Sabrina (1954.)

Piše: Vedrana Vlainić

Sabrina (Sabrina, 1954., 113 min.)

Redatelj: Billy Wilder

Glume: Audrey Hepburn, Humphrey Bogart, William Holden, Walter Hampden

 

Ima li netko da ne zna priču o Pepeljugi, neuglednoj djevojci koja, pretvarajući se da pripada otmjenom društvu, osvaja srce zgodnog princa? Barem je to premisa na kojoj počiva nebrojeno mnogo djela, bilo literarnih, filmskih ili televizijskih. No, puno prije nego što su meksičke sapunice preuzele temu takve jedne djevojke koja se zaljubi u mladića iz „gornjih“ društvenih slojeva, postojala je Sabrina.

Sabrina Fairchild (Hepburn) ponešto je neugledna kći šofera bogate obitelji Larrabee, od malih nogu beznadno zaljubljena u njihova mlađeg sina Davida (Holden). Međutim on, raskalašeni plejboj, iako uvijek drag i uljudan prema njoj, nju niti ne primjećuje. Sve dok Sabrina ne ode na dvije godine na školovanje u samo središte stila, elegancije i arte de vivre, Pariz, i vrati se kao prekrasna, profinjena mlada žena za kojom se odmah okrene i Davidova glava. No, dok Sabrina u sebi cvate od sreće što je napokon privukla pozornost svoje tihe patnje (samosvjesna i fatalna tek na van, dok se ispod nove frizure i dizajnerske haljine još uvijek krije ona stidljiva djevojčica zanesena nemogućim snovima o velikim ljubavima koje nadvladavaju sve prepreke), Larrabeejevi nisu baš oduševljeni Davidovim novim ljubavnim interesom. Naime, u igri je veliki poslovni dogovor, koji uz ugovor uključuje i Davidove zaruke s izvjesnom mladom nasljednicom konkurentske firme i niti jednoj strani ne odgovara da tako obećavajuća suradnja porpadne zbog neke tamo šoferove kćeri. Zato Linus (Bogart), Davidov stariji brat, odgovoran i hladan poslovni čovjek, uzima stvar u svoje ruke i baca se na razdvajanje sretnog para. Kako? Pa, pretvarat će se da je jedini na njihovoj strani, naravno, „onesposobiti“ svog bracu uz pomoć par prikladno smještenih čaša za šampanjac, šarmirati naivnu i neiskvarenu Sabrinu i na prijevaru je otpremiti natrag u Europu. I dok se, do tada, nestalni David sve više zagrijava za Sabrinu, ona je užasnuta spoznajom da se malo pomalo zaljubljuje u drugog brata! No, važno je zapamtiti i da je život kao limuzina. Iako se svi vozimo skupa, svatko ima svoje mjesto: postoji prednje sjedalo, stražnje sjedalo i prozor između njih…

Adaptacija drame Sabrina Fair Samuela Taylora u rukama talentiranog redatelja Billyja Wildera od samog je početka bila predviđena za uspjeh. Naime, Bogart je već godinama držao monopol kao jedan od najboljih glumaca toga vremena, „golden boy“ Holden je nakon niza nikakvih filmova napokon ostvario još dvije briljantne uloge (Sunset BLVD i Stalag 17), a Hepburn je taman osvojila Oscara za glavnu ulogu u Roman Holiday tako da, okupivši te talentirane i trenutno najpopularnije glumce, Wilder jednostavno nije imao prostora bilo gdje krenuti u krivom smjeru.

Težište ove priče prvenstveno je na humoru, no natruhe drame tako su vješto ukomponirane u tkivo radnje i nimalo ne splašnjavaju vedro raspoloženje cijelog filma, već služe kao vrlo prirodne pauze za odahnuti od smijeha. Naizgled vrlo jednostavan i predvidljiv, obiluje simpatičnim scenama koje ostaju u sjećanju dugo nakon gledanja i koje uvijek iznova oduševljavaju svojom nenametljivošću i svježinom. Pogotovo već spomenute komične scene koje su, iako se radi o gegovima koji danas vjerojatno ne bi prošli, u stanju zbilja nasmijati čovjeka od srca. Njihov šarm izvire upravo iz njihove jednostavnosti, predvidljivosti, rekla bih čak „otrcanosti“. Imavši sve ovo u vidu, Sabrina baš i nije najbolji predstavnik svog žanra, ali je svakako jedan od najtipičnijih i pokazuje da i osrednji film može ispasti odlično ako kompenzira eventualne nedostatke radnje i karakterizacije kvalitetnom glumom i režijom.

