Village of the Damned (1960.)

Piše: Deni Zgonjanin

Village of the Damned (1960.)

Redatelj: Wolf Rilla

Glume: George Sanders, Barbara Shelly, Martin Stephens

Osobno sam mišljenja da svaki pošteni filmofil mora imati barem jedan horor na svojoj ljestvici najboljih filmova ikad. Zašto? Filmovi su otpočetka bili nešto, ajmo reći, neprirodno, nešto što je nastalo vražjim uplitanjem, kako se znalo po raznim selima govoriti dok je film bio tek legenda koja je dolazila iz susjednog sela. Većina ljudi nije znala kako da nešto takvo uopće pojmi, kamoli shvati ono što film prikazuje. Čovjek sjedi i gleda na platnu ljude kako se miču, padaju, bježe, gledaju u njega natrag… Potpuno neprirodno. Po meni, upravo otud je potekla prva emocija vezana za film – strah. Kako je bilo moguće da te ljude koje smo gledali nismo mogli dotaknuti, da smo gledali ljude udaljene milijune kilometara ili čak ljude koji su umrli prije nekog vremena? Upravo je s tim i zbog toga (barem u mojoj mašti J), nastao horor kao žanr.

Nakon što se film nekako uvukao pod kožu čovječanstva, ljudi koji su ga stvarali shvatili su jednu stvar. OK, ljudi se više ne boje filma kao takvog, ali zašto ih ne bismo prepali samim sadržajem? Priuštimo im da na velikom ekranu gledaju najgore noćne more koje su dotad mogli samo sanjati. Vampire, vukodlake, duhove, morbidne zvijeri koje imaju samo jedan smisao postojanja, a to je da se najedu ljudetine… Fast forward u 2007. godinu, gdje milijuni gledatelja jure u kina kako bi gledali film u kojem cura nakon sat i 25 minuta filma odsjeca frajeru penis i baca ga psima da se najedu. Tu, a ponekima i i puno, puno ranije, lagano izumire horor žanr… Zašto? Zato jer smo doživjeli to da gledajući „hororac“ osjećamo gađenje, a ne strah. Nakon odgledanog filma, ne bojimo se onog što nas čeka u mraku ili ispod kreveta, već samo toga da ćemo ispovraćati dušu i ćevape iz Rubelja (sad bi, da nam je Rubelj sponzor, išlo nešto poput: „ Rubelj, jedini ćevapi nastali humanim klanjem svinja…“). Upravo sam iz tog razloga za recenziranje odabrao Village of the Damned, kao primjer zlatnog doba horora, kad smo iz kino dvorana izlazili uplašeni i zamišljeni…

Zamislite jedno tipično englesko selo, jednu tipičnu englesku livadu i tipične engleske ovce koje prelaze preko te livade… Ptice cvrkuću, sunce sja, čovjek na traktoru radi na zemlji ispred jedne prekrasne kuće… U toj kući umiljati pas leži kraj lijepog kamina u kojem gori lagana vatrica i čuje se spokojno pucketanje. Vlasnik imanja podraga psa, odlazi telefonirati i, taman kad se upusti u razgovor, pada na tlo kao pokošen. Izgleda mrtav. Pas leži na podu i ne miče se. Vani traktor i dalje vozi, ali je čovjek na njemu beživotan. U selu, u malom dućanu i pošti, dvije gospođe leže na podu, a voda curi iz sudopera i stvara poplavu. Na ulici leži desetak ljudi, svi mrtvi. Nakon određenog vremena do sela dolazi vojska koja ga cijelog ograđuje. Što se dogodilo? Pojavljuje se teorija kako je možda kriva vojna vježba koja se u to vrijeme odvijala oko sela. Taman kad krene malo ozbiljnija istraga, svi u selu se bude. Ipak nisu mrtvi, samo su bili u nesvijesti gotovo četiri sata. Vojska ulazi u selo i počinje s istraživanjem; traže se tragovi radijacije, plinovi u zraku, ispituje se zemlja, itd… Nitko se ničeg ne sjeća, a rezultati testova ne pokazuju ništa što bi im pomoglo da shvate što se dogodilo.

Život se nastavlja i za par mjeseci nastaje problem. Sve žene koje su bile sposobne zatrudniti nakon onog black outa ostaju trudne. Mlade junferice i stare iskusnjare. Žena čiji je muž mornar došao doma nakon godinu dana na brodu također je trudna. Kako to objasniti? Čak i poslije toga seljani nastavljaju sa svojim životima, nadajući se da je ipak riječ o slučajnosti. Kad se djeca napokon rode, većina roditelja osjeća jezu pri samom pogledu na njih. Imaju čudne oči, nokte, fizički se razvijaju dva, tri puta brže od prosječne djece, intelektualno su prenapredni za svoje godine i, što je mene najviše uznemirilo, svi su plave kose…

