Tajni plan (Hidden Agenda, 1990.)

Piše: Vanja

Tajni plan (Hidden Agenda, 1990., 108 min.)

Redatelj: Ken Loach

Glume: Brian Cox, Frances McDormand, Brad Dourif

 

Sjeverna Irska kao poprište jednog od (vremenski) najduljih i najkontroverznijih europskih sukoba, o kojima je „činjenično“ znanje uvijek precizno manikirano bez obzira o kojoj je strani riječ, idealna je scena za političku dramu kakva je Loacheva Hidden Agenda. Zastrašujući je realizam ondašnje, a nerijetko i današnje Sjeverne Irske, gdje klinci, poput nekih drugih na suprotnoj strani svijeta znaju izvaliti kako će, kad odrastu, ubijati Engleze. Brutalno. Vrlo intrigantan zbog vremena u koje je smješten te osjetljivosti tematike (vremena u kojem je snimljen), film je vođen izvrsnom režijom, dok je sirov i vrlo uvjerljiv scenarij uradio pok. Jim Allen, s kojim će Ken Loach i kasnije uspješno surađivati.

Agenda je iznimno intrigantna priča o duboko skrivenim operacijama u vrhu vrhova britanske vlasti, sivih eminencija i nemuštih odgovora na pitanje dokle su zapravo sezale (ili još uvijek sežu) težnje za očuvanjem (recimo…) kvazi-demokracije. Sama paralela u filmu s užasima u Čileu za vrijeme Pinochetove vladavine te post-režimskom razdoblju prikladan su podsjetnik na vladavinu Engleza nad Sjevernom Irskom, koja se vrlo lako mogla svrstati pod teški terorizam, u što su se, vremenom i logički, izrodili i vladar i podanik. Uostalom, razdoblje koje pokriva radnju filma i jest bilo poznato po politici „pucaj pa pitaj“, a Kraljevska policijska uprava Ulstera odista je bila na tapeti istrage zbog spletki i politike opravdanja zločina u ime izvlačenja istine. Mnogi su likovi urađeni po stvarnima, uz nemali broj savjetnika – sudionika u sukobima, na ovoj ili onoj strani.

Usporen početak sasvim tipičan za bivšeg dokumentarista: da ne znamo da je Belfast i da ne vidimo paradu Williamovog „Narančastog reda“, oklopna vozila, okrutna lica vojnika i neizbježne grafite, pomislila bih da je St. Patrick u Bostonu. Konferenciju za tiska drži nekoliko boraca za ljudska prava, među kojima i ugledni američki odvjetnik Paul Sullivan (Brad Dourif) i njegova prijateljica/aktivistica Ingrid Jessner (Frances McDermond); otvaraju se pitanja o mučenjima, stradanjima civila u Ulsteru, opravdanosti korištenja inkvizitorskih metoda za dobivanje informacija. Ingrid je radila za TV, no nakon užasa kojima je osvjedočila u Čileu po padu Pinochetovog režima te nevoljkosti američkih TV kuća da objave njenu priču, pridružuje se Sullivanu. Nakon preslušavanja misterioznog audio-zapisa izvora kojega znamo kao Harrisa (Maurice Roëves), u rano jutro pred sami povratak u SAD Sullivan se odlazi sastati s Harrisom. Prije samoga susreta, na cesti ima gadan susret s pripadnicima specijalne policije, odmetnicima, koji nikom ne odgovaraju. Priča stiže na male ekrane temeljito ušminkana, a iz Londona, najjači inspektor koji treba sprovesti ponovnu istragu jer je ipak u pitanju međunarodni incident. Brian Cox, vrstan kao inspektor Kerrigan, od prvog trenutka zbraja dva i dva, nailazi na brojne prepreke, gdje valjda samo na ulazu u policijsku postaju prođe bez problema jer ima Kruni odanog policajca za vozača.

