Strava u Ulici brijestova (1984.)

Piše: Izabela Laura

Strava u Ulici brijestova (A Nightmare on Elm Street, 1984.)

Redatelj: Wes Craven

Glume: Heather Langenkamp, Johnny Depp and Robert Englund


‘One, two, Freddy’s coming for you.

Three, four, better lock your Wes Craven door.

Five, six, grab your crucifix.

Seven, eight, gonna stay up late.

Nine, ten, never sleep again.’


Snovi su za nas jedna velika nepoznanica, svojevrsni ‘hokus-pokus’, a što se to točno događa dok sanjamo još nije sasvim jasno. To je svijet u kojem nema granica mogućeg, svijet bez nadzora razuma, bez naše kontrole. Nedodirljiv, fantastičan, zastrašujuć.

Vjerovanja i legende kažu da postoje određena bića poput duhova i utvara koja mogu sjesti na prsa čovjeka dok spava i dovesti mu u san noćnu moru, a prema vjerovanju nekih naroda izazvati i paralizu spavanja. Redatelj Strave u Ulici Brijestova svoje je nadahnuće crpio iz tragične sudbine nekoliko ljudi umrlih u toku svojih noćnih mora, za čije smrti ni dan danas nema objašnjenja.

Ali snovi su ipak samo nestvaran svijet iz kojeg se uvijek možemo probuditi, zar ne?

Tina, Rod, Glen i Nancy tipični su američki tinejdžeri iz predgrađa čija se uobičajena svakodnevica mijenja pojavom sve intenzivnijih noćnih mora, mora nakon kojih sve teže odlaze na spavanje.

No nelagoda i umor – protiv kojih se jedni bore seksom,a drugi mislima o seksu – nisu im jedine brige; činjenica da svi sanjaju istu stvar uvlači im strah u kosti. U snu naime, sve njih progoni isti čovjek, čovjek spaljena lica u crveno-zelenom džemperu i rukavicama s dugačkim, poput noža nazubljenim metalnih šiljcima, sa samo jednom jedinom namjerom –da ih ubije. Ako se i probude, noćna mora nije gotova jer ono što im se dogodilo u snu, ima isti učinak kao da se dogodilo u stvarnosti. Rasparane spavaćice, opečene ruke – rasporena utroba.

I dok ubojica s prepoznatljivim smeđim fedora šeširom hara snovima springvudskih tinejdžera, njihovi im roditelji, u težnji za očuvanjem sigurnosti doma, kriju tajnu o ne tako dalekoj prošlosti koja se njima pred očima ponavlja, a svoju djecu, ne želeći odbaciti skeptičnost, puštaju na milost ili nemilost sudbini, Bogu ilitiga vještim prstima Freddyja Kruegera.

Jedina koja u sebi ima dovoljno snage i odlučnosti da se suprotstavi Freddyju upravo je mlada i ‘čista ‘ Nancy (Heather Langenkamp), koja je osim Kruegera, jedini aktivni lik u filmu. Dok će njen dečko Glen (talentirani Johnny Depp u svom filmskom debiju) mirna srca utonuti u san ne pitajući se hoće li se više ikad probuditi, a njena se majka (Ronee Blakley) napiti, Nancy će Kruegeru reći – dosta. Jer ona se svog neprijatelja boji, ali ne toliko da bi mu dopustila da preuzme njen život. No hoće li to biti dovoljno da zauvijek ušutka taj bolesni smijeh i škripu Freddyjevih noževa saznat ćete samo ako se odvažite na putovanje Ulicom brijestova. Ali, ‘štogod radili, nipošto nemojte zaspati!’

Tko je Freddy Krueger i zašto nas na sam spomen njegova imena i danas prolaze trnci, teško je jednoznačno odgovoriti.

Ta beskrajna inspiracija rezultat koje su brojni nastavci, remakeovi i varijacije postala je simbol gospodara snova i čvrsto zauzela svoju poziciju na pijedestalu jednog od najpoznatijih i najpopularnijih zlikovaca koja mu s pravom i pripada.

No zbog čega je Freddy (Robert Englung) toliko zastrašujuć?

