlačan. Zahvaljujući pijanom nesporazumu u krevetu, Ben ne stavi kondom, a kao što se iz naslova filma dade zaključiti, taj će čin rezultirati spoznajom da ih za 9 mjeseci očekuje Kinder Surprise. Odlučivši zadržati dijete, Alison uviđa da ne želi kroz sve to prolaziti sama, stoga ona i Ben pokušaju dati ljubavnoj vezi šansu.

Kada sam Knocked Up prvi put pogledala ne tako davne 2007., poprilično me oduševio. Na drugo je gledanje dojam i dalje krajnje pozitivan, no moram priznati da kada se prisjetim sebe u kino dvorani prije četiri godine, ne mogu se oteti dojmu da sam se tada znatno više smijala nego danas. S druge strane, smijati se znatno više u ovom slučaju nije neko postignuće, jer mi je tokom ovog gledanja osmijeh zatitrao na usnama ravno, wait for it, nula puta. Ne mogu to nikako racionalno objasniti, već samo pomalo razočarano ustvrditi da su mi fore jednostavno bile loše, isforsirane, krajnje neduhovite, a često i nepotrebno priglupe. Ili sam prije par godina bila znatno manje cinična ili sam u međuvremenu izgubila smisao za humor. A uvijek postoji i ta opcija da fore stvarno jesu loše. No usprkos svemu tome, ovom filmu ipak ne mogu osporiti načelnu zabavnost (gdje opet dolazi do izražaja moja nesposobnost da tvrdnju racionalno objasnim, osim možda riječima ”žena sam ergo iracionalna sam”?). No srećom, to ipak nije ono primarno što bih na ovoj komediji istaknula kao plus zbog kojeg se isplati protratiti 129 minuta života.

Prečesto u romantičnim komedijama postoji jedan šabloniziran i predvidljiv razvoj događaja – ili se glavni junaci ludo zaljube na prvi pogled i ostatak filma pokušavaju premostiti probleme koji se stvore po putu ili se pak nikako ne mogu smisliti/mrze se iz dna duše/stalno se podjebavaju kako bi tijekom prve polovice filma shvatili da su ipak jedno za drugo (ter da cijelo vrijeme u biti postoji brdo seksualne tenzije) i onda drugu polovicu proveli pokušavajući to zanijekati i prikriti. U Knocked Up, situacija ne samo da je podosta drugačija, već je u nekim svojim segmentima poprilično realistična. Alison ubrzo nakon seksa shvati da taj one night stand ne može ni biti išta više od toga, jer se ona i Ben previše razlikuju u nekim elementarnim pogledima. Ona je (relativno) zrela i odgovorna zaposlena osoba, dok je on za njeno poimanje maltene vulgarni klinac koji krade bogu dane i na kojeg se ne možeš osloniti. Nije da Alison njega aktivno mrzi kao što sugerira jedan od gore navedenih scenarija, već samo u startu uviđa da to neće ići. A Benu je naprosto dovoljno to što je ona jebozovna – nije on zahtjevan čovjek. No nakon saznanja da je Alison trudna, oboje odluče pokušati upoznati se bolje i biti zajedno kako bi to dijete odraslo uz oba roditelja. S vremenom se uspiju približiti jedno drugome, ali to nije posljedica neke eksplozivne kemije ili pak zakašnjele spoznaje da se zapravo od prvog susreta ludo vole, već ishod nečega u što su oboje uložili puno volje i truda. Drugim riječima: da im se nije zalomilo, jako je malo vjerojatno da bi njih dvoje i u jednom paralelnom svemiru funkcionirali kao par. Ovako, to je dijete bilo razlog zbog kojeg su oni uopće odučili ulagati u taj odnos i stvarno pokušati razumjeti jedno drugo. Dakako, to čak ni ljudima koji si odlično pašu ne ide uvijek od ruke, a kamoli njima koji vode potpuno drugačije živote.