Tu bih prekinuo s radnjom kako ne biste prigovarali da sam vam upropastio film, no čak i da sam ju prepričao do kraja, ne biste izgubili ništa od doživljaja zato što film jednostavno ima nekakav hipnotizirajući efekt koji vam ne dopušta da trepnete, čak i ako ste već predvidjeli što će se dogoditi. Unatoč svemu od početka do kraja filma ostat ćete usredotočeni na radnju, čije razvijanje i plaši i tjera na razmišljanje. Jako bitnu ulogu u tome odigrao je scenarij, što se nikad ne bi reklo da će tako biti, pošto ga je pisalo čak četvoro ljudi, uključujući redatelja Wolfa Rillu. No nisu mogli baš puno pogriješiti s obzirom na to da su već imali izvornu priču u odličnoj knjizi The Midwich Cuckoos iz 1957., nastaloj iz pera Johna Wyndhama. Naravno, određeni dijelovi iz knjige su izostavljeni, poput neidentificiranog srebrnog objekta koji sleti u selo kad svi padnu u nesvijest na početku i broj djece u selu je puno veći u knjizi nego u filmu, što je genijalan potez redatelja i scenarista jer su time dobili ne samo prisniju atmosferu (zbog manjeg broja djece), nego i dodatnu dubinu filma – nikad se službeno ne objasni kako su djeca nastala, već se ispred toga, u prvi plan, gura prijetnja koju ta djeca trenutno predstavljaju. A ona je strašna..

Upravo s tim dolazimo do onog najbitnijeg, tj. najstrašnijeg u cijelom filmu. Iako je normalno da svaki majka i otac vole svoje dijete i žele ga zaštititi, upravo je tu najveći problem, što ako će to dijete nauditi drugima ili, na kraju krajeva, i svojim roditeljima, treba li reagirati unatoč svim instinktima da je to vaše dijete i spasiti tuđe živote?  Biste li ubili vlastito dijete da spasite tuđe? Ovo se moralno pitanje suptilno provlači kroz cijeli film, majke unatoč svemu osjećaju privrženost svojoj djeci, dok su očevi ti koji konačno povedu rulju na linč i postaju prve žrtve. Upravo je zato naslov filma takav kakav jest, jer su roditelji u selu stvarno prokleti, na puno gori način nego da ih zlostavljaju duhovi ili vampiri, iako je i naslov knjige mogao jednako dobro pasati, The Midwich Cuckoos, zato što je kukavica vrsta ptice koja polaže svoja jaja u gnijezda drugih ptica u nadi da će ih one prihvatiti kao svoja.

Za glumu se mogu samo pohvale izreći, prvenstveno za nedovoljno cijenjenog Georgea Sandersa i malog Martina Stephensa. Sanders je ostvario jednu od najboljih, ako ne i najbolju ulogu u svojoj karijeri ovdje u Villageu, gdje je s nevjerojatnom lakoćom utjelovio profesora/znanstvenika kojemu je u početku važnije dobiti priliku da malo prouči tu novu i naprednu vrstu, nego spasi živote nekolicine svojih sugrađana. A mali je Stephens toliko nevjerojatno jeziv i karizmatičan na ekranu da je prava šteta što se glumom nije nastavio baviti i u starijoj dobi.

Spominjem samo njih dvoje jer su, osim radnje i atmosfere u filmu, njih dvojica njegovi najjači aduti. Sandersova znanstvena distanciranost odlično parira Stephensovoj izvanzemaljskoj distanciranosti, koja se posebno vidi u scenama gdje ga njegova majka pokušava zagrliti ili pomoći mu da se spremi za školu, što on hladno odbija.

Što se tiče samog snimanja, film je stvarno zanatski odrađen, nema nikakvih eksperimenata pri radu sa kamerom. Jedini bi eksperiment mogla biti odluka da se film radi u crno bijeloj tehnici, što je puno doprinijelo atmosferi filma, a i uštedjelo novce jer je snimanje u boji onda bilo znatno skuplje. Praktički bi se jedina zamjerka filmu mogla naći u pomalo smiješnim efektima, koji su više rezultat malenog budžeta, nego neznanja. U obzir treba uzeti i činjenicu da je ovo ipak film snimljen prije više od 50 godina.

Kad se sve na kraju zbroji, ono što Village čini toliko zastrašujućim i u isto vrijeme ugodnim iskustvom jest pomisao da postoji neka viša sila koja u svakom trenutku može utjecati na nas bez da smo toga svjesni, tretirati nas kao pokusne kuniće, oduzeti nam ljubav prema potomcima, utjecati na želju da ih zaštitimo, što je u svakog živog bića instinkt, nešto zapisano u genima…

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Pontypool (2009.)

4 komentara za “Village of the Damned (1960.)

  • Deckard says:

    Daklem, stvarno informativno, a opet, vlastiti dojmovi :-) To je cool, volim pročitati takve stvari. Što se tiče filma, nikad ga gledao iako znam o čemu se radi. Nekako mi nakon remakea u režiji Johna Carpentera tema više nije bila to (i jer se zna kraj, jel) ali bih trebao ispuniti lekciju tako da barem mogu reći kako sam prošao i taj naslov (recenzija pomaže pri odluci)

  • Sven says:

    Uff, i ovo me čeka na listi za horror edukaciju :)

    Sinoć sam “The Innocents” pogledao, prilično dojmljiv film. Ko bi to sve stigao pohvatati…

  • Maxima says:

    Od riječi do riječi potpisujem Deckarda.

    Super moćna, temeljita recenzija, sviđa mi se način na koji se kroz šalu otkriva dječje ili pak mladalačko poimanje strave negdašnjih dana i prijelaz u “novo vrijeme” – ali stare strave ostaju onakve kakve su bile 😀

  • bakero says:

    Originaln nisam gledao ali mi je remake Carpentera odličan

Leave a Reply

Your email address will not be published.