Rosemaryino dijete (1968.)

Piše: Vanja

Rosemaryina beba (Rosemary’s Baby, 1968.)

Režija: Roman Polanski

Glume: Mia Farrow, John Cassavettes, Ruth Gordon, Sidney Blackmer, Maurice Evans

 

S pokojim rijetkim izuzetkom, čovjek neće naići na velika odstupanja u obilju intrigantnosti i konstantnih iznenađenja kad se već jednom ukrca na vožnju s ovakvim autorom. Roman Polanski, konzistenan jedino u kvaliteti i nekonzistentnosti, oduvijek je znao napraviti vrstan film,  čime već desetljećima sretno osluškuje kako ritam zločina odjekuje u gledatelja.  Pričati se može svašta, no s njim još uvijek nema šale ni kad je iza kamere ni (u današnje vrijeme, valjda) za tikpovnicom. I to je tako.

Danas se ne bih usudila ulaziti u neku tešku klasifikaciju horrora i njegovih pod-žanrovova, dijelom jer se ne zamaram definicijama a dijelom zbog jednostavne činjenice: pišem o “Rosemary’s Baby“, dakle o filmu koji je meni osobno najčudniji u tom žanru i koji valjda ni na koga ne djeluje isto. Jasno, nikad neću znati tko je komu projicirao što (Tate murders, teorije Helter Skelter i sličnih zavjera), no škakljivo je i gadno da nije moglo gore i sve skupa ogrće u plašt užasa. Podudarnost? Inspiracija? Film je sniman u zgradi Dakota, posljednje obitavalište Johna Lennona. Pri samom početku filma se šuška kako je tu netko ubijen. Dvanaest godina poslije, Lennon biva ustrijeljen ispred iste te zgrade. Uvrnuti užas do bola. Možda ne toliko efektan današnjoj publici bez spoznaja o događajima koji su prethodili ovome filmu i njihovom (ne)posrednom utjecaju, definitivan je njegov utjecaj na druge, tkanjem čisto biblijskih borbi dobra i zla, utjehe no i opasnosti koje religija može pružiti ako ju krivo tumače manipulanti, pojedincima i skupinama koje su podložne i željne „pripadnosti“ nečemu i nekome, po svaku cijenu pa i oduzimanja i tuđeg i vlastitog života. Nije lako ali je ipak moguće odmaknuti jedno od drugoga  i pogledati film kao – film, kojeg je Polanski prilagodio po velikoj istoimenoj literarnoj uspješnici Ire Levina iz 1967.g.

Ono u čemu odskače je provokativnost u svojoj gotovo silovitoj jednostavnosti. Ovaj film je živ i posve neovisan, s tempom poput manometra na klaviru, pritajeno čeka kraj kako bi zadao konačan udarac. Trzanje, vrištanje i skakanje na stolcu uz ovaj film će izostati, jer Polanski jednostavno ne radi stvari na taj način. Možda zastranim s ovim filmom u odnosu na klasična tumačenja, no – let it be. „Rosemary’s Baby“ jedan od onih ostvarenja u kojima likovi i priča bacaju zaplet u sjenu,  što možda i nije osnovna karakteristika horrora, gdje su likovi ostavljeni na milost i nemilost zapletu; tu oni izviru kao jednostavni ljudi koji su sticajem okolnosti ili vlastitim odabirom postali nešto drugo, ne prestajući biti ljudi barem oblikom. I like my horror to scare me good, da se razumijemo, no ukus kakav imam u ustima poslije gledanja ovoga, gorak je, žučljiv i trpak zbog činjenice što me uvuče do te mjere da žalim vlastitu bespomoćnost, što sam cijeli film unutra, proživljavajući ono što proživljava ona. … taj ukus je tu kad god pomislim na film. Cilj postignut.

