Siroče (2009.)

Piše: Vanja

Siroče (Orphan, 2009., 123 min.)

Režija: Jaume Collet-Serra

Glume: Peter Sarsgaard, Vera Farmiga, Isabelle Fuhrman, David Fine, Skye Peters, David Leonard, Scott Dunn, Cassie Farren

 

Danas je u najmanju ruku ziheraški odabrati temu o zlom djetetu ili kakvom graničnom poremećaju osobnosti istoga. No često će iz tog razloga film biti granično uspješan, s obzirom na sve elemente koji će voditi ma i najbolju glumačku ekipu – omjer sastojaka mora biti dobar i ne treba pretjerivati sa začinima. Scenarij, postava, izvedba i sami plotovi imaju za cilj određenu publiku koja treba ostati otvorenih usta, jer, budimo realni, tu nema nekog velikog prostora za greške. Ako nećemo u detalje. Zbog čega? Upravo zbog ziheraštva čija je pikado-strelica promašila bull’s eye. Jesam se ja prepala? Jesam, jer sam ciljana grupa. Jesam bila zadovoljna dok sam gledala film? Jesam. Došlo vrijeme recenziji… hm, ja se zaplela.

Kate (Vera Farmiga) i John Coleman (Peter Sarsgaard) su bračni par s dvoje klinaca, gluhonijemom Max (Aryana Engineer) i Danielom (Jimmy Bennet), koji ima valjda… no, teško im je oboma odrediti godište u odnosu na podatke s IMDB-a. Bez spoilera (to je ipak sami početak filma) stvari su ponešto prenategnute. Gubitak trećeg djeteta na kraju će rezultirati odlukom da se usvoji siroče iz Rusije, devetogodišnju djevojčicu Esther (Isabelle Fuhram), koja se nekako našla u sirotištu “St. Marianne”. Kate je već dobrano potrgana i osjetno je da je tu nečega bilo i prije, čak vjerojatno dovoljno za bar jedan zaseban film, koji se ovako trudi slijepiti u jednu priču, koja bi valjda bila sretnija po ukupne protagoniste i gledatelje da nije toliko rezervnih pod-plotova. U pojedinim momentima, našla sam se u upitniku – je li redatelj bio siguran što će mu osigurati dobar horor, ili je namjerno umrežio toliko zasebnih problema koji se otkrivaju tijekom filma, kako bi imao plan B, C ili slično, ako fora s usvajanjem ne upali. Upalila je, dakako, jer obiteljski horor ove vrste teško da će čovjeka ostaviti ravnodušnim, bio on osrednje ili vrhunske kvalitete.

John je pretty cool oko svega, slučajno prepada suprugu koja drma pilulice protiv nečega iz ormarića. To je očito krajnje potrebno kako bi se oslikala nesigurnost i unutarnji užasi majke koja je izgubila bebu, te kako bi gledatelj shvatio (inače ne bi) da će tu biti svega. (By the way, to mi je bila jedna od scena u kojoj sam najviše odskočila). U biti, ni danas nisam sigurna je li glavna protagonistica filma klasična mama heroina Kate ili to nesretno siroče Esther, jer imam problem s Verom Farmigom, naime, odveć mi je draga a da ne bi bila dobra. Tu je taj soft spot i automatski bod gore za film koji možda nije ni osrednji u odnosu na ono što je mogao biti. Ona je majka-vučica sa šesnaestim čulom kad su u pitanju njeni najmiliji, osjeti opasnost koja vreba no zbog prethodnih događaja (koje mi nismo skontali) svima je – suprugu, svekrvi, liječnici… – očito nedovoljno pouzdana. Bez obzira što greške nisu usamljene, njeni bližnji ne biraju ni vrijeme ni mjesto da je suptilno ponize ili propitkuju njenu stabilnost. Savršen podij za upadanje djeteta iz odnekud, koje će prokušanim i nevjerojatno neodrživim (čak i za film) manipulacijama ostvariti ono što želi. Ili se ja nisam kupila na to…

Po dolasku u sirotište, Paul, inače oduševljen malim „snorphans“, ide valjda tražiti WC (tu ga nekako izgubim…) i čuvši riječi pjesmice Bette Midler „Glory of Love“ iz učionice, otkriva raspjevanu no osamljenu Esther. Njeni potezi kistom su savršeni za devetogodišnje dijete, ona je elokventna, kraljevskih manira, molim lijepo, hvala lijepo, maltene ljubim ruke i slično. Na čuđenje glavne sestre u sirotištu, Abigail (CCH Poundeer), Esther se, inače dosta povučena, „otvara“ prema bračnom paru i… je’n dva tri, usvajanje je gotovo. ‘Ajde dobro. No ona je apsolutno drugačija od njihovih dvoje djece (ne zbog toga što je usvojena, da se razumijemo). Od početka su jasne njene petljancije i načini na koje jednostavno rješava tekuću problematiku. Ona sve radi na svoj način i iz minute u minutu je očito da ju je nemoguće natjerati na neki drugi kolosijek. Ona ustupke ne čini, nego tjera drugu stranu na takvu pomisao.

I thought you would enjoy teaching me. It must be frustrating for someone who loves music as much as you to have a son who isn’t interested and a daughter who can’t even hear.”

Kate je bivša profesorica s Yalea, inače skladateljica, no s očito jakim majčinskim instinktom za zlo koje bi moglo prići njenoj djeci ili obitelji generalno, no ona je, a to se stalno poteže kroz film, nepouzdana i čak manipulativna. Ona krivi druge za svoje promašaje. Ona osjeća da bi Esther mogla biti zla više no što je uobičajeno, bez obzira na pošto-poto i skoro nasilan izgled nevinosti, koji je prilično neuvjerljiv, ali Kate nema nikoga u svom timu. Redatelj se trudi da barem ispočetka suosjećam s Esther, ali to je nemoguće.

