Videodrome (1983.)

Piše: Koraljka Suton

Videodrome, 1983.

Režija: David Cronenberg

Glume: James Woods, Deborah Harry, Peter Dvorsky, Lynne Gorman, Sonja Smits, Jack Creley

Kada sam čula prijedlog da na FAK-u započnemo s ciklusom hororaca, reakcija mi je bila ”Odlična ideja! Samo…koji ću vrag ja recenzirati?” Naime, kao dežurna plačipizda koja se u pravilu kloni onoga što zovu blood&gore jer ne osjeća intrinzičnu motivaciju za izlaganjem svoje (nadasve nježne i krhke ženske) psihe scenama ”nepotrebnog” nasilja tj. ”nasilja radi nasilja” (i zabave), mislila sam kako nema šanse da se na popisu nađe nešto i za mene. No prevarila sam se. Kada sam ugledala ime Davida Cronenberga, čovjeka koji me oduševio jednim eXistenZ-om (ako vam se svidio Inception, na ovo ćete otkačiti) ili pak Ruskim obećanjima, znala sam otprilike što me čeka. Da, poprilično uvrnutih, nadrealnih i bizarnih sat i pol filma koji plijeni pažnju gledatelja svojom nepredvidivošću, atmosferičnošću i originalnošću priče, a da pritom ipak cilja na nešto više od pukog preseravanja bizarnostima i ”nastranostima” kojima obiluje.

Videodrome je priča o Maxu Renneru (James Woods), direktoru jedne male senzacionalističke televizijske postaje čiji se program uglavnom sastoji od soft pornjave. Max se zaželi nečega malo ”žešćeg” kako bi gledateljima ponudio ono što im druge televizijske postaje uskraćuju, stoga mu sjekira padne u med kada mu Harlan (Peter Dvorsky), kolega zadužen za piratstvo putem satelita, ukaže na postojanje Videodrome-a, emisije koja prikazuje mučenje i ubojstvo anonimnih žrtava. Max vjeruje kako je takav jedan inscenirani snuff show budućnost televizije te zatraži od Harlana da mu krene skidati tu emisiju. Onako usput, Max se upusti u seksualnu vezu s Nicki Brand (Deborah Harry), mazohističkom psihijatricom (ironije li) koja se loži na gledanje Videodrome-a te odluči otići na ”audiciju” za isti kako bi njena mizerna egzistencija dobila smisao. No Max je ubrzo primoran suočiti se sa some weird shit – počne halucinirati a netom zatim saznaje kako je njegova nemogućnost razlikovanja zbilje od iluzije i te kako povezana s izloženosti Videodrome-u…

Iskreno, što reći o filmu koji je možda najpoznatiji po činjenici da u jednom trenutku glavnome junaku izraste ogromna rupetina na trbuhu (koja neodoljivo podsjeća na, da budem pristojna, vaginu) koja počne vršiti funkciju videorekordera? Striček Freud bi, sigurna sam, imao štošta za reći na takav razvoj događaja kao i na Cronenbergovu generalnu fiksaciju na rupe. Videodrome se stoga svrstava u žanr veneričnog horora iliti body horror-a, čiji je Cronenberg ujedno i tvorac. Riječ je, dakle, o prikazu svih divnih tjelesnih dezintegracija, kao i sakaćenja, mutacija i ostalih krasota vezanih za ljudsko tijelo i njegovu degeneraciju. Videodrome definitivno ne razočarava na tom polju jer si Cronenberg stvarno daje oduška s…rupama i guranjem stvari u iste.

Kao najzanimljiviju komponentu filma, osim scenarija kojem, svidio vam se on ili ne, nipošto ne možete osporiti originalnost, izdvojila bih neizostavni društveno-kritički aspekt koji se skriva iza morbidno izorkestrirane priče u kojoj se pomiču i gube granice iluzije i stvarnosti. Filmovi koji prikazuju i/ili tematiziraju nasilje s namjerom da ga osude nisu ništa novo no kod Cronenberga je u svakom slučaju zanimljiv način na koji ga kritizira. Činjenica da izlaganje psihe velikim količinama nasilnih sadržaja malo po malo vodi do desenzibilizacije, odnosno do postupne neosjetljivosti na nasilje, nešto je što se, posebice u današnje vrijeme, rijetko uzima u obzir. Cronenberg odlazi stepenicu više, prikazujući ovim filmom kako ljudski mozak doslovce trune te utire put bolesti i psihodeliji kada ga se metaforički siluje takvom vrstom nasilja.