Početni katalizator cijele priče je odluka mladog bračnog para, gdje Rosemary (Mia Farrow) i Guy Woodhouse (John Cassavetes) useljavaju u stan u zloglasnoj zgradi Branford u New Yorku (današnja Dakota), navodno staništu štovatelja Sotone i mjestu gdje se, po priči starog im prijatelja Hutcha (Maurice Evans), čudne stvari dešavaju. Ne – nema čudovišta iz ormara, nema duhova, no postoji ugovor a on se ne odnosi samo na zakup. Prva natruha strave koja je savršeno zamaskirana odabirom sunčanih boja kojima Rosemary uređuje stan vapi za trenutnim kontrastom, kojeg nam Polanski servira kroz neobjašnjivo samoubojstvo Terry, mlade štićenice postarijeg bračnog para, Castevetovih, koji, kako bi valjda namirili bol gubitka, obiljem dobrodošlice okružuju svoje mlade sustanare. Guy, kojem je filmska karijera upitna i kojem nije ni do čega, neočekivano radopristaje na večeru iako Rosemary i ne inzistira pretjerano na druženju. Ona je, prikladno, odgojena u kršćanskom duhu, (što vjerojatno nije slučajno) nevina i naivna do te mjere da se čak i počinjemo ljutiti na nju, onako svježu, čistu u narančastim i žutim haljinicama, kariranim šeširićima i perfektnom gnijezdu kojeg je svila za svog dragog i – ako bude sreće – potomstvo, ograđenog uma i valjda podsvjesno nesvjesnu dešavanja mimo njenog malog raja. Jasno, kao takva, svačija joj je ugoda i sreća bitnija no njena i sviju stavlja ispred sebe, predstavlja savršenog kandidata za iskoristiti u kojekakve svrhe. Istodobno, dok mi to još nismo shvatili (knpr. ja), Guyeva rastuća vezanost za Castevetove je neobjašnjiva i pored prijateljeve priče kako zgradu nastanjuju satanisti jer – ljudi svašta pričaju, ta oni su tek postariji par, sami i jadni u svom bolu. No upravo njegov intenzivirani odnos i čudan sklop okolnosti u kojima drugi glumac ostaje slijep te jaka uloga pripada njemu, dovode do neosjetnog pomicanja tla pod nogama i natruhe zapleta koji već uvelike traje jer se, kao i inače, razvio sam od sebe i neovisno koegzistira s glavnim i sporednim likovima.

U vrijeme cvijeća, droga i sveopće anarhije šezdesetih, Polanski odlučuje dati nam čiste ulice, dotjerane i lijepo obučene ljude, blistave žene prekrasnih frizura i čistih lica, jednostavne živote koji vrište za kontrastom koji mnogo kome promakne upravo zbog nenametljivosti kojom redatelj uvlači mrak i satanizam, psihodelične čokoladne kreme i potrgan san. Da, Guy je konačno odlučio da je vrijeme da imaju dijete, na što Rosemary puca od sreće. No, desert kod Catevetovih joj neće dobro sjesti, gdje ju Guy skoro onesviještenu sprema u krevet, odgodivši dogovreni „rad na nasljednicima“ za neki sretniji trenutak. No, Rosemary se budi iz neobičnog sna – naime, u nekakvim je podrumskim prostorijama, osvijetljenim jarkim crvenim bojama, položena na ležaj dok ju okružuju svi ti čudni likovi s kojima su ih upoznali njihovi novi skrbnici, Minnie i Roman. Nije sporno niti trenutka da ju zapravo u njenom polusnu izazvanom drogama  seksualno iskorištava Roman u svom reptilskom obliku (iako to Polanski ne predstavlja činom protiv njene volje, tek nečim što ona ne shvaća u potpunosti – kad je on znao za roofies…) kako bi posijao sjeme Sotone, začeo i dobio nasljednika. U dubokoj psihodeliji ili možda čak transu, Rosemary razgovara s Hutchom i suprugom, ovdje je i tamo, daje gledatelju šansu da se izvuče i pripiše noćnu moru njenoj dosadi, usamljenosti, nekom stanju koje je prouzročeno tko zna čime. No trenutak buđenja okrutno nam daje do znanja da ona nema pojma gdje je, plahte su krvave a Guy joj snishodljivo prizaje da je ipak iskoristio svoju priliku za začeće. I opet smo sluđeni njenim još uvijek pomirenim ponašanjem koje je vjerojatno produkt upravo onakve bezuvjetne ljubavi, povjerenja (naivnosti?), odgoja, posluha i dobra prema drugima, točno kakvima ih je Polanski htio prikazati – dakle ne nužno kao poželjnim osobinama u svakom trenutku i prema svakoj osobi. Mi znamo – ona ne.

