Scorsesejevo pismo kćeri: Budućnost filma je svijetla

Piše: Sven Mikulec

2

Martin Scorsese, čiji je najnoviji film Vuk s Wall Streeta osvojio većinu kritičara i ne silazi s newsfeeda većine relevantnijih portala, napisao je pismo svojoj kćeri Francesci koje je pitaj boga kako dospjelo u javnost. Ovo je pismo, doduše, više napisano za sve nas ispred raznoraznih monitora diljem svijeta, ali nije ni bitno – lijepo je čuti majstorova razmišljanja o umjetnosti kojoj je posvetio svoj život.

*Napomena: Ovo što slijedi moj je prijevod. Originalni tekst možete pronaći ovdje.

Najdraža Francesca,

U ovom pismu pišem ti o budućnosti. Gledam je kroz leću moga svijeta. Kroz leću filma, koji se nalazi u centru toga svijeta.

Zadnjih par godina, shvatio sam da ideja filma s kojom sam ja odrastao, koja se nalazi u onim filmovima koje sam ti pokazivao kad si bila mala i koja je bila najjača kad sam počeo snimati filmove, dolazi do svoga kraja. Ne mislim pritom na filmove koji su već snimljeni. Mislim na one koji tek trebaju doći.

Ne želim da ispadne da očajavam. Ne pišem ove riječi poražen. Baš suprotno – mislim da je budućnost svijetla.

Uvijek smo znali da je snimanje filmova biznis, i da se filmska umjetnost uspjela razviti jer je išla ruku pod ruku s poslovnim svijetom. Nitko od nas koji smo počeli u 60-ima i 70-ima nije imao nikakvih iluzija što se toga tiče. Znali smo da ćemo morati naporno raditi da zaštitimo ono što volimo. Također smo znali da ćemo možda morati preživjeti neka gadna razdoblja. I pretpostavljam da smo shvatili, na neki način, da ćemo se morati suočiti s vremenom kad će svaki nezgodan ili nepredvidljiv element u procesu stvaranja filmova biti minimiziran,  možda i potpuno eliminiran. Najmanje predvidljiv element svega toga? Filmovi. I ljudi koji ih stvaraju.

Ne želim ponavljati ono što su rekli i napisali toliki ljudi prije mene, o svim promjenama u biznisu, i moje srce jačaju iznimke u općem trendu u današnjem snimanju filmova – Wes Anderson, Richard Linklater, David Fincher, Alexander Payne, braća Coen, James Gray i Paul Thomas Anderson svi uspijevaju snimati filmove, i ne samo da je Paul uspio svog The Mastera snimiti na 70-milimetarskim filmskim trakama, već ga je uspio i prikazati na taj način u nekoliko gradova. Svi kojima je stalo do filma trebali bi biti zahvalni.

Isto tako sam dirnut umjetnicima koji neprestano snimaju filmove diljem svijeta, u Francuskoj, Južnoj Koreji, Engleskoj, Japanu, Africi. Svakim je danom sve teže, ali oni ih uspijevaju snimati.

Ali ne mislim da sam pesimističan kad kažem da su filmska umjetnost i filmski biznis sada na raskrižju. Audio-vizualna zabava i ono što mi poznajemo kao film – pokretne slike začete od strane pojedinaca – čini se, kreću se u različitim pravcima. U budućnosti, vjerojatno ćeš ono što prepoznajemo kao film vidjeti sve manje i manje na platnima raznoraznih multipleksa i sve više i više u malim kinima, na internetu i, pretpostavljam, mjestima i okolnostima koje ne mogu predvidjeti.

Pa zašto je onda budućnost tako svijetla? Zato što po prvi put u povijesti ove umjetnosti, filmovi se zbilja mogu snimati za vrlo malo novaca. To je bilo nezamislivo kad sam ja odrastao, i filmovi ekstremno malih budžeta bili su prije iznimka nego pravilo. Sada je obrnuto. Možeš snimiti prekrasne stvari kamerama pristupačnih cijena. Možeš snimati zvuk. Možeš editirati i miksati i raditi color-correct kod sebe doma. Sve se to promijenilo.

Ali uz svu pozornost koju dajemo mašineriji stvaranja filmova i napretku tehnologije koja je omogućila revoluciju u snimanju filmova,  jednu važnu stvar ne smijemo zaboraviti: oruđe ne stvara film, ti ga stvaraš. Svi mogu uzeti kameru, početi snimati i onda sve to složiti u Final Cut Prou. Snimanje filma – onog koji moraš snimiti – nešto je drugo. Tu nema prečaca.

Da je John Cassavetes, moj prijatelj i mentor, sada živ, on bi sigurno koristio svu opremu koja nam je na raspolaganju. Ali govorio bi iste stvari koje je uvijek pričao – moraš biti potpuno posvećen poslu, moraš mu dati cijeloga sebe, i moraš štititi iskru povezanosti s filmom koja te tjerala da uopće kreneš snimati. Moraš je štititi svojim životom. U prošlosti, jer je snimanje filmova bilo tako skupo, morali smo se štititi od bankrota i kompromisa. U budućnosti, morat ćeš se boriti protiv nečeg drugoga – iskušenja da kreneš nizvodno, prepustiš se struji i dopustiš da se odvojiš i otplutaš od filma.

Ne radi se ovdje samo o filmu. Nigdje drugdje također ne postoje prečaci. Ne kažem da sve mora biti teško. Kažem da je onaj glas koji te tjera naprijed ustvari tvoj glas – to je unutarnje svjetlo o kojem su kvekeri pričali.

To si ti. To je istina.

Puno te voli tata.

Leave a Reply

Your email address will not be published.