Vremeplov (The Time Machine, 1960.)

Piše: Jelena Djurdjic

Vremeplov (The Time Machine, 1960., 103 min.)

Redatelj: George Pal

Glume: Rod Taylor, Alan Young, Yvette Mimieux

 

Ako se nekim slučajem dogodi da odete u kinoteku i pogledate Vremeplov na velikom platnu, bolje bi vam bilo da ste navareni. Dodaju li se tome ove priče o Baumgartneru pohranjene  u malom mozgu… može to ispasti nesvakidašnje veče.

5. je siječanj 1900. godine. Prijatelji se okupljaju na večeri u Georgeovoj (Taylor) kući. Dogovoreno vrijeme sat otkucava, no domaćina nema. Od kućepaziteljice saznajemo kako ga već skoro tjedan dana nije vidjela. Dok se gosti smještaju za stol, uz klasično britansko uljudno negodovanje, George se pojavljuje. Podrapane košulje, povrijeđen, unezvjeren. Priča im što se dogodilo. Vraćamo se u posljednji dan 1899. godine, kada su se svi oni u istom sastavu okupili na istom mjestu. Tada im je znanstvenik-pronalazač pokazao maketu stroja za putovanje kroz vrijeme. Pokušao je svoje prijatelje i financijere zainteresirati za priču o četvrtoj dimenziji. Ono što oni tada nisu znali je da H.George Wells u drugoj sobi ima pravu stvar. Pravi vremeplov. I voilà.  Krećemo.

Kad frajer potroši neko vrijeme života, koliko kod genijalan bio trebat će mu neko vrijeme, kako bi konstruirao ovakvu spravicu, pošteno je reći da u glavi ima neki plan i cilj. Samo otkriće je, naravno, motiv i imperativ, ali nevjerojatno je da napraviš vremeplov i onda manje-više veze nemaš što bi s njim. Što te zanima ako odeš godinama unaprijed? Tim putem autori nisu kenuli. Zaustavili smo se malo na svjetskim ratovima i još jednom i onda otišli daleko, daleko (802701. je). Interesiranje šoa će biti na kraju krajeva svijeta? Nešto vezano za svemir? Nevjerojatna metafizička pitanja i analize? Da bar. Doduše, ovdje ima jedna zapetljancija. Naime, scenarij za film je adaptacija knjige H.G.Wellsa, s tim je što Wells napisao dvije verzije Vremeplova!  Jedna je objavljena kao knjiga i njena ekranizacija je pred nama, a druga je u nastavcima objavljivana u časopisu. I u toj drugoj verziji ide se do kraja, George stiže do posljednjeg našeg potomka, ali taj film mi nećemo gledati.

Tempo je također diskutabilan. Iako sve kreće dosta dobro – likovi koji se pojavljuju imaju moć da ti drže pažnju, viktorijanska kuća djeluje ušuškano i intrigantno i izgleda kao da će se ozbiljni ljudi baviti neozbiljnom temom na ozbiljan način, kako vrijeme prolazi radnja gubi na tempu i postaje ozbiljno zamorna. Nije vrijeme pregazilo film – jer stvari (kamera, efekti) koje rade, rade. Teško mi je povjerovati da je i onda bio dinamičan i napet. Klasična zajebancija kad guraš priču, zapetljaš, imaš sve elemente ali u suštini, duboko u sebi, ti (redatelj) otpočetka nisi znao što ti je najbitnije i što ti uopće želiš s tim Morlocima i gdje si nas to doveo. Atmosfera je više kao na ekskurziji – ‘a sada s vaše lijeve strane Prvi svjetski rat’, ‘ako gurnete polugu malo više naći ćemo se u 1966. godini’ i sl,  a zaigranosti i prije svega inovativnosti, začudnosti, neograničenosti i opsesije koju bi SF trebao donijeti ovdje nećete zateći.