Njenu skoru trudnoću Guy trči javiti Castevetovima, što Rosemary počinje tumačiti kao čudno jer valjda bračni par takvu stvar prvo proslavi intimno uz svijeću i čašu vina, a ne s bandom polusenilnih i ubitačno dosadnih starih susjeda. Nekako tu i prestaju njena nevjerica i poricanje kao temeljni uvodnici glavne ženske uloge koju je Mia Farrow iznijela besprijekorno do iritantnosti. S trudnoćom dolazi i gotovo potpuna Guyeva nezainteresiranost za nju; ne gleda je, ne dodiruje niti se ponaša kao da je pokraj njega trudna supruga. Njegov rival-glumac iznebuha je oslijepio i uloga pripada Guyu – on je svoje ciljeve postigao. Nama je jasno da je ona tek sredstvo, čahura u kojoj se razvija Satanin nasljednik.  S učestalošću bolova ne posebno tipičnih za trudnoću u njoj se (konačno) rađa i sumnja vezane za susjede, koji propitkuju kako je tretira liječnik i – jasno – preporučuju svoga.  Uz knjigu o vještičarenju koju dobija od Hutcha koji neobjašnjivo pada u komu, Rosemary konačno počinje slagati priču. Njena nova dječačka frizura potpuno ocrtava iscrpljeno lice koje je njihovim prijašnjim zajedničkim prijateljima sumnjivo. Korak po korak, Rosemary odlučuje maknuti stari bračni par tako što prolijeva napitak koji joj svakodnevno spravlja gospođa Castevet a po preporuci njihovog dr. Sapersteina. Skida privjesak koji je od njih dobila na poklon u kojem je korijen znan u vještičarenju. Već poluluda od brige za svoj plod, no još uvijek i svjesno i podsvjesno poričući sama sebi osnovnu činjenicu –  da ga je Guy već unaprijed prodao kultu Satanista, obraća se za pomoć svom prijašnjem liječniku, da bi u užasnih nekoliko minuta tek jednog od raspleta shvatila da je u pitanju urota i da je već pokojni Hutch bio u pravu. Daljnju će potrvdu će dobiti i u telefonskom razgovoru s glumcem Donaldom čiju je ulogu dobio Guy – kad je s neba pa u rebra odlučio :“Let’s make a baby!“