Je li moguće da nas jedna ‘babaroga’ iz slasher horora osamdesetih može jednako plašiti u prvom i trećem desetljeću života samo zato jer ima spaljeno lice i noževe na prstima?

I kako to da deseci litara krvi i sluzi u službi danas pomalo smiješnih specijalnih afekata, a u Stravi ih, hvala Bogu, ima napretek, ne umanjuju osjećaj nelagode i bojazni koja slijedi nakon susreta s Freddyjem?

Tajna uspjeha i opstanka ove ikone horora leži, rekla bih, upravo tome što je on izvučen iz naše ‘noćne more’. Jer Cravenov Freddy nije ništa drugo nego utjelovljenje naših strahova koje postoji samo s jednom svrhom, a ta je da nas čuje kako vrištimo dok nas reže svojim noževima. On je strah koji postoji u svima nama, strah od bezrazložnog nanošenja zla, zla koje postoji oduvijek i kojemu ne možemo naći uzroka, a tako ni lijeka.

Kao ni većina hororaca, ni ovaj nije mogao proći bez seksualnih aluzija istaknutih preko odnosa Tine (Amanda Wyss) i Roda (Nick Corri), čiji su moralni stupovi popustili pod teretom pohote, Glenove neutažene čežnjem za tim istim ‘padom’, ali i između samog Kruegera i dežurne djeve Nancy, kada za vrijeme kupanja Kruegerova ruka izvire točno između njenih nogu.

Igra između sna i jave, stvarnog i nestvarnog koji se neprestano isprepliću i koje naposljetku više ne možemo ni razlučiti, ono je što ovom filmu daje jednu veliku dozu jeze, a popraćeno je isto tako dramatičnom, savršeno pogodnom glazbenom podlogom Charlesa Bernsteina, punom oštrih, visokih tonova koji se smješkaju, šuljaju, napadaju, režu istom jačinom i slašću kao Kruegerove oštrice, urezujući njegovu pojavu duboko u naše pamćenje.

No strašnije možda od same priče i glavnog negativca je priča o tome kako su nastali. Ona o Freddyju seže u dane Cravenova (Posljednja kuća s lijeve strane, Vrisak) djetinjstva kada je kao dječak po prvi put iskusio strah u svakom djeliću svog bića ugledavši kroz prozor svoje sobe stranca u dvorištu kako ga promatra i uživa u strahu kojeg je mali Craven tad osjećao. Ime je, pak, gospodar snova dobio po nasilniku koji je maltretirao Cravena za vrijeme školskih dana.

Podrijetlo ideje napada u snovima, s druge strane, vezano je uz članke L.A. Timesa o nerazjašnjenoj smrti nekolicine azijskih imigranata koji su, nakon što su dugo patili od noćnih mora, u toku sna i umrli, a koje nitko, osim Cravena, nije uspio povezati. Smrt dvadesetjednogodišnjeg mladića koji je bio savršeno zdrav, a kojoj nije bio pronađen nikakav uzrok, najviše je pobudila Wesov interes. Dečko je sanjao i jednostavno – umro. Danas jednom od najpoznatijih redatelja horora to bezrazložno umiranje u snovima/noćnim morama potaknulo je maštu te je svog pijanca koji se ‘hrani ‘ strahom, preselio u svijet snova i ovlastio ga da svakome, tko nije dovoljno hrabar da se suoči s njim, oduzme život u snu i tako se više nikada ne probudi u stvarnom životu.

Nestalnost, nesigurnost, razorenost uma kojem nitko ne vjeruje, uma koji da bi opstao ne smije zaspati, a ne može opstati ako ne zaspe čine začarani krug strave u Ulici brijestova. Proces je neprekidan i bijega nema, osim u san ili pak stvarnost. Postaje svejedno jer se oba pretvaraju u noćnu moru, a noćnu moru čine naši najgori strahovi utjelovljeni u Fredu Kruegeru. Strahovi kojima, koliko se god trudili, ne možemo pobjeći, jer će nas – razumije se – Freddy uvijek naći.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990.)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
A Tale of Two Sisters (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Los Ojos de Julia (2010.)

