The Commitments (1991.)

Piše: Ana Zupcic

The Commitments (Irska, 1991., 118 min.)

Redatelj: Alan Parker

Glume: Robert Arkins, Angeline Ball, Maria Doyle Kennedy, Bronagh Gallagher, Andrew Strong, Johnny Murphy, Colm Meaney

 

Teško da se može naći popis najboljih irskih filmova koji ne uključuje glazbenu komediju The Commitments, koja je svoje dane slave imala 1991. godine, a dolazi uz podulji popis osvojenih nagrada i nominacija. Redatelj Alan Parker (Mississippi Burning, Birdy) prihvatio se ekranizacije romana Roddyja Doylea o skupini (uglavnom) tinejdžera koji u Dublinu osnuju soul bend (‘from scratch’, rekli bi Englezi), zato što je to upravo ono što nedostaje na dablinškoj glazbenoj sceni. Jimmy Rabbitte (Robert Arkins) mozak je iza cijele akcije i menadžer „najmarljivijeg benda na svijetu“, koji je sastavio od svojih poznanika i ponekog odabranika iz niza čudaka koji su se javili na njegov oglas. Zadnji iz te skupine je Joey „The Lips“ Fagan (Johnny Murphy), ostarjeli glazbenik koji je nekad svirao s velikim imenima i koji ubrzo postane svojevrsni duhovni vođa benda. Prateći vokali Imelda, Natalie i Bernie (Ball, Kennedy, Gallagher) zgodne su djevojke iz susjedstva, a pjevač Deco (Andrew Strong) vokalno zadivljuje, dok svojim manirama zastrašuje. Tu su, između ostalih, i jedan liječnik i jedan lokalni nasilnik. Kad se njihovi putovi preko Jimmyja uspješno sastanu, slijede prve probe, prve svirke, ali i prvi problemi…

Nadasve zabavan prvi dio filma temelji se na puno humora, na uvjerljivim dijalozima i brzopoteznim šalama, i naravno, izobilju glazbe. Za postizanje humora uspješno se koriste elementi iznenađenja i neočekivane scene, puno sočnog prostačenja bez cenzure, a odlična glazba najvećih imena soula (ne nabrajam ih jer ih ima puno) izmjenjuje se u muzikalnoj igri s uvijek šarmantnim irskim naglaskom. Odmah postaje jasno da su humor i soundtrack ono što nosi ovaj filmski ostvaraj, a filmoljupci koji traže nešto više od toga namjerili su se na krivi film. Glumačke izvedbe i više su nego solidne, pogotovo ako uzmemo u obzir da je većina  glumaca prije snimanja bila gotovo potpuno nepoznata (i neiskusna), a odabrani su više zbog glazbenih nego glumačkih sposobnosti. Gledajući film doista imate dojam da gledate poludokumentarac o nastanku potencijalnih zvijezda, iako je bend izmišljen. Tu treba spomenuti da je iz filma proizašao uspješan projekt The Stars of The Commitments, glazbeni sastav koji između ostalih uključuje dva glumca/glazbenika iz filma, a koji nastupa diljem svijeta i na repertoaru ima uglavnom hitove upotrijebljene u filmu. Također, četvero članova popularnih The Corrsa pojavljuje se u manjim ulogama.

Jako je dobro dočarana Jimmyjeva obitelj, pri čemu je potencijal njegova oca (Colm Meaney, koji istu ulogu igra i u ekranizacijama drugih dvaju dijelova trilogije o obitelji Rabbitte) nepravedno stopiran čim je ispunio prvotnu humornu funkciju, te sredina u kojoj likovi žive, puna neušminkanih i nenašminkanih ljudi koji nemaju problema s glasnim izražavanjem emocija. Većini ovih (ne)suđenih glazbenika bend je služio kao bijeg od dosadne svakodnevice ili obiteljskih obveza, jer kako sami kažu, bolje je biti nezaposleni glazbenik nego nezaposleni… bilo što drugo. Mladi ljudi bez neke perspektive u sredini opterećenoj neimaštinom i katoličkim ograničenjima usudili su se zapitati što bi bilo kad bi bilo, a san je trajao koliko je trajao.