Koliko god se Alison trudila prihvatiti Bena takvog kakav je, ipak očekuje i zahtijeva od njega da se promijeni kako bi njihov odnos profunkcionirao i onda pizdi kada njegovo ponašanje nije u skladu s njenom vizijom, dok Ben od nje pak ništa ne traži. Divan moment u filmu dogodi se kada ona shvati da nema pravo takve stvari od njega zahtijevati, ali istovremeno da sebi duguje mogućnost bivanja u vezi u kojoj od partnera neće neminovno tražiti da bude nešto što nije ili ne može biti. To je zapravo jedan iznimno realističan trenutak, kada osoba spozna da je moguće voljeti nekoga, ali da ta ljubav nije garancija uspjeha veze. Jer stvarno, kako uskladiti vlastite potrebe s poštivanjem partnerove (trenutne) prirode, ako je to dvoje u opreci? Kako živjeti sa sviješću o tome da nemamo pravo zahtijevati promjene u drugome  (koje ionako moraju nastupiti kao posljedica partnerove intrinzične motivacije) a svejedno osjećati veliko razočaranje svaki put kada od partnera ne dobijemo to što nam esencijalno treba? Do koje se točke isplati gurati i truditi se ako u konačnici, barem u ovom trenutku u vašim životnim, vi suštinski ”niste jedno za drugo”?

”I don’t want to force you to be what I think you should be, that’s wrong of me because you’re great. You really are, you’re great the way you are. I mean, you like to get high and you like to do shrooms in Vegas. Who am I to tell you that that’s wrong? It’s not wrong. It’s who you are. It’s what you enjoy and that’s your life…”

Još jedna zanimljiva tematika koja se kroz film provlači zapravo je poprilično srodna ovoj, odnosno, mogla bi se percipirati kao njen produžetak. Riječ je, naime, o bračnom životu, odnosno o osjećajima, strahovima i razočaranjima kojih su ljudi nakon 10+ godina braka prepuni. Kao primjer za to služe Debbie and Pete, čiji je svaki dan neprestana borba za opstanak odnosa.

Pete: Marriage is like a tense, unfunny version of Everybody Loves Raymond, only it doesn’t last 22 minutes. It lasts forever.

Loša komunikacija, prešućivanja pravih osjećaja i bitnih razmišljanja, oprečne želje i težnje, različiti pristupi životu – sve je to ono s čime se Debbie i Pete svakodnevno suočavaju. Naravno, zanimljivo bi bilo saznati jesu li oduvijek bili ”takvi” ili su takvima s godinama postali. Jer fala bogu, čovjek se konstantno mijenja – sada je samo pitanje mijenja li se i partner u sličnom smjeru ili pak u nekom sasvim desetom. Međuljudski odnos je kao organizam – živ je i diše, neprestano rastući i evoluirajući sukladno promjenama u dvjema osobama koje ga zajedno čine. Kada vam se putovi raziđu (no vi ipak ostanete zajedno), a broj individualnih frustracija i komplekasa se poveća, pruža vam se idealna prilika da projicirate sva svoja sranja na vašeg partnera, kao i sva očekivanja kojima zapravo ni sami niste dorasli.

Katherine Heigl (Grey’s Anatomy, 27 Dresses, The Ugly Truth, Life As We Know It), meni inače draga još iz SF serije Roswell, nije neuvjerljiva u ulozi Alison, ali moram primijetiti kako ta žena kao da uvijek glumi isti lik. Istina je da je većina protagonistica u ovom žanru ”kreirana” na isti ili slični kalup, ali brate mili, koliko ima ljudi koji se po tako nekim crtama mogu strpati u isti koš, a opet kao individue imaju svoje idiosinkratičnosti, svoj način iskazivanja ljutnje, tuge, sreće i drugih emocija. Za Setha Rogena (Superbad, The Pineapple Express, The Green Hornet) imam isti dojam, makar sam ga gledala u još samo dva filma,. Heigl i Rogen dobro funkcioniraju u tandemu i uloge su im odrađene korektno, ali baš bih voljela da su se dodatno zaigrali s određenim posebnostima svojih likova kako bi ih učinili još živopisnijima.