17 komentara za “Strava u Ulici brijestova (1984.)

  • Maxima says:

    Jel’ vama Freddy Krueger čudne osjećaje izaziva? 😀 Ja čak i ne volim ovaj film, ali se uneredim na sami pomen imena…

    Sad kad čitam recenziju, ma mogla bih ja to još jedno pogledati, nisam dugo. Krasno, Izabela, temeljito 😀

  • Gjuro says:

    Bravo, Izabela. Dobro napisano.

    Nekad mi je ovo bio najstrašniji od svih horora jer sve ostale strahote nestaju kad ideš spavati dok ovdje upravo spavanjem ulaziš u Freddyjev svijet. Pokvarena caka, ali djeluje – ako si dijete. Nedavno sam ga opet gledao i nije me osobito prepao. Još mi je najzanimljiviji bio balavi Depp. Te sam noći zaspao bez problema. Growing up is a bitch. :)

  • Danijel says:

    Koliko se smije biti iskren pri dojmovima o tekstu? :-) Imam par zamjerki, ali zadržat ću ih za sebe ako baš netko ne voli da se bude preiskren.

  • Maxima says:

    “Growing up is a bitch.”

    Sjajno 😀 – and then you die.

    Sjećam se kad sam k’o klinka gledaja Posejdonove avanture, kad se onaj brod prevrne i svašta, ajme užasa… kakvi filmovi strave, to je bilo nešto fuj. i pogledam, nažalost, opet. i bzvz 😀

  • Gjuro says:

    Danijele, komentari i služe tome da se bude iskren. Reci što ti smeta pa ćemo vidjeti je li zasmetalo i drugima. Bitno da je konstruktivno.

  • Danijel says:

    Već sam prije tako par puta rekao, pa je to loše završilo (ne ovdje :-)) i od tada sam oprezan. Iskreno, mislim da je prevelik naglasak stavljen na samog Freddya, koji ovdje ni ne igra tako veliku ulogu kao dalje u serijalu, a glavni faktor zašto je original uspješan jeste što ga zapravo ni nema u radnji. A već kad se zadržalo na njemu, onda je trebalo naznačiti zašto je drugačiji od Myersa i kompanije – zato što govori.

    Jednu općenitu stvar bih preporučio svima koji vole ovako dosta trivijalnih podataka da pojačaju dojam koji ostavlja film; stavite ih na sam početak ili ga tako koncipirajte, ipak je ideja prva, a završeni materijal drugi po redu. Ovo o Cravenu i svemu što je doprinijelo da napravi su stvarno zabavne stvari, ali kad su na kraju ispadaju nezamjećene. Možda sam samo ja u pitanju, pa neka zamjerke ne budu shvaćene ozbiljno :-)

  • Gjuro says:

    Iz ovoga što kažeš proizlazi da nitko ne čita recenzije do kraja. Mislim da većina čitatelja najbolje zapamti ono što stoji na kraju teksta (zato je važan dobar zaključak) – sjetimo se Svena sa svojim vrckastim poantama.

    Svaki recenzent ima svoj stil i mislim da je raznolikost poželjna. Bilo bi grozno kad bi se svi držali nekakve “službene” šprance. A i mislim da se ne može generalizirati. Puno toga ovisi o kakvom se “trivijalnom” podatku radi.

  • Gjuro says:

    A sad malo intelektualnog izdrkavanja:

    Freddy igra itekako važnu ulogu. Nema ga u radnji jedino u tzv. budnom svijetu, ali i tamo se osjeća njegova prisutnost (kroz strah). On je kolektivno potisnuto, podsjetnik na stare traume, ali i staru krivnju. Sjetimo se majke koja se s time ne može nositi pa se odaje alkoholu. Freddyju se ne može pobjeći, ni na koji način. Buahaha.

  • Danijel says:

    Ovo za tekst i trivijalne podatke sam samo je :-) – to stvarno ovisi o onome tko piše, ali i dalje mi je naglasak previše stavljen na Freddya. Inače, tekst je sam po sebi dobar, ali, eto, kad ga čitam, nekako mi sve vuče da je u filmu bitan upravo on, a ne priča iz koje je proizašao.