Rosemary uspješno rješava Hutchovu slagalicu strave (to mi je, osim kraja, valjda najjači trenutak u filmu, kako jednostavan a odista moćan); ona sa stomakom do zuba proučava svježe kupljenje knjige o sotonističkim običajima jer je Guy bacio onu, koju joj je ostavio pokojni Hutch. Ne treba trudnici da se zamara takvim bljezgarijama. Kao u polusnu i držeći gledatelja u limbu iščekivanja i razmišljanja hoće li joj već jednom sinuti, postaje jasno da joj je sinulo – no onoliko koliko ona želi. Jasno, Roman Polanski njene osjećaje prikazuje kao crno na bijelome, jer svjesnost da je začela s pripadnikom kulta satanista je posljednje o čemu ona misli iako je uspješno riješila zagonetku koju joj je već pokojni Hutch ostavio, iako se uvjerila da je u pitanju zavjera i da njen suprug nije zaslugama dobio ulogu, iako će roditi vraga. Po pokušaju bjekstva, nasilnom povratku i porođaju, nikakva ju sila ne može ubijediti da joj je beba mrtva, gdje ju dr. Saperstein ubjeđuje kako su mladi i zdravi i mogu imati još djece. Njoj je potreba osobna vjera kako bi riješila vlastite prepreke nametnute nevjericom i poricanjem stvarnosti koja ju mjesecima okružuje, znacima koji su jasni kao dan, samoubojstvom s početka filma, halucinacijama čokoladne kreme koje nisu imale utjecaja na Guya, odvratnim mućkalicama koje svakodnevno pije, izgledom… njena vjera u majčinstvo i odlučnost da beba ne bude povrijeđena osnovni je Romanov postulat na kojem gradi stravu – niti jednog trenutka nam ne dozvoljava povjerovati da će se Rosemary pomiriti s gubitkom, bio on objektivan ili subjektivan, bilo dijete njen anđeo ili vrag osobno.

„He chose you, honey! From all the women in the world to be the mother of his only living son!“

Od njenog početnog stadija  poricanja koji traje i traje i traje, razmišljamo o savjesti – Guy se prodao iste sekunde kad je čuo da je upitni glumac (uspješno) oslijepio, stavivši karijeru ispred svega. Sve za uspjeh i karijeru vs. sve za bebu – Rosemaryna savjest je valjda najranjiva i najotvorenija meta svima – dr. Hillu, dr. Sapersteinu, kultu i vlastitom suprugu kojem je sve to potpuno sporedno, čak i cijena koju njegova supruga plaća. Kroz cijeli film, njena vjera u samu sebe kao majku i želja za dobrobit djeteta je nepoljuljana i predmetom je sindroma „sve za dijete“, uključujući trganje od bolova i toleriranje svega što razumna osoba ne bi. Zapravo, nije upitan njezin razum već stručno opletena mreža spletke koja joj ne dozvoljava izvući se iz vrzinog kola.  U konačnici, pljunuvši u lice samoljubivom beskičmenjaku od supruga, ustaje i poput zombija kreće prema crnim satenom i tilom pokrivenoj kolijevci okruženoj pripadnicima kulta. Nakon prvobitnog šoka i ponovnog poricanja, izgovara kako ni jedna beba ne može zaspati ako ju ljuljaju tako grubo. Prazan pogled koji se ispunjava, pored svih ostalih spoznaja koje su poput munje spržile njen um, priznaje da je majčinstvo ono primarno i primalno,  da je ono što je u kolijevci – njeno dijete, plod kojeg je ona pod srcem nosila i kojemu je potrebna kao ono što jeste – njegova majka. U unutarnjoj agoniji sagorijevanja i trganja između svojih usađenih vjerovanja i stvarnosti, Rosemary prevazilazi svoju relativno ambivalentnu vjeru, odlukom da zaljulja kolijevku u kojoj je dijete koje je začeo Sotona. Čini li je to više majkom? Više čovjekom? Postoji li paralela? Trebam li misliti kako će zlo biti manje ako ga odgoji nešto, što je dobro i je li to, što je dobro, ostalo dobro ako je odlučilo ostati s onim, što je zlo? Pitanja su na koja ću sama sebi vječno odgovarati, ali po mom slobodnom izboru, Rosemary i pakao u istoj rečenici mi ni po svršetku filma nisu bili opcija, osim njenog osobnog.