Osobno, mlada Isabelle Furman, koja je pri snimanju imala 12 godina, i nije neko otkriće, jer od nje scenarij traži isključivo da izgleda proračunato, misteriozno, prevrtljivo i zlobno. To djeci glumcima uglavnom ne pada teško, oni se jednostavno predaju i malo je koje bilo neuvjerljivo, bilo u ovom filmu ili negdje drugdje. OK, moram priznati, pažljivo je odabrana, čudna oblekica ima svoju priču, vrlo lako prikazuje siroče čija je povijest ono na čemu se temelji praktično većina rupa ovog filma. Pažljivije pregledana Biblija dat će jedini trag tko je i odakle i što je novopridošlo dijete.

Orphan skoro pa visi na klasičnoj niti trilera, koji je u ovom slučaju kao… malo horor, pa malo opet čisto triler. U određenom trenutku, čak i nehotično, čovjek se mora poistovijetiti s Kate, mislim, koliko samo frustrirajuće mora biti kad osjetiš da si jedini koji vidi tako očitu istinu? No film zbog toga nije ništa posebno bolji, iako je npr. Vera Farmiga uvjerljiva do bola i natrag, no to nije dovoljno, zar ne? Nije mi se osobito dopao ni način na koji je oslikan lik oca, koji je svojoj suprugi nije ništa od onoga što joj treba  – potpora, razum i igrač na njenoj strani, za njihovu djecu. No korijeni njegove sklonosti da olako krivi i optužuje Kate su u najmanju ruku… neumjesni i šablonizirani kao i činjenica da zlo dijete mora biti Ruskinja… zaboga, u drugim dijelovima svijeta takvi se ne uzgajaju.

Jaume Collet-Serra se, čini mi se, potpuno izgubio u želji da izvede dobar horor ili mu nedostaje dio formule (ili cijela?) na kojoj isti operira. Apsolutno su i neoprostivo nepotrebni jeftini trikovi sa strahovima koji su prisutni u svakodevnom životu. Ljudi generalno, roditelji a bome i djeca stradavaju nepotrebno, a često i bez ičije krivice, dakle što će takve stvari u hororu? Beats me. Da – film isprepada roditelja koji gledajući film suosjeća. Da, dosta toga je u njemu dobro, gluma je pristojna ili kod nekih malo više, gdje ni Vera Farmiga i Peter Sarsgaard, kao već etablirani glumci, ne mogu izvući nešto što je ipak „oko“ standarda, no svejedno ću reći da su uspjeli u odnosu na ono s čime su radili. Toliko očitog a nestručno izvedenog ili tek dotaknutog, dok su naglasci na posve krivim stvarima (pa ne moram sat vremena gledati u dvije dvojke da bih dobila rezultat od četiri, kako što je scenarij namijenio nekim od likova)… damn!

Orphan nakon prvih dvadeset minuta lagano upada u šablone, no što je još gore, postaje jasno koliko ga je David Johnson zdušno pretrpao zapletima i elementima „strave“ od kojih se, ruku na srce, moglo napraviti pet filmova. I onda je to zgurano u dva sata. Do momenta u kojem Kate decidno, izmučena, psihološki načeta i s pravom zabrinuta za potomstvo, govori Paulu da joj je dosta povezivanja točkica za njega, nekako je dosta bilo i meni, jer je svega jednostavno – previše. Estherina uvrnuta prošlost negdje mora postojati i na tom se mogao utemeljiti odličan horor film, a ne na svemu što Kate i Paul imaju u svojim ormarima, a to je mnogo više kostura nego odjeće u perfektnoj, udobnoj no, naravno, izoliranoj kući. Najlakšim odabirom riječi, njihova prošlost ih uopće ni ne kandidira kao skladnu obiteljsku zajednicu, što je preduvjet za usvajanje, a to ja čitam kao površnost scenarija i režije. No, dodatni sub-plotovi uspiju popuniti vrijeme (i to je to), dok ono osnovno – Esther i cijela ta muljaža oko toga tko je i što je – mora stati u zadnjih… dvadesetak minuta?

Sve u svemu, ne mislim kako Orphan ikoga ostavlja ravnodušnim, daleko od toga, no i ono dobroga u njemu uglavnom počiva na trudu glumaca, a to, po mom skromnom mišljenju, nije dovoljno za ono što se od ovoga moglo napraviti. Po meni vrlo atraktivan završetak nije ni izbliza dovoljan da bih i ja bila zadovoljna. A nisam čak ni izbirljiva. Pogledati? Pa, da, tko obiteljske horore voli, još jedan u nizu… kako rekoh, mene se prvi puta čak dojmio. Drugo gledanje (moralo se) – e pa… vidi se.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Flatliners (1990.)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Bram Stoker’s Dracula (1992.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2002.)
The Forsaken (2001.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
A Tale of Two Sisters (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)

3 komentara za “Siroče (2009.)

  • bakero says:

    Meni se strašno svidio…neku večer ga opet pogledao, svakim gledanjem sve bolji i bolji :)

  • maxima says:

    Ja nisam rekla da mi se nije svidio. Prvi put sam bila oduševljena, no navela sam svoje razloge 😀 – film ima svoje, ali … :) ima nas svakakvih.

  • bakero says:

    Ma kužim, nisam ni mislio da ti se nije svidio nego eto, da ima nas svakakvih 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.