San o Americi (In America, 2002.)

Piše: Vanja

San o Americi (In America, 2002., 108 min.)

Redatelj: Jim Sheridan

Glume: Paddy Considine, Samantha Morton, Djimon Hounsou, Sarah Bolger, Emma Bolger

 

Christy: “And you’re not going to believe this, but we had to go under the water to get to the city. And we lost contact with everything; it was like we were on another planet.”

Pitat će se netko, što će film ovakvog naziva u ciklusu irskoga filma. Priznajem, od samoga naslova ovog uratka u kojem je Jim Sheridan ispričao neke svoje istine i iskustva, bila sam pomalo sklona predrasudama. No, kockice su se zakotrljale, zvijezde se poklopile i film mi je sjeo k’o budali šamar, gledam ga jednom godišnje. Naime, In America ima svakakve i nikakve veze s naslovom, ovisi kako čovjek to doživi. Sheridanova Amerika je spoj bezgraničnih mogućnosti, ostvarenih želja, fantazije, predrasuda, užasa, noćnih mora i ljudi praznih očiju koji ti se smješkaju jer im je to posao. Zemlja u kojoj si izgubljen, usamljen i sam i u kojoj si Irac.

Obitelj Sullivan stiže u Ameriku preko Kanade, a njihov dolazak snimljen je dobrim dijelom kroz oko kamere starije kćerke Christy (Sarah Bolger), koja je u određenim navratima i narator i općenito vodi kroz događaje prošle i sadašnje. Očito su ostavili sve za sobom, a bol gubitka je očito bila prejaka da bi ostali tamo gdje su imali posao i dom. Mlada naratorica kakva je nevjerojatna Christy udahnula je kaleidoskop osjećanja, boja, magije no i prerane zrelosti u sami početak njihovog boravka u ukletoj zgradi u kojoj obitavaju samo narkomani i čovjek koji urla.

Ariel: „Cool.“

Christy: „Where did you learn that?“

Ariel: „I’ve just heard it.“

Christy: „You’re an American already. It’s disgusting.“

Film podsjeća na pravu bajku, ali ne onu presretnu, jer ova je satkana od svjetala, tame, problema, bolesti, triju želja za Frankieja. Puca Times Square u svom najboljem izdanju, od slogana „You can do it“ do kojekakvih sveameričkih obećanja. Snovi postaju stvarnost, samo što ta stvarnost nije prijatna. Paddy Considine kao Johnny i prekrasna Samantha Morton kao Sarah, njihova gluma, općenito? Svo vrijeme imam dojam stvarnoga isječka njihovih života, okružen veselim no prijetećim susjedstvom na koje se baš i ne možeš osloniti. Dok Johnny taksira i pokušava dobiti ulogu na Broadwayju, Sarah se ne uspijeva zaposliti kao učiteljica, pa prodaje sladoled u slastičarnici „Heaven“. Zvuči pretjerano? Ma, neee. Zvuči divno – ostavili su sve iza sebe. Doimaju se sretnima, dok ne dođe do očiju. Ali su sa sobom donijeli i teško sjećanje na Frankieja. A nije nimalo lako sedam puta ubaciti lopticu. Amerika nemilice slaže probleme na prag. Nova beba nosi probleme, a Johnny nikad nije prežalio gubitak. Nije ni Sarah ni sestre, no on se s tim nosi poput školjke, ne dobiva ulogu jer, ako nije sposoban dotaknuti nešto što je stvorio, kako će stvoriti nešto što će dotaknuti stotine ljudi? Neosporno jaka izvedba s paletom izražaja dostojnih zbilja velikog glumca, poput kameleona ga iz odanog oca i supruga pretvara u zvijer.

Johnny: „Do I look like a junkie to you?“

Razočarenja se nižu, na Halloween djevojčice teško podnose milostinju katoličke škole, osjećaj poniženja zbog kostima kućne izrade, iz kojeg se rađa želja da „budu iste“. No čarobno jer, kako veli Christy „You don’t ask for help in America. You demand it.“ Johnny i Sarah s iščekivanjem promatraju dok Christy i Ariel (Emma Bolger) bezuspješno idu od vrata do vrata tražeći slatkiše za Noć vještica, a završe kod čovjeka koji urla. Scena je duga, napeta i sjajna, a kad Mateo i zvanično stupi na scenu, film se pretvara u dirljivu bajku. Nekad očito bogat i slavan, Mateo je bolestan i bijesan no sestre ga uspijevaju otvoriti i udahnuti nešto živosti u taj čarobni umjetnički um prepun legendi i snova. Nizat će se sretni i nesretni ali svakako šarmantni trenuci koji nerijetko natjeraju srce na skok, jednostavnom i snažnom dramatičnošću, sitnicama koje se na prvu loptu sigurno učine patetičnim, no previše je tu paralela – od E.T-ja koji odlazi doma do Matea, koji također odlazi doma jer je i on alien, paradigma misfita po boji, akcentu, opredjeljenju, čarobnosti – u zemlji mogućnosti, nostalgije, tuge i pomirenja prošlosti i budućnosti preko nevolja koje priprema sadašnjost.

Iako blistaju svi glumci, Djimon Hounsou kao Mateo ona je nit koja drži film da se ne raspadne od sveprisutne čarolije želja zaželjenih sa strahom i onih, ostavljenih za neku drugu prigodu, jer se ne smiju trošiti na bilo što. Mateo je plakat, sadržaj i oličenje Amerike – njene raznolikosti, bogatstva, površinskog sjaja, tragedije, križa kojeg nose „drugačiji“ i nepopravljivih šteta.

Sheridanov scenarij koji je napisao uz pomoć svojih dvaju kćeri tek je djelomično autobigrafski, posvećen bratu Frankieju koji je umro s deset godina. Svejedno, In America osobna je i jako emotivna obiteljska drama koja se dotakla svega čega je stigla i nije ispala vašarska šećerlema već gorkoslatka bajka koja se nekako prodala pod stvarnost. Na svoj način, kroz vrsnu glumu, režiju, scenarij, kroz Christyinu kameru, još jednom podsjeća na ljude koji se suprotstavljaju nedaćama zbog onih koje vole. Podsjeća nas i na gluposti koje radimo, kako možemo lako prokockati i novac i život radi sna. Film točno zna kako se pokušavamo iskopati, dok zapravo tonemo sve dublje. Zna gdje smo ranjivi.

Johnny: „To be, or not to be? Whether it is nobler in the mind… to stick my head in the fucking oven and end it all?“

Uz naoko sramotnu količinu sentimentalija, Jim Sheridan je spleo gracioznu, besprijekorno režiranu i beskrupuloznu priču. Ne dotičući se općenitih problema već onih, u pojedinaca, vjerujem da s lakoćom sruši predrasude i onih najdogmatičnijih, ostavljajući ih ispunjene u onoj ljudskoj dimenziji kojoj se osobito u današnje vrijeme ljudi srame prepustiti. Na momente mali i beznačajan, tek simpatičan i humorističan, film raste i puni se poput mjeseca, ne tražeći sažaljenje već budeći razumijevanje, radost i tugu.

Osobno? Pokušala sam se kratko vrijeme boriti protiv osjećajnosti kojom obiluje film. Izgubila sam. No pri tome sam ipak pobijedila i dobila, no to nije ni bitno. Snažan i duhovit, film će zadovoljiti one koji se ne boje da ih nešto emotivno pohara. Potpuno irelevantno ima li tu manipulacije ili ne…

Leave a Reply

Your email address will not be published.