Dosta je iritantno nepotreban i šatro emotivan odnos mlađane Weene (Yvette) i našeg putnika, pogotovo jer je u knjizi Weena tek djevojčica. Doduše, Pal pored toga što dobiva ljubavnu notu pomicanjem starosne dobi  sebi daje prostora i da prikazom mladih ljudi kao melankolične apatične mase, nezainteresirane za išta ponudi  kritiku društva, kao što to čini i kroz priču o ljudožderstvu. Samo, bar meni, to je tako malo za jedan ozbiljan film.

Malo nervira i to što redatelj ne ostavlja prostora za zapitanost barem mogu li se baš sve katastrofe ispraviti, nego nudi krajnje ohrabrujuću poruku, što ponavljam nervira i djeluje propagandno. Očekivala sam svoju vremensku kapsulu s ovim filmom. Intrigiralo me kako su ljudi ’60. maštali o budućnosti. Sada, pribjegnem li skroz snobizmu – Time Machine je passé i nema stvarno potrebe da ga gledate. Osim ako recimo nikad niste gledali ništa slično.

 

Ciklus post-apokalipse na FAK-u

On the Beach (1959.)

The Time Machine (1960.)

La Jetee (The Pier) (1962.)

Panic in Year Zero! (1962.)

The Last Man on Earth (1964.)

Planet of the Apes (1968.)

A Boy and His Dog (1975.)

The Noah (1975.)

Logan’s Run (1976.)

Stalker (1979.)

Mad Max (1979.)

Mad Max 2 (1981.)

Le Dernier Combat (1983.)

1984 (1984.)

Threads (1984.)

The Quiet Earth (1985.)

Akira (1988.)

Miracle Mile (1988.)

Delicatessen (1991.)

Twelve Monkeys (1995.)

Vodeni svijet (1995.)

The Matrix (1999.)

28 Days Later (2002.)

Reign of Fire (2002.)

Equilibrium (2002.)

Time of the Wolf (2003.)

Shaun of the Dead (2004.)

Children of Men (2006.)

28 Weeks Later (2007.)

I Am Legend (2007.)

The Dark Hour (2007.)

Blindness (2008.)

City of Ember (2008.)

The Road (2009.)

9 (2009.)

Knowing (2009.)

Zombieland (2009.)

Monsters (2010.)

The Book of Eli (2010.)

The Divide (2011.)

Fase 7 (2011.)

6 komentara za “Vremeplov (The Time Machine, 1960.)

  • Deckard says:

    Ako mi uvažena kolegica neće previše zamjeriti… malo će biti detaljnijih zapažanja. Možda i oštrijih. Za početak, reći da je Time Machine passe je snobizam, naravno, ali po tom ključu se može reći za sve važnije naslove (2001 Odiseja, Solaris) da su vrmenom pregaženi i da mogu dolaziti uz naljepnicu ”ako vas muči nesanica…”. No, nije ni to problem koliko mi je zapeo onaj dio o školskoj ekskurziji. Koliko se sjećam, knjiga je ideja, vrhunska SF ideja koja je ostala u sjeni prevelike reklame. Tamo vremensko putovanje traje pola stranice. The End. Film je od toga škrtog (preškrtog materijala) napravio vizualnu poslasticu (bila onda više nego što je danas) i to je filmska magija na svom djelu. Odlična scenaristička rješenja (haljine na lutki koja ne stari) i danas su vrhunska (pogledati samo što je napravljeno u istoimenom remakeu) pojačana s dobrim vizualnim efektima stvorila su osjećaj posebnog putovanja za sve gledaoce. Preporučiti da se ovo ne gleda osim ako se nema ničeg drugog… ulažem prigovor samo takav. Dva, čak.

  • Anonymous says:

    Ispričavam se, ali Kubrick i Tarkovski ni u kojemu slučaju ne mogu doći uz naljepnicu “ako vas muči nesanica”. Plus, ovdje držim stranu mladoj Đurđićki, Time Machine mi je, neovisno o tomu u kojemu je vremenu nastao, prilično prosječan uradak. :)

  • Jelena Djurdjic says:

    neć ti uopšte zameriti :D, to se traži.

