Romansa u Seattleu (1993.)

Piše: Izabela Laura

Romansa u Seattleu (Sleepless in Seattle, 1993., 105 min.)

Redatelj: Nora Ephron

Glume: Tom Hanks, Meg Ryan, Bill Pullman, Rosie O’Donnell, Rob Reiner

 

”It’s still the same old story
A fight for love and glory

A case of do or die.
The world will always welcome lovers
As time goes by”

Da, the world will always welcome lovers, svjetlucali oni na suncu, počinjali divno prijateljstvo u ratnoj Casablanci, tvrdoglavo prkosili jedan drugome kao Miss Scarlet i captain Butler, ili bili samo Dečko i Djevojka u velikom gradu koje je spojila ljubav prema glazbi; uvijek će nam oduzimati dah snažne emocije protagonista velikih ljubavnih priča koje, upravo stoga što su u stanju prodrijeti s platna u gledatelja, ostaju velike. Neke traju, a neke neće trajati, ali ono što je bitno jest kontakt, nemoguć dodir preko ekrana, prisnost koju onaj koji gleda osjeća za onog kojeg gleda, a ono što gleda postaje ono što osjeća. Kad se uspostavi taj odnos barem na tren, onaj koji gleda je zaposjednut i u tome besramno uživa. Kad na ulici vidimo zaljubljeni par, ne zastajemo da ga promatramo, prvo, zato jer bi nas optužili za voajerizam, a drugo jer nam se čine kao jedni od mnogih. Jer nije stvar samo u priči, već kako je ona prikazana, i još važnije – kako je doživljavamo, a film posjeduje sredstva i snagu da stvori savršeni trenutak, onaj koji će se za onoga koji gleda učiniti toliko stvarnim da će i sam osjećati potrebu da ga ponovi u svoj njegovoj punini, ali, ovoga puta, neposredno jer koliko god prisni bili s onim što se događa na velikom ekranu, uvijek postoji jedan odmak i čežnja za vlastitim, ma i nekoliko-sekundnim filmskim trