The Field

Piše: Vanja

The Field (1990., 107 min.)

Redatelj: Jim Sheridan

Glume: Richard Harris, John Hurt, Sean Bean

 

Uz početnu glazbenu podlogu “The Land”, koja je dijelom soundtracka koji boli, dok boji cijeli film svim mogućim notama po kojima ćemo prepoznati – bukvalno Irsku (a složio ga je Oscarom nagrađen i višestruko nominirani Elmer Bernstein), jasno je da je ono što ćemo pogledati čista magija koju rijetko tko ne povezuje s tim maglama, zelenilom polja no i kamenom i bijedom. The Field je jedna od onih drama od kojih se steže želudac, puna je neke nedodirljive mistike, opsesije, straha, obiteljskih tajni, mržnje i – naravno – uloge crkve u ne samo ovome filmu, nego ukupnoj povijesti opstanka Iraca na svome, osobito od doba Velike gladi.

Nije neobičan izbor redatelja: često radi ili po istinitim događajima, po knjigama ili po – u ovom slučaju – već prikazivanoj kazališnoj predstavi Johna B. Keanea iz 1965. godine.   Već nagrađivan scenarist i redatelj, Jim Sheridan je napravio film koji pulsira strastima bujnih, no tmurnih i nespokojnih djela engleskih romatičara. Njegova interpretacija kazališne predstave nudi snažno, počesto uznemiravajuće tkanje spokojnih vizualnih metafora koje svjedoče zapanjujuće brzom skoku iz smirenosti u uzavrelost radnje, pa natrag, pa opet u radnju, stručno uvodeći možda najtipičnije, ako ne dramske likove, a onda teme, u filmsko ostvarenje koje svakako nije prošlo nezapaženo. Kad je u pitanju ovaj film, možda nije najbolji ili meni osobno najdraži, no ne može mu se osporiti gotovo klišej (u nedostatku ljepše riječi istoga značenja), koji je ovdje sve, samo ne nepotreban.

Mlada udovica već odavna “Bullu” McCabeu (Richard Harris) daje u najam polje, nekad krš, koje je on odnjegovao poput kakva djeteta, ogradio, na njemu radio i čuvao ga za svoga sina Tagha (Sean Bean). Bull je valjda tipični patrijarh s kojim supruga ne priča već sedamnaest godina, čovjek koji je dubokim osjećanjima koja prerastaju u tešku opsesiju vezan za to polje. Dramatična je i fatalna, iako je s početka pripisujemo tek naoko jednostavnom i – šablonski – tvrdoglavom Bullu. Osobito je neobična ta ljubav – Bull i zemlja su gotovo religiozno vezani jedno za drugo, to je odnos građen godinama, iako možda obitelji. Logično je kako će cijelo selo, prije no što McCabe i čuje kako udovica daje polje na dražbu, zavikati da je ono po pravu Bullovo. Iz svojih kroz film tek naslućenih razloga, udovica odlazi i želi se riješiti polja, a bez obzira na ponuđenu sumu, Bull ostaje praznih ruku, ili radije, prazne duše. Polje kupuje bogati Amerikanac (Tom Berenger), koji, osim što je zainteresiran za ekonomske mogućnosti napretka tog dijela Irske, traži i svoje korijene, jer zaboga – on je od “onih” koji su pobjegli preko Velike vode kad je krumpir godinu za godinom trulio u zemlji. Njegove vizije ne nailaze na razumijevanje – čemu hidroelektrana, čemu popločane ceste? Jasno je da će se Bullova opsesija poljem u konačnici razviti u želju za fizičkim uništenjem svega što mu se nalazi na putu ka ostvarenu svoga životnog sna – komadića zemlje. Na ovom mjestu mogu slobodno reći da uopće nije bitno kako se ovaj film zove – toliko se u njemu sudaraju realizam i neka fina, no zastrašujuća mistika da je jasno zbog čega su ga mnogi kritičari okarakterizirali kao „pre“ u svemu – preteatralnog, preemotivnog. Ne znam otkud toliki strah od emocija. To se uvijek pitam – osobito u ovom filmu nisam zamjetila obilnost kakvu znam, podnosim i volim (ponekad). Nije ni bitno.

O filmu se ne treba mnogo reći, osim upozoriti na fantastičnu simboliku koja viri iz mase scena – sami početak daje pravoga kapetana Ahaba, kako su mnogi Harrisa i okarakterizirali u ovoj ulozi i nisu pogriješili. Što je zapravo Bull? Stijena, kojoj je to najprirodnije stanje, ali stijena od onih iz kojih se da iscijediti voda. Sin zemlje koji je plodno polje napravio rukama kopajući kamen ne može ništa drugo ni biti, valjda. Ništa se drugačije ni ne ponaša – fanatičan, grub, opskuran i škrt prema svima i svemu osim Njoj. Pecnu ponekad njegova propitivanja – života, Boga, sudbine. Kad god mi se učinio potpuno neprijatnim i odbijajućim, uspijevala sam shvatiti njegovu zaluđenost.