Sve bi to bilo lijepo da nakon sat vremena ili manje ne nastupi zasićenje tako serviranim sadržajem, a priča se nakon velikog zaleta nađe pred nekoliko mogućih smjerova, od kojih  odabere najpredvidljiviji i najsporiji put. (Srećom, usput se konstantno nižu glazbeni brojevi.) Ono što smeta nije predvidljivost, jer svi znamo što očekivati od takvih filmova: probleme na prvim svirkama, stvaranje parova u bendu, opijenost prvih vidicima slave i trzavice među članovima koje ipak iščezavaju kad su na pozornici. Problem je, međutim, priča koja se hrani samo humorom i muzikom, pa tako ostaje mršava. Doslovno nedostaje napetosti koja će vas prikovati za stolicu, a ako moram odabrati vrhunac radnje,ne nalazim ništa što se posebno ističe. Nakon nekih sat vremena duhovitost jenjava, a praznog hoda sve je više, tako da se cijeli drugi dio filma kreće silaznom putanjom. Kad započnu svađe bez pokrića i fizički obračuni između članova benda, jasno je da je idili kraj, ali nije jasno oko čega se zapravo sukobi vode i gdje je nestalo ono što ih je držalo skupa.

Galerija osebujnih likova na jednom mjestu bila je recept koji je obećavao, ali negdje je zapelo. Likovi su prilično nerazrađeni, psihološku karakterizaciju i njihove osobne motivacije za sudjelovanje u bendu dobivamo samo u natruhama, odnosno ne znamo što je to što ih zapravo pokreće. Ili drugi riječima, možda i znamo, ali samo zato što nam je to rečeno, ali ne i pokazano. Izuzetak je glavni lik, ambiciozni i energični Jimmy Rabbitte, koji ima dovoljno prostora u priči da pokaže želju za slavom i novcem, te Joey Fagan, neumorni Casanova kojega pokreće manje-više glas s nebesa i želja za ponovnim proživljavanjem mladosti. Što se ostalih tiče, nismo dobili ono nešto zbog čega bismo uopće imali neke emocije prema likovima. Štoviše, ne pratite li s velikom pozornošću paletu ovih glazbenika, moglo bi vam se doslovno dogoditi da ne znate tko se kako zove i što svira, kao da su neki od njih prisutni samo kako bi popunili prazna mjesta. S druge strane, osobito strši silnik Mickah, koji kao da je pao s Marsa baš za bubnjeve i zaslužio titulu najmanje opravdanog ili uvjerljivog elementa priče (uz Jimmyjeve sestre blizanke koje pričaju uglas). Drsku Bernie bez dlake na jeziku jako dobro interpretira Bronagh Gallagher, ali opet ponavljam, za osobu koja kaže da je njoj najpotrebniji ovaj bend kako bi se mogla nečem veseliti u životu, Bernie doista ne čini ništa kako bi tu tvrdnju oprimjerila.

Šarmantno djelce koje vrijedi pogledati i koje je zabavno usprkos svojim manama, The Commitments ne donosi ništa što već nije viđeno, a svi oni koji uvijek traže „što je pjesnik htio reći“ ovoga će puta ostati kratkih rukava. Ovaj film nema dublje značenje ili poruku i neće vam promijeniti život, ali bi vam mogao popraviti raspoloženje u subotnje poslijepodne, ako je to ono što tražite. Mogao bi vas možda podsjetiti na neke ostvarene ili neostvarene snove ili poslužiti kao vodič kroz soul za početnike. Jednostavno rečeno, to nisu likovi i scene koji će vam dugo ostati u mislima, ali soundtrack, e to je već druga stvar.

3 komentara za “The Commitments (1991.)

  • Vanja says:

    otprilike casual guilty pleasure upravo zbog posljednjeg paragrafa, AnaHvala na podsjetniku 😉

  • 2shaq says:

    Lijepa recenzija. Zabavan film, meni je ostala Mustang Sally dugo poslije u glavi :)

  • ameba says:

    Bila sam drugi srednje i baš su mi Commitmentsi tada dobro legli! Ana, hvala na prisjećanju i dobrom komentaru! :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.