Audrey Hepburn naprosto briljira u ulozi kakvoj je godinama davala dušu – onoj naivne, zanesene i šarmantne djevojke koja osvaja pogledom i osmjehom i jednostavno zrači toplinom i nježnošću.

William Holden se izvrsno snalazi kao bezbrižni „mezimac“ obitelji Larrabee, dok je veliki Humphrey Bogart iznenađujuće (ili možda ipak ne, imajući na umu o kakvoj glumčini se radi) odličan kao Linus, karakterom i navikama dijametralno suprotan svom mlađem bratu.

Kad sam već kod Linusa, radi se o još jednoj ulozi u nizu onih napisanih s apsolutnim autoritetom ovog žanra u vidu. Govorim, naravno, o Caryju Grantu, koji je odustao pred sam početak snimanja.

Bogart je bio last minute zamjena i nije bio oduševljen filmom općenito (činjenica da je iznos njegovog honorara imao koju nulu više od onih ostalo dvoje zasigurno je igralo neku ulogu). Kao prvo, smatrao je da je glavna uloga trebala pripasti njegovoj Lauren Bacall i zamjerao je redatelju i producentima što su umjesto nje odabrali Audrey Hepburn koja je, po njegovom mišljenju, „naporna i ne zna glumiti“. Dalje, Holden i on nisu se podnosili, ali baš nikako, a povrh toga, beskrajno ga je živciralo i to što je Holden bio očito zaljubljen u Hepburn (što je uistinu rezultiralo i kratkotrajnom real life romansom, iako je Holden već bio oženjen). Prema Hepburn se s vremenom očito smekšao i priznao da je bilo „u redu“ raditi s njom (iako, uz cinični dodatak „if you don’t mind to make 20 takes“). No, najvećih nesuglasica bilo je oko scenarija koji, u vrijeme kada je prihvatio ulogu, još nije bio gotov i Bogey se nije mogao niti želio naviknuti na takav work-in-progress sistem rada i nove stranice teksta svakih nekoliko dana. Osnovni problem je bio taj što je Wilder potpuna stilska i karakterna suprotnost Bogeyjevom „idealnom“ redatelju Johnu Hustonu, jednostavno – tip redatelja s kakvima nije volio raditi. Wilder, iako su se razišli u lošim odnosima, ipak je imao samo riječi hvale za Bogarta, smatrajući ga izvanrednim glumcem koji s nevjerojatnom lakoćom izvodi sve što se pred njega postavi, neovisno u kakvom odnosu bio sa svojim kolegama. Holden je, vrlo jednostavno, njihovu suradnju sažeo u četiri riječi: „I hated that bastard“, dok je Hepburn, vječna dama, na glasine o navodnoj netrpeljivosti na setu odgovorila da su takozvani grubijani uglavnom najmekšeg srca i da je upravo takav Bogey bio s njom.

Film je doživio i relativno poznat remake Sydneyja Pollaka iz 1995. godine, s Juliom Ormond, Harrisonom Fordom i Gregom Kinnearom u glavnim ulogama, koji je, da, prilično gledljiv i sve u svemu solidan filmić, no niti u jednom aspektu ne može se mjeriti s originalom.

Naizmjence dubokouman i smiješan, Sabrina je puno više od jedne tipične holivudske limunadice. Možda se ne radi o najboljem Wilderovom filmu, niti najboljem što su Hepburn, Holden, a svakako ne Bogart snimili, ali neodoljivi šarm, lakoća i nepretencioznost izvedbe, jednostavnost priče i nenametljiva režija upravo su ono što Sabrinu svrstavaju tamo gdje i pripada – među klasike jednog drugog (usudila bih se čak reći boljeg) vremena, barem što se ovog žanra tiče.

2 komentara za “Sabrina (1954.)

  • vanja says:

    priceless <3

    audrey i boogey… 😀

    audrey mi je svugdje podjednako draga i fantastična, a boogeyja opet volim u ovim slickanim izdanjima … Malteški, Casablanca, Narrow Passage, ovo, ma sve …

    ali Audrey… ma gledala bih je i dok kupuje najlonke 😀

    čuj, billy wilder je to 😀

    (i sad opet, vanja, skidaj sabrinu i gledaj!)

    krasno, as usual 😉

    barem se mi malo napričamo o ovim starim filmovima dok dođu…osamdesete, devedesete 😀

  • Izabela says:

    bio je remake nedavno na televiziji, škicnula sam malo dok sam bila u zdu,ali original nisam gledala, bar ne koliko se sjećam.ali ništa zato, bit će na mom programu ovog božića,hvala ti!:))

Leave a Reply

Your email address will not be published.