Važno je zvati se Ernest (2002.)

Piše: Vanja

Važno je zvati se Ernest (The Importance of Being Earnest, 2002., 97 min.)

Redatelj: Oliver Parker

Glume: Colin Firth, Rupert Everett, Frances O’Connor, Judy Dench, Tom Wilkinskon, Reese Witherspoon

 

„We live, as I hope you know, Mr. Worthing, in an age of ideals, and my ideal has always been to love someone of the name of Ernest.“ (a ne „someone who’s gonna love me and cherish me until… we both shall live?“ Well …)

Veli Gwendolyn.

Nažalost, i Cecily isto tako misli!

No otkud ovo u ciklusu romantičnih komedija? Pa, da nema romanse, slagala bih, da nema komedije, stala bih pred streljački vod. A – s Oscarom Wildeom odista je teško pogriješiti.

Poslije uspješne prethodnice čini mi se još i boljeg An Ideal Husband (među gledateljima koji su ovakvom nečemu skloni), Oliver Parker nam je pružio još jednu izvrsnu „komediju o manirima“, isprepletenu dramom, romansom, prijevarama, neodoljivu no provokativnu farsu koja ismijava počesto nepotrebne društvene „vrijednosti“. Upravo je farsičnost, uz ostale elemente Wildeova komada, učinila The Importance of Being Earnest dostojnim preporuke i gledanja (meni je ova verzija apsolutno neodoljiva, prvu nisam imala prigodu pogledati). Već otprije sam naučena na lakoću s kojom Colin Firth (Jake-John Worthing) i Rupert Everett (Algernon-Algy Moncrieff) iznose trulu gospoštinu, no tu je i teatralna Gwendolyn (Frances O’Connor), meni draga Dame Judy Dench (Lady Bracknell), te nenadmašni Tom Wilkinson (zbunjeni Dr. Chasuble). My God – više nego li pristojnom glumom vrsnim britanskim akcentom istakla se – Laura Jeanne Reese Witherspoon (Cecily Cardew)! Nije mi bilo jasno otkud potreba da se (meni draga) glumica iz New Orleansa, rođena za južnjačko zavijanje i otezanje nađe u ekranizaciji Oscara Wildea, no ispalo je sasvim dobro.

Zaplet, savršeno šašav i tek mjestimično dubok (čitaj – nepredvidljiv), kako je i sam Wilde rekao, „trivijalna je komedija za ozbiljne ljude“. Colin Firth (Worthing, ah, prezimena li) i Rupert Everett (Algy Moncrieff) dva su neoženjena prijatelja, od kojih jedan ima imanje, novac, štićenicu, načela i tome slično (samo prezime govori sve, ne mora sad biti i Earnest!), a drugoga (Algy Moncrieff) zdušno ganjaju vjerovnici jer je, budući da ima zaleđe i prirođeno plemenitaštvo (pa Lady Blackwell mu je ujna!), on pravi gospodin (što znači, dužan i Bogu i ljudima, bonvivan kojemu su životni ciljevi zabava, zabava, zabava). Točno – on ima tek to kao životni cilj, tj. zanimaciju. Cilja nema, osim kratkoročnog – osvojiti kakvo srce, ogrebati se za večeru u ‘Savoyju’, iskoristiti, iskoristiti. (Gledajući prve sekvence Ritchiejeva Sherlocka Holmesa, zavrtjele su se omisli, ma je li ovo njega žandari ganjaju po istim, kamenom građenim i kamenom popločanim mjestima? No, autorice – a da navališ na topic?). Dakle, već unaprijed primamljivo ukrašen pladanj dvojicom izglednih a i uglednih neženja, izvrsnom kostimografijom i šarmantnom glazbom, dobiva ženske dekoracije u teatralnoj Gwendolyn (Frances O’Connor) i mladoj Cecily (Jackovoj štićenici), a film je startan k’o kakav trkaći autić, ne popušta dinamikom svih devedeset minuta trajanja, a gledatelj je jedini prometni policajac. Zapravo bi se moglo umjesto recenzije nabaciti štogod iz filma, s čime bi svatko osjetio taj bujni i neprekidni trk za što luđom, uvrnutijom i čudnijom rečenicom od valjda bar dvadeset riječi, čija se značenja redovito mogu izreći u svega dvije ili tri. No, kako znamo – u tome i jest čar i to je ono što će određenu skupinu gledatelja iznova i bez prestanka uveseljavati. Earnest je, po značenju, marljiv, ozbiljan i što sve ne, a u kombinaciji s Worthingom, koji je u biti John, vrijedan i opet, muškarac snova! (Sve je u imenu …) A damama poput Cecily (koja se loži na Moncrieffa) i Gwendolyn (na Worthinga) to je jedini razlog zbog kojeg – se lože. Ili barem najbitniji. I tu negdje je taj plot, jer treba se zvati Earnest i ako ti je ime Algernon ili gluho bilo, obični, najobičniji Jack. Bunbury (inače Everettova uloga iz Ideal Husband) izmišljen je lik kao i Earnest, a obojica imaju vrlo bitnu ulogu u raspravama, razvezivanju, ukidanju ili povezivanju. Emotivne dubine tu ciljano nema, maramice, doduše, trebaju jer od dijaloga zbilja frcaju suze na oči i često zaboli glava od umijeća ‘bamburizma’.

O vremenu koje provodi zabavljajući se u gradu pod pseudonimom Earnest, a pod kojim zavodi Gwendolyn, Jack će reći Algyju:

Jack:    When one is in the country, one amuses other people. It’s excessively boring.

Algy:    Who are these people you amuse?