Tadgh… što reći o Bullovom mlađem sinu? Opet maestralno teatralno ostvarenje isto tako maestralnog bića – njegov odnos prema ocu, prema polju koje treba naslijediti i njegove razne stvarnosti? Je li on dostojan biti McCabe i je li manje vrijedan ako manje voli zemlju? Jer, zemlja je ovdje možda počela kao stvar tradicije no prerasla je u opsesiju, gdje se ne radi se o kostima predaka, već o pravu na ono što si stvorio, o bolnoj prošlosti koja se ponavlja, o snu. Nasilan poput oca, pronosi kroz film vidnu iskricu ludila za koje svaki tren očekujemo da bukne u plamen koji će sagorjeti sve. Možda ne istinski nestabilan no svakako pod očevom sjenkom, Tadgh je lik u kojem se može iščitati prava stvaralačka sloboda, inventivnost, jer oni koji su gledali predstavu tvrde kako je to istinsko osvježenje – ta potpuna izmjena Tadgha s pozornice u mladoga McCabea u filmu. Ne znam, ali vjerujem. Nepredvidljiv, divlji, očajan, uplašen no iz svega toga zastrašujući lik, Sheridanov Tadgh je složen od svih naoko nevidljivih, no suptilnih naznaka jednog nadasve neobičnog lika, ponašanja koje bez daljnjega ponekad šalje dobre trnce niz kičmu. Je li i on teatralan u predstavljanju teškoća odrastanja irske mladeži u to doba? Ne bih rekla, iako je Sheridan i za to optužen. Teško je odrastati i na ptičjem mlijeku, kamoli u Irskoj početkom prošlog stoljeća, s oblakom mržnje prema Englezima, strancima općenito, uz sveprisutnu očevu (i svačiju) fobiju od svega što je novo i nepoznato. Ako je Bull kapetan Ahab, a jest – Tadgh je definitivno utekao iz neke od tmurnih Shakespearovih drama, podsjećajući na mnoge, a svejedno ostajući u svojoj, možda surovijoj od svih.

Cijeli zaplet koji se naoko vuče, ima svoje tajne, skrivene ladice i ormare. Sve se vrti oko McCabea i voljene zemlje. No, čudno ili zapravo nije – jedan takav Bull dozvoljava si bliskost s Birdom, klasičnom seoskom ludom koju je nevjerojatno otjelotvorio John Hurt, koji je u filmu rijetka osoba koja na nekoj svojoj uvrnutoj razini razumije Bulla, što ne znači da ga isti neće iskorištavati u svoju korist. Ostali odnosi – sa sinom, suprugom i ostatkom sela – sve je to jako nategnuto jer on nije samo Bull, on je praktično bully. Međutim, upravo silovitost njegova karaktera ponekad zamuti vid i nepravično ostanemo zakinuti – ne primjetimo – drama kakva je ova ima masu suptilnosti koje, čini se, kroz ekran mirišu na mahovinu, izmaglice, toplu zemlju, ocean. Po meni, nema tu pretjerane teatralnosti – The Field bi bio zakinut za svaki urlik ili svaku McCabeovu scenu posipanja pepelom.

Nemali broj vrsnih kritičara je nekako uspio zaobići ovo djelo, ne davši mu kredita barem za neku finu notu. Nerijetko brutalan, posjeduje svoje boje, mirise i cjelovitost zbog koje i jest djelo koje će, makar odgledano svega jednom, ostati u sjećanju. Dojmovi su manje bitni.

Nadasve neobičan kraj zaokružio je ovu svirepu alegoriju težaštva mnoštvom svoje simbolike, realizmom obojanim mističnošću za one koji je žele osjetiti. Možda ovo nije najsretnije kazališno ostvarenje za film, no vjerujem da ga u suprotnom nikad ne bih imala prigode upoznati. A Richarda Harrisa kao Bulla bih nagradila svime i svačime. Moram napisati (pročitah, naravno), kako je bio neizmjerno zainteresiran za ulogu. (Što li, imajući na umu njegov poznati nabrušeni temperament…). Jim Sheridan je po svaku cijenu htio izbjeći upravo njega i to upravo zbog “dobrog” glasa koji ga je pratio. No, jednog se dana pojavio pred redateljem obučen kao “Bull”, and the rest is history.

Leave a Reply

Your email address will not be published.