Jasno je da većinu filma nosi Mia Farrow kao Rosemary, gdje se s prvim redateljskim shotom nametne kao najslađe i najmilije stvorenje na planeti, nježna no odlučna biti prava mama. Pomislim kako je nemoguće da ikome promakne to psihofizičko propadanje, pogled naizmjenično tup i blistavo oštar, od mušice da ošiša kosu do paranoje koju mnogi projiciraju tek kao popratni efekt trudnoće. Rosemary sigurno nije bila laka uloga ali je Farrow zakucala sa sredine igrališta, ni jednom ne dodirnuvši obruč. Savršeno uvjerljiva, valjda i ciljano više nego drugi, njena maestralna izvedba ni trenutka ne gubi na jačini u svoj monstruoznosti ideje koja se gledatelju, prije no njoj, začme u glavi. Ne namećući gledatelju svoj odgoj i vjeru niti jačinu načela, jasan je razdor u njoj, tematski dotjeran od prve večere kod Castevetovih gdje prvi i posljednji put pominje svoj odgoj do konačnice – pobjede predane majke koja će dijete staviti iznad svega, čak i ako je to dijete ono što se kosi s njom, psihički, fizički, etički. Svima je jasno koliki su njeni ulozi. Rijetko sam gdje vidjela tako jednostavno prikazan crno-bijel izbor gdje majka per se predstavlja dobro svojim odabirom, premda je dijete oličenje i suprotnost – zlo od zla začeto.

Ruth Gordon je, iz moje današnje perspektive, zmajski pobrala Oscara za ulogu Minnie Castevet i zapravo ju je u potpunosti zaslužila – (nažalost, ne samo ona) u cijeloj strci zlih likova; ona je magnet zla – ona koja (barem izvana) brine, titra, propitkuje, reagira onako kako treba i jedino njeno „nemam pojma“ je apsolutno uvjerljivo – nitko drugi niti ne bi Rosemary nagovorio na nošenje smrdljivog korijena, konzumaciju halucinogenog čokoladnog krema ili čarobnih, ogavnih napitaka. Uvjerljiva surogat-baka ili čak majka djevojci poput Rosemary, koja nigdje blizu nikog nema, Minnie Castevet je naporna ali fina stara dama koja se brine za susjedu jer – to je ono OK, to je ljudski i to tako treba u civiliziranom društvu. Mislim, kako ona uopće može biti tamo neko zlo, ta bakica s viklerima, sjećanjima i pametovanjem. I da – upravo taj tip, ta bakica kojoj čovjek ništa ne može odbiti, predstavlja ključ kako doprijeti do Rosemary i „ostati“ tamo.

John Cassavettes (Guy) je definitivno bio mačo u „12 Veličanstvenih“ iz ’67, pa pričati da je tu nedovoljno uvjerljiv i nije baš točno – savršenom ulogom koju mu je namijenio Polanski tu je od početka apsolutno i vidno mutan, ciljano neubjedljiv u svojim osjećajima, sve jadniji u očitim krizama i postupcima koje samo Rosemary ne uspijeva (ne želi?) vidjeti. On je dno dna, ljiga koja se sastruže s vjedra iz poljskog WC-a, praktično bezvrijedna karikatura od ljudskog bića.  Izuzetan zaslon za pojačanu Rosemarynu naivnost, čednost, povjerenje, svjetlost koja nekako isijava iz nje cijelo vrijeme dok ga on ne zaguši svojim ugovorom, Cassavettes je također odradio ulogu dostojno prljavo i manipulatorski, demonski spreman na zlo, kompromise s najgorim zbog vlastite inkompetencije, samim time izjednačen s bilo kakvim zaluđenim pripadnikom kulta. Odglumiti takvog supruga nije lako. Vjerojatno ih po filmovima ima i gorih, no vjerujem da ga malo koja žena koja je ovo ozbiljno gledala ne svrstava u najveće smeće svih vremena.

Sidney Blackmer je uz vodstvo Polanskog dao pamtljivog Romana Casteveta kao utjelovljenje Sotone, a nemalo je gledatelja koji se češće sjete njega nego Cassavettesa kao Rosemarynog ljigavog supruga. Dakle i valjda – obojica su odigrali točno onako, kako su trebali.