Jack:    Oh, neighbours, neighbours.

Algy:    Nice neighbours in your part of Shropshire?

Jack:    Perfectly horrid. Never speak to one of them.

Ništa ni s čim. Moćno. No, isto tako moćna lady Bracknell neće dozvoliti da njena jedina kćerkica uđe u vezu s garderobom i sklopi savez s paketom (pa vi sad mislite…), gdje je Judy Dench klasično dobra, što bi se moglo reći i za ostali cast – ništa maestralno, no dovoljno, jer ovdje je riječ ipak vladarica jača od svega. Everett, klasični rasipni sin koji ne razmišlja o sutra, žudi upoznati prijateljevu mladu štićenicu koju Jack krije na seoskom imanju, pričajući o njoj kao o svojoj tetki. No, Algy je premazan svim mastima i nema načina koji će ga spriječiti da ostvari što je naumio, da nepozvan iskoristi (ne)gostoljubivost, petlja, laže i isto tako nepozvan upada u tuđa srca.

Algy: There is no objection, I admit, to an aunt being a small aunt, but why an aunt, no matter what her size may be, should call her own nephew her uncle… I can’t quite make out.

Izjavit će Algy, vrativši vjerojatno ukradenu Jackovu tabakeru, poklon od štićenice i usput „reading the script in it in a totally ungentlemenly manner!“

Firth je, očekivano, nenadmašno uštogljen, sav od manira i časti no svejedno paćen svojim porijeklom i laži u kojoj povremeno živi. Tom Wilkinson – ah, što reći o tom podcijenjenom glumčini? Iako ‘potrošen’ na relativno majušnu ulogu velečasnog (zatreskanog cijeli život u staru odgojiteljicu Prism (pok. Anna Massey), vrlo bitnu kariku u cijeloj priči, mind you, ali za to morate odgledati sve do kraja!), pomete svakom svojom pojavom i riječju.

Oliver Park uspio je još jednom uhvatiti kamerom tu neodoljivu ‘kompliciranost’ života povlaštenih, satiru, smijeh i grijeh, prilagodivši je, ili možda približivši, gledateljstvu našega doba. No ruku na srce, jasno je da je Oscar onaj ‘vječni’, čiji je besprijekoran dar uvida u ljudsku prirodu, društvo i njegove dobre i (radije) loše strane, te ovaj film i danas kupuje s lakoćom, zabavljajući bez prestanka i rugajući se društvu, normama i najjače od svega – ljudima koji im se bespogovorno povinuju. The Importance of Being Earnest je, dakako, tek jedan u nizu dokaza da umjetnost pričanja bez izricanja ičega bitnog nikada ne izlazi iz mode. Ovakav je film (I dare say, osobito jezičarima i ovakvoj književnosti sklonima) posebna radost razigranih rečenica, površnih no iznimno maštovito sklopljenih, koje svojom zbunjujućom složenošću i suvišnošću riječi čine ovu komediju pogreški, zamjene identiteta, romanse i konstantnog razotkrivanja bolne površnosti svakoga društva, omogućujući još generacijama uživanje u stvarima koje će uvijek biti aktualne. Srećom, smijeh je lijek i za njega ovdje ne treba snage ili htijenja, na čast onima koji su imali hrabrosti svoj dar iskoristiti kako bi ogoljeli društvo, njegove mane i čovjeka koji jest jednako norma, po svaku cijenu i u svakome slučaju. Ovo je živući i dišući komadić zadovoljstva od kojeg se zavrti u glavi, šarmantan do mjere da nam niti ne smetaju stvari koje smo već čuli, ali ćemo umrijeti od smijeha zbog onih koje nismo.

Lady Bracknell: To lose one parent may be regarded as a misfortune; to lose both looks like carelessness. I would strongly advise you, Mr. Worthing, to try and acquire some relations as soon as possible and to make a definite effort to produce at any rate one parent of either sex before the season is quite over.

I dok vas ishod same priče, neobavezno protkane višestrukim romansama, ne brine niti je upitan od samoga početka, uživat ćete u inteligentnom doskoku u vrijeme kad su bile bitne stvari koje se danas – tek drugačije zovu. Vrckav i bujan, Parkerov Earnest iskreni je feniks Oscara Wildea u novom tisućljeću, lepršav no oštar poput metka. Možda je trebao biti i bolji, no to apsolutno nije razlog da si ne dozvolite upad u zločesti i dekadentni svijet u kojemu ćete se odista opustiti, uživati i nasmijati se do suza – ali ne od tuge.

3 komentara za “Važno je zvati se Ernest (2002.)

  • Izabela says:

    kad čitam recenziju shvatim da mi prvi slijedeći potez treba biti nabaviti earnesta, jer ga još nisam pogledala (uvijek se nekako znao skriti na svojoj polici oa je n.nickleby došao na red prije njega).
    ”Ovo je živući i dišući komadić zadovoljstva od kojeg se zavrti u glavi, šarmantan do mjere da nam niti ne smetaju stvari koje smo već čuli, ali ćemo umrijeti od smijeha zbog onih koje nismo”, ja sam se tako osjećala dok sam čitala earnesta,a ako je suditi po oduševljenju u recenziji film ga slijedi u stopu :)!

  • Izabela says:

    je li netko gledao predstavu možda?

  • vanja says:

    ni predstavu niti stari film, no ovaj je, IMHO, poput predstave, sasvim – od setova do priče koju treba napeto slijediti ako želiš čuti svo to brljanje i trljanje, upadanje u riječ, tu dekadentnu uživanciju za uši 😀 – bit će ti isto kao i da si čitala knjigu. gotovo isto, rekla bih :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.