    Da baš budem pravo iskren, ovo bi bio apsolutno fantastičan tekst, uz neke male preinake, naravno, za zadnji dio, Cravenovu New Nightmare jer tamo je Freddy centralno zlo oko kojeg se izgradila priča.

  • Gjuro says:

    A oko čega se izgradila priča u prvome dijelu? Objasni.

  • Danijel says:

    Već kad smo kod intelektualnog… :-)

    Nije bitan Freddy već čin koji su roditelji napravili, Freddy je bio samo netko tko je najebao od njihove ruke, a savjest i neispravnost napravljenog u priči ima ogromnu ulogu (ako ćemo baš slikovito, Freddy može proči i kao metafora za grižnju savjesti) jer teret koji roditelji nose kad tad prelazi na djecu jer zločin nikad ne ostane posve neotkriven (iak to zvuči malo banališ).

  • Gjuro says:

    Tako je. Freddyja možemo shvatiti kao metaforu za ljudsko zlo. Ali on je i dalje centralan, ne?

  • Danijel says:

    Meni osobno nije, ali, opet ne mogu govoriti za druge. Kod Cravena je stvar ta da nikad nije glorificirao rezultat, osim slikovitog, nego uzrok i posljedice koje taj rezultat naprave. Kako grižnja savjesti i slično nema oblik, dobili smo Freddya, ali reći da je on glavna poanta priče je već nategnuto. On je jednostavno slikovit prikaz, jeziv, originalan i uvjerljiv, ali baš ga zato nema puno u priči jer svi mi živimo normalno dok nas ne uhvate oni mračni trenuci kad razmišljamo o nečem užasnom što se dogodilo, što je znak da se Freddy pojavi. Po meni, poanta priče je taj zločin koji je rasturio inače mirnu malu zajednicu više nego sama njegova pojava.

    A, fak, što sam ga zakomplicirao :-)

  • Gjuro says:

    Kužim što želiš reći. Ali spomenuti taj zločin male zajednice u recenziji bio bi popriličan spoiler. Mislim da je recenzija odlična takva kakva jest. A komentari dobro dođu za eventualne dopune. :)

  • Gjuro says:

    Hoću reći, komentari služe tome da svatko pridoda nešto svoje ako osjeti potrebu.

  • Danijel says:

    Evo, sad smo malo popunili praznine :-) I meni je teks dobar, dapače, samo me to malo grebalo, pa rekoh da spomenem.

  • Izabela says:

    Kao što Gjuro kaže, svi komentari i kritike više su nego dobrodošli, pogotovo ako su konstruktivni. Stoga, hvala na savjetima:)
    A sad da se malo osvrnem na glavni predmet ove rasprave 😀
    Što se mene tiče, Freddy kao simbol, Freddy kao utjelovljenje naših strahova /krivnje/prošlosti, uglv. svega negativog čega se bojimo, od čega strepimo, od čega pokušavamo pobjeći na koje kod načine , takav Freddy koji nas, kada se razum ugasi i mogućnost kontrole nestane,progoni i konačno pronalazi jest ono oko čega se priča vrti. Ali čak i kad ga nema,on je tamo, u njima, živi i izaziva strah, i naravno čeka da zaspu da se može poigrati njima (ah taj njegov smijeh!). Kakvi su uzroci i što učini crvena mještanska srdžba najbolje je prikazano upravo u primjeru Freddya koji se neprestano vraća. Slažem se da je naglasak stavljen na uzroke njegove pojave, no spomenuti mračnu tajnu springwoodske prošlosti, nešto što gledatelj saznaje na 2/ 3 filma, kao što je i Gjuro rekao umanjilo bi napetost i iščekivanje otkrivanja tek implicitno naglašenog problema koji pojačava dojam stravičnosti. Ne znam kakav se dojam dobije nakon recenzije, no nadam se da sam to uspjela prenijeti.
    I da Maxima, striček Freddy izaziva čudne osjećaje,jezu uglavnom, evo već sam se naježila !

Leave a Reply

Your email address will not be published.