Is God Dead?“ – Naslovnica „Time“ magazina dok Rosemary čeka u liječničkoj ordinaciji

Ono najbolje što se može reći o ovom filmu jeste da funkcionira na potpuno drugačijoj razini – poput kakvog modernog gotičkog horora bez krvi i užasa, koji su svejedno i potka i nit cijeloga filma. Roman Polanski je pametno probrao očajnu, nikom željenu, stravičnu i praktički nerješivu situaciju i napravio je mogućom, užasnom i bliskom. Ne najdraži, ali definitivno jedan od najčudnijih, a samim tim i najboljih horora koje sam pogledala, „Rosemary’s Baby“ je valjda tipični horror kakvog Hollywood ne voli a kakvog se Polanski ni decenijama poslije neće odreći. Mračne, psihodelične, tek naoko šarene šezdesete bremenite ratovima i drogom, podarile su „Rosemary’s Baby“ takav ritam zločina koji mijenja brzine neosjetno, koji diže jedan zastor dok je drugi tek napola spušten, koji drži oči zalijepljene za ekran u iščekivanju konačnog krvavog obračuna do kojeg nikad neće doći. Živci su nategnuti poput struna, iako nitko nikoga ne sasijeca noževima, nema psihopata koji se igraju školice po mozgu – no Polanskom ništa od toga ne treba da bi napravio fantastičan film.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Pontypool (2009.)

13 komentara za “Rosemaryino dijete (1968.)

  • Mikol says:

    bezveze, mislim, film je izvrstan, uz isijavanje i ralje vjerojatno najbolji horor ikad napravljen, ali čemu tolika opširna recenzija i zašto niste još neke horore izabrali. Trebali ste pustiti pisati recenzije fanovima horora, a ne ovima laicima

  • Normand says:

    Pozdrav ljudi, svaka vam čast, znate koji se mogli horor staviti. BAL VAMPIRA od Polanskog 😀 meni je to genijalan. Inače, i meni baš fali nešto horora koji su značajniji od What Lies Beneath ili Stir of Echoes tipa return of the living dead ili candyman. Candyman je dobar horor, ali utjecajan tamo 90ih ili Tremorsi no to je vaša lista, samo naprijed.

  • Vanja says:

    Oh, well :) yes. Tekst je definitivno predug (za recenziju, svakako) no ipak ne mogu reći “žao mi je što si se napatio/la” jer onaj kome je predug neće ga ni čitati. Jednostavno je :)
    Izbacujući i sama riječ, dvije, rečenicu, paragraf, tri, pet… gubila sam ono što sam namjeravala napisati. That’s only li’l old me, amater sam i time se dičim :)

  • Danijel says:

    Vidim, počelo se polako nakupljati neke negativne energije, sve sami pozivi na neke stručnjake (hoće meni više netko reći gdje su, ispod kojeg se to kamena kriju, da vidim te njihove dične radove) kojih nema – nigdje.

    Što se tiče recenzije, jeste, malo je predugačka (ali tko je vidio ograničavati inspiraciju) i sljedeći put neka bude malo kraća jer sam izgubio nit pri kraju – pa sam je morao pročitati još jednom :-) (ili je to bio plan otpočetka, da se više puta čita) – a film mi nikada nije bio nešto posebno, puno vike nizašto, u rangu s precjenjenim The Shining.

  • Deni Zgonjanin says:

    Gledajte ljudi, nemojte misliti da ne cijenimo vaše komentare, ali bih htio par stvari razjasniti da se više ne vraćamo na to…

    Većina recenzija je duga, slažem se, ali je duga s razlogom, a taj je da autor teksta stigne iznijeti svaku svoju misao vezanu za film, bez cenzure ili kraćenja na sami sadržaj poput nekih drugih filmskih portala.