Kerrigan je savršen, sumnjičav, beskompromisan i pravdi odan. No on je Englez, dakle, po defaultu protiv svega što je irsko, jer je to, opet po defaultu, IRA. Ali ne, Kerrigan ne potpada pod taj stereotip. Korak po korak, razotkriva nerazmrsivo klupko spletki gdje je Sullivan tek djelić velike zagonetke. No, potrebno je otići u republikanski pub (po defaultu, simpatizira IRA-u…) i sresti se s Harrisom, dobiti drugu kopiju audio kasete. Harris je, pak, pripadnik britanskih specijalnih snaga, Odjela za psihološke operacije, ušminkanu propagandu i slično, kojemu je u određenom trenutku prekipjelo na što je sve visoka vlast spremna kako bi ostala tu gdje jest. Tek je jedan od osvještenih „poručnika“, specijalaca i sličnih ljudskih alata koji su željeli ispričati priču.

Od Kerriganova dolaska film obuzima paranojom i izuzetnom, na momente čak i neprijatnom glazbom koja samo pojačava surovost situacije bez pretjerane akcije, krvi i suza. Gledatelj svejedno ne nagađa niti razmišlja unaprijed – ne zbog brzine radnje ili tek dobre glume no zbog autentičnosti i temeljitosti i jednoga i drugoga. Već pod velikim pritiskom Kruni sklonih vlasti i nagovorima na nagodbu i žrtvovanje specijalaca, Kerrigan kopa dublje, ne sjetivši se kako su oči obavještajaca svugdje – osobito na mjestima gdje su izvješene fotografije slavnih UFF-ovaca. Osobito u trenutku kad daje doprinos civilnim žrtvama sukoba – ili, ovisi o tumačenju, podupire IRA-u. Kompromitirajući materijal je spreman i potpuno je jasno da Kerrigan, vidno u sukobu sam sa sobom, neće ići do kraja jer je svjestan uzaludnosti borbe s vjetrenjačama. S druge strane, Ingrid, jedva izbjegavši SAS-ovce u Belfastu, putuje ka aerodromu i Kerriganu, usput preslušavajući nevjerojatnu kašu koju su pripremali najveći torijevski umovi.

Ingrid postaje ona Amerikanka koja uvijek vjeruje u istinu, demokraciju, ljudska prava. Moram se prisjetiti, iako i ovaj film obiluje genijalnim scenarijem i dijalozima, izvrsne rečenice iz Žice: „Americans are a stupid people, by and large: the bigger the lie, the more they believe“. Pri tom posljednjem susretu, Ingrid se vrlo emotivno i javno sukobljava s Kerriganom, ne shvaćajući činjenično stanje, žedna osvete i objave velike istine, zaboravljajući kako je prošao njen Čile. U ovom trenutku, Ken Loach okreće film u nešto iznimno cinično, grubo kreše u facu vječnu činjenicu koja trijezni kao Bloody Mary poslije pijane noći – pojedinac je (osim ako nije Rambo) sasvim ili uglavnom nemoćan u sukobu s Krunom, državom, Vlašću s velikim „V“. Paralela je jasna, jer nije lako odustati, ali ne može se uvijek ni žrtvovati.

Vrsno sklopljena, divnoga ritma koji ne žuri jer nema kamo ni stići, Loachova Agenda bespoštedno baca u lice činjenicu kako nasilje nije ni novo ni prolazno. Snažan je podsjetnik zloporabe moći i raznolikih cijena koje ljudi plaćaju u borbi protiv iste – za istinu ili ideale, ponekad postaje isto.

„You have plundered many nations,

divided many lands

You have terrorised their peoples,

you ruled with an iron hand

And you brought this reign of terror

to my land.“

(„The Wolfe Tones“, Ballad)

Par interesalija:

Film je teškom  mukom, umjesto u „Columbia Pictures“, izašao u produkciji korporacije „Hemdale Film“, kritiziran nadugo i naširoko zbog „držanja strane“ Irskoj ili pak pojednostavljivanja Na Trioblóidí i obrade teme kao borbe protiv imperijalističke, kolonističke čizme, bez dovoljno naglaska na prisutnost Engleza, njihovu politiku i gubitke. Mora se napomenuti da je, danas vjerojatno zameten i prašnjav, Hidden Agenda pokupio nagradu Žirija na festivalu u Cannesu 1990. godine, no bez obzira na to, pera kritičara i tematika su učinili svoje.

Obavezno pogledati. Politička i dramaturška poslastica od početka do kraja.

Leave a Reply

Your email address will not be published.