No nije samo nasilje kao koncept na meti kritike, već i generalna pomama za tehnologijom kao nekakvim surogatom za stvarni život, kao mjestom za utaživanje svih naših nesvjesnih potreba i u konačnici, kao onom instancom koja će ”zavladati svijetom” i preuzeti kontrolu nad masama, nad nama ovcama koje samo glupavo blejimo u ekrane, nesvjesni činjenice da svakom sekundom zurenja postajemo sve uvjetovaniji. Zato je pogotovo zanimljivo gledati i sagledati Videodrome iz današnje perspektive, uzimajući u obzir da je u to doba vrhunac tehnologije bio videorekorder. Stoga, ako je takvo jedno upozorenje na potencijalnu kontrolu društva putem pomičnih slika 1983. bilo i te kako aktualno, što bismo mi, ljudi 21. stoljeća, trebali reći za našu suvremenost i svijet u kojem živimo?

Za sam kraj valja naglasiti – Videodrome nije film za kojih bih rekla da je generalno dopadljiv. Ako ste spremni voljno suspregnuti nevjericu (što će reći, pomiriti se, između ostalog, s činjenicom da čovjek ima ogromnu vaginu na trbuhu) i dopustiti Cronenbergu da vas vodi kroz svoju psihodeličnu viziju u kojoj ćete se i sami pogubiti te kao i glavni junak prestati biti u mogućnosti razlikovati ”stvarnost” od halucinacija, dajte Videodrome-u šansu. Ako vam sve to skupa bude too much (glupo, besmisleno, retardirano, degutantno, možda čak i smiješno, ali na loš način), dozvolite si barem da osjetite djelić atmosfere koju Cronenberg stvara svakim novim kadrom, a koja me osobno neodoljivo podsjeća na uratke dragog mi Davida Lyncha. Ali ljubiteljima velikih količina krvi, nasilja i tipa napetosti karakteristične za horore poručujem: nemojte se previše radovati. Jer čak je i ova plačipizda proklizila kroz tih sat i pol ni ne trepnuvši. Okej, možda jesam jednom…ili dvaput.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990.)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
A Tale of Two Sisters (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Los Ojos de Julia (2010.)

5 komentara za “Videodrome (1983.)

  • Gjuro says:

    Odlična recenzija. Krajnje intelektualna, ali s mjerom. :)

    Kako sam Cronenbergov fan, i ovaj mi se uradak svidio. Doduše, film već danas djeluje pomalo staromodno. Mogu si zamisliti da za desetak godina mladi gledatelji neće imati pojma što si to striček gura u trbuh (videokasete, jelte).

    Pouka za mlade bila bi: ne gledajte televiziju (emisije i informativni program), osim ako se radi o filmovima koji se hvale na FAK-u. 😀

  • Maxima says:

    Freakin’ good 😀 Zbilja. Koraljka, imaš takav dar spariti vrhunsku intelektualu sa svojim vrckavim duhom da je to zbilja bogatstvo, nemoj nikad prestati ovako pisati 😀

    Videodrome je ludilo od filma, ne znam kako sad nešto takvo primaknuti mlađim gledateljima, novacima u polju filma generalno, valjda upravo ovo što je Gjuro poručio mladima 😀

    Nedostatak tog horornog horora kojeg si pomenula meni paše – a u cjelosti (horror out) podsjeća djelomično, kao i tebe, na istog mi dragog, drugog spomenutog redatelja :) Sjajno!

  • Koraljka Suton says:

    Fala na komplimentima *crveni se*

    Toliko dugo nisam nešto napisala da sam očito nehotice bacila intelektualnu drkicu XD Događa se tu i tamo. Bitno da je s mjerom 😛

  • Sven Mikulec says:

    Prvo, rekao sam ti lijepo da nećeš “zahrđat”, koliko god da je prošlo od zadnje recenzije, i drugo, čini se da se i u horror vodama snalaziš više nego dobro, tako da jedva čekam “Orfanato”.

    Odličan tekst!

  • Maxima says:

    E ubi me ova captcha.

    Večeras sam poželjela da imam video u trbuhu. Gledao mi se određeni film koji imam samo na orajbanoj kaseti a nemam videa, kao ni živaca čekati da se… ovaj… da mi dođe s Amazona… E-baya

Leave a Reply

Your email address will not be published.