I za kraj, htjela bih se na kratko osvrnuti na to zašto sam ovaj film u prvom odlomku recenzije okarakterizirala kao ”načelno” originalan. Istina, svi gore spomenuti aspekti definitivno pridonose realističnosti i životnosti likova, njihovih odnosa i same radnje, čime se automatski stvara odmak od uobičajene sheme rom-comova, no istovremeno Knocked Up ne nudi ništa toliko revolucionarno ili inovativno što bi ga znatno udaljilo od one primarne postavke žanra. I ne kažem da je to loše, dapače. Zabavit ćete se, možda čak (nadam se) i nasmijati, a istovremeno biti suočeni sa surovom stvarnošću ljubavnih odnosa i njihovog načina funkcioniranja. Stoga ne očekujte dugačke i romantične ljubavne scene, izljeve i proljeve nježnosti te zaklinjanja na vječnu ljubav, jer će vam u protivnom ovaj film biti šaka u oko. No ako vas zanima početak i razvoj ljubavnog odnosa koji je ”vjerojatniji” od scenarija opisanog u prethodnoj rečenici, neka vam se zalomi gledanje ovog filmića iz tvornice Judda Apatowa.

8 komentara za “Zalomilo se (2007.)

  • Gjuro says:

    Ako sam dobro shvatio, kao komedija baš i ne funkcionira (jer fore nisu smiješne), ali vrijedi pogledati kao relativno realističnu dramu?

    Pogledam pa prokomentiram.

  • Marin says:

    Film vrijedi pogledati jer doista je smiješan, pogotovo ako si debeljuškasto muško. 😀

    Dvije stvari vezane oko ovog filma: kraj filma zbilja ima gorak okus. Koraljka je ovdje navela jednu izjavu lika kojeg tumači Heigl, ali problem je u tomu što je ona svojim postupcima zapravo promijenila Rogenov lik u potpunosti, prilagodila ga sebi. Rogenu je bio nesputani debeljko koji voli svoje društvo (i ti dijelovi filma i jesu najsmiješniji), kasnije je, vjerujući da je to između njega i Heigl prava stvar, postao depresivan i odjebao isto društvo koje ga je činilo sretnim. Na kraju balade, koliko god film bio smiješan, a smiješan jeste, činjenica je ta kako je Apatow, svjesno ili nesvjesno, prikazao žene kako, uz par iznimki, suštinski funkcioniraju – svijaju gnijezdo ondje gdje je sigurno, a Rogenov lik, dok se nije promijenio, nije bio siguran. Koliko god on bio simpatičan, sve dok nije postao robot s utrpanom košuljom… nije bio idealan kandidat.

    Druga stvar je stupidnost stvarne Katherine Heigl koja se poslije ovog filma tužila svima koji su htjeli čuti kako je njen lik jednodimenzionalan i kako zapravo ne čini uslugu ženama (što je, po meni, jako daleko od istine, ovdje je žena prikazana kao ta koja donosi odluke, i njen je lik, koliko god neurotičan bio, zapravo najjači lik u filmu).

    Kasnije je glumila u 27 Dresses, The Naked Truth, Killers i Life as we know it koji su, bit ću blag, neki od najgorih filmova svog žanra koji u potpunosti, bez trunke stida, omalovažavaju žene na najstrašnije načine.

  • vanja says:

    BTW, recenzija me vuče da to pogledam. Inače nisam … baš mnogo znala o ovom filmu, sad mi je, osobito poslije Marinova dodatka, još sretniji izbor 😀

    Txs a bunch 😉

  • vanja says:

    Ali – oh my, ovih presretnih prijevoda naslova, ja ću se ubiti jednog od ovijeh dana.

  • Koraljka Suton says:

    @ Gjuro

    Kao komedija meni osobno ne funkcionira, ali komedija ovaj film jest. Svaka druga rečenica je neka fora tj. svaka je druga rečenica namijenjena tome da se gledatelj nasmije. Velim, kod mene na drugo gledanje stvarno nije upalilo, ali me nije spriječilo u tome da uživam u filmu. Što je dobro, jer to znači da film ne ovisi isključivo o doskočicama i comic relief likovima.