    Zašto smo izostavili neke filmove poput Ralja ili Isijavanja? NISMO. Ti filmovi su već prije recenzirani pa nismo htjeli ponavljati tekstove…

    Zašto se na listi nalaze filmovi koji ne spadaju među najpoznatija djela ovog žanra? Upravo zato, da bi se ljudi upoznali sa njima, pogledali ih pa onda tvrdili kako ne valjaju ili valjaju… Zato nismo ni stavili naziv ciklusa najbolji horori ikad…

    Zadnja i po meni najvažnija stvar je odgovor na učestalo pitanje u zadnje vrijeme: ” Zašto recenzije pišu laici, a ne stručnjaci za horore?”
    Kako se točno postane stručnjak za horor žanr? Možda time što se odgleda svaki film iz tog žanra? Očito ne pošto ti takozvani stručnjaci znaju samo tri horora : Ralje, Isijavanje i Psiho…
    Uostalom dokaz kvalitete nekog filma, bilo kojeg žanra, je u tome da impresionira čak i čovjeka koji ne voli taj žanr pa je po meni nužno objavljivati recenzije ljudi koji se ne kunu samo u taj žanr, već hororu pristupaju kao -filmu…
    Odgovorno tvrdim sad jednom i zauvijek, na FAK-u se objavljuju samo tekstovi ljudi koji kvalitetno pišu, tako da se sve eventualne kritike moraju odnositi samo na osobne stavove autora, ne kvalitetu pisanja na ovom portalu…

    Još jedna stvar, dobri prijedlozi Normand, možda ih i ubacimo u listu… Ako ne u nju, onda sigurno u kategoriju evergreena ili apsolutnih preporuka. Pozdrav!

  • Vanja says:

    Interesantno mi je koliko se ljudi kuži u horor kao žanr. Znam da je popularan i to… 😀 ali mi se čini da su dosadašnje kritike (u smislu pretežno negativnih) uglavnom usmjerene na ono, što ovdje pišemo s tim predznakom. U našim ranijim rubrikama je odrađena masa dobrih filmova, no na vrlo malo smo imali neke “odjeke” – ljudi gledaju samo horore? Nemoguće. 😀

    Moram potpisati Denijevu svaku napisanu riječ, no isto tako i dodati da je svaki pojedini žanr, osobito nakon toliko godina filma kao takvog, izuzetno “sklisko” klasificirati – što je kome horor, stvar je koja je možda najveći kamen spoticanja u odnosu na neke druge žanrove. A zvanične klasifikacije? Zar se time bave filmski amateri ili pokušavaju pristupiti svemu iz svoje kože? 😀

    Zvanično klasificirati, dati zajednički nazivnik etc. ponekad je teško. Različiti horori su nekima šega, nekima smeće a nekima – horori. Nemoguće je pomiriti sva mišljenja. O gustibusima…

    No nismo li tu radi slobode tog istog mišljenja i poimanja što je kome koji film, koliko mu znači ili koliko dojmove želi podijeliti s drugima?

    No u svakom slučaju, meni je draga svaka kritika, to mi barem pokazuje da ljudi fkt čitaju ovaj kutak svemira, makar ga i pljuvali 😉

  • bakero says:

    A di je u svemu tome ‘the thing’ ?

  • Deni Zgonjanin says:

    AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

  • Sven Mikulec says:

    Mislim da kolega želi reći: među evergreenima.

    http://www.fak-tvojfilm.net/lovricevi-evergreeni/the-thing-1982/

  • bakero says:

    svaka čast!

  • miloš says:

    sramotni filmovi, ima zasluženih naslova, ali gdje su još neki istinski klasici poput fearless vampire killers i ostalih, sramotno za ovako nešto. Trebali ste dati horor stručnjacima i fanovima, a ne vama, običnim laicima

  • tom tomić tomislav says:

    I can’t hear you! You are in Dubrovnik!

  • marlon says:

    Najbolji film od Polanskog, istinsko remek djelo

Leave a Reply

Your email address will not be published.