    Ne slažem se da se po ovom ključu primenjenom ovde za bilo šta drugo može reći da je pase, tu se ne možemo ubediti, a da sam snob nekad jesam. Knjigu nisam čitala ali ne razumem zašto bi filmu bilo oprošteno išta jer se više ili manje držao knjige i jer je u knjizi putovanje na lapo strane? Je l’ se iz moje recenzije ne vidi da se ne ložim ja na putovanje, da bih i ja to da zadržim na ideji a raspravljam o suštini? Zar zaista misliš da i tada nije bilo moguće da se postave neka ozbiljnija pitanja od lutke u izlogu (iste luke kroz decenije kako da ne, al nebitno)? Zar je ideja putovanja kroz vreme u ’60im nešto tako revolucionarno? Nope. Za režiju i efekte sam rekla da su cool i da su dokaz da film nije pregazilo vreme, nego da je bio šupalj i onda i sad. I nisam napisala da se ovo gleda nema li se IŠTA drugo, nego ako se ništa SF-apokalipstično nije gledalo u životu i ako se o apokalipsi nije razmišljalo nikad u životu, dodajem sad. Msm da bi ti za pola sata smislio tri uzbudljivije fore nego što ovaj film nudi

  • Jelena Djurdjic says:

    mala Đurđička će pisati o Tarkovskom pa ćemo raspravljati jesam li neozbiljna 😀

  • Deckard says:

    Ne, lutka je ovdje da prikaže dijelove potovanja, promjene, pošto je vremeski stroj kao takav statičan, nepomičan. I nije bit da se tu raspravlja o nekakvim dubokim pitanjima vezanim uz svrhu ljudskog postjanja već da se proda iluzija nečeg neobičnog, kao što je putovanje kroz vrijeme. Točnije, kakva bi se pitanja i mogal postaviti dok traje putovanje? Dio kad junak gleda uništene knjige i govori kako smo odustali od svega (ili nešto u tom stilu) savršeno opisuje što će se dogoditi, bez prevelikih mudrosti. Film i knjiga nisu nužno povezani, naravno, ali oni su povezani jer H.G Wells je pisac koji je puno jači nego, recimo, Jules Verne, jer je imao originalne ideje (putovanje kroz vrijeme, nevidljivost) ali ni on sam ih uopće nije razrađivao, pa je malo nerealno očekivati da autori to rade (naše želje, naravno, nemaju veze s tim) u njegovo ime već kad su napravili toliko toga na drugom području. Inače, Time Machine je distopijski film 😀 nije mu baš mjesto među apokaliptičnim filmovima. I, ne slažem se, kad sam gledao originalni Solaris, doslovce sam zijevao koliko je to spor i dosadan film (čak je Sodenberg tu napravio bolji posao).

  • Jelena Djurdjic says:

    zaista se haljine na lutki menjaju kako bi nam se dočarale protok vremena i napravile kontrast s glumcem u vremeplovu koji se ne sme mrdnuti :D? samo ću ti još reći da bi meni bilo dovoljno i da se ‘proda ideja nečeg neobičnog’, i da sam i to napisala gore (‘inovativnosti, začudnosti, neograničenosti i opsesije koju bi SF trebao donijeti’) i da nisam zaluđenik umiranja u metafizici i da ne sečem vene na Tarkovskog – ali msm da te sam reditelj svojim razvojem priče dalje tokom filma demantuje, ne zadržavajući se na prodaji neobičnog i potragom za istim već pacerskim posezanjem za budućnošću koja je već bila (koja je svrha toga?), ili (neuspelim) pokušajem kasnije da ipak pokrene neka pitanja – šta će biti jednog dana nastavili se ovako itd itd pa nam pokaže taj svet pa nam on (čak) daje i blentav odgovor – dovoljan je jedan dobar čovek i tri knjige.

    Mene je ova kratka prepiska više uzbudila od filma btw 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.