    @ Marin

    Kužim na što ciljaš i ima mi smisla, ali ja sam to doživjela ovako:

    *SPOILER*

    Budimo realni, on takav kakav je bio – neodgovoran, lijen, nezaposlen – stvarno nije bio tip osobe koja bi se mogla potpuno posvetiti djetetu. Meni je u tom pogledu Alisonin postupak bio razumljiv – shvatila je da ga pokušava promijeniti, da na to nema pravo, ali k vragu, da njeno dijete zaslužuje odgovornu i zrelu osobu za oca. Zato i jest prekinula. I mislim da je to bilo i fer i okej i – realno. On je pak imao dvije opcije: ili prihvatiti činjenicu da ona naprosto želi da otac njenog djeteta bude odgovoran, pomiriti se s prekidom i nastaviti sa svojim dotadašnjim životom. Ili: donijeti odluku da stvarno želi imati to dijete, ali ta odluka, budimo realni, zahtijeva promjenu životnog stila.

    Drugo bi bilo da je u pitanju “samo veza” tj. da ona nije trudna pa da od njega zahtijeva da se promijeni jer isključivo njoj on ne odgovara takav kakav jest – tada mislim da bi je on, pod uvjetom da stvarno ne osjeća potrebu za promjenom i da je zadovoljan statusom quo, trebao lijepo odjebati i naći si nekoga s kime si je kompatibilniji. A odluka koju on mora donijeti ima više veze s očinstvom, nego li s njom. Na kraju je on odlučio da stvarno želi to sve napraviti kako se spada i poradio je na sebi – ne mislim da je to išta loše; čovjek je naprosto sazrio kada je odlučio u kojem će smjeru njegov život krenuti.

    *KRAJ SPOILERA*

    A na ovu Heigličinu izjavu ne znam što bih rekla. Mislim bokte, ako si glumac, tvoj je POSAO kreirati lik koji će biti kompleksna osoba, odnosno – čovjek! Imaš neke generalne smjernice (karakterne osobine) i date okolnosti priče, ali na tebi je da od tog lika napraviš osobu od krvi i mesa. Najbolji su glumci upravo oni koji naizgled ni iz čega (tj. iz naizgled najbezveznijih likova) naprave nešto wow! Dakle, smatram da to što ona tvrdi da je lik jednodimenzionalan više govori o njoj kao glumici tj. o njenom načinu pripreme lika koji treba tumačiti, nego li o Apatowu kao scenaristu.

  • Marin Mihalj says:

    Problem je u tomu što ON nije odlučio da želi imati to dijete, odlučila je ONA.

    Problem je u tomu što se on subsekventno zaljubio i da bi ostao s njom (i s djetetom), morao je mijenjati stil života.

    Problem je u tomu što njega buđenje u tri ujutro i napušavanje čini sretnim, ali ne i nju, zato se mijenja.

    Problem je što je Knocked Up, svjesno ili nesvjesno, kako napisah ranije, studija o svojevrsnoj kastraciji modernog muškarca.

    Problem je u tomu što je ona na kraju dobila što je htjela a on je dobio konstantno zvocanje i gubitak prijatelja i svog života (tj., brak njene sestre i njenog muža je ono što čeka Bena). I da, na kraju ju vjerojatno i dalje neće jebati u “psećoj pozi”.

    Other than that, it’s cool. 😀

  • Koraljka Suton says:

    *SPOILER*

    Jest, to stoji, ALI: on je imao izbor. On je mogao reći da ne želi biti otac tom djetetu i naprosto prihvatiti prekid.

    Mislim da bivanje ocem zahtijeva određenu zrelost i odgovornost i tu naprosto nema druge: ili ćeš se posvetiti roditeljskom poslu (oblikovanje čitavog jednog živog bića…najodogovorniji posao na svijetu, rekla bih) i naprosto morati promijeniti stil života (i ljudi koji nisu nezaposleni i koji se ne napušavaju u 3 ujutro moraju ga iz temelja mijenjati) ili ćeš odlučiti ne biti roditelj. Jer on tu IMA izbora – ona mu ga je dala. Ona, u momentu kada je odlučila zadržati dijete, taj izbor više nema – ona svoj život isto mora mijenjati.

  • Gjuro says:

    Meni je film ne samo grozan, nego mi je na dva sata zgadio život. Da upotrijebim Marinovu metaforu, osjećao sam se psihički kastrirano. Rogen mi je OK, ali svi ostali likovi su beskrajno iritantni i antipatični – pogotovo Heiglica koja mi djeluje kao plastična lutka koja hoda i govori. Nije čak ni jebozovna – preumjetna je i nema ni zrno karizme.

Leave a Reply

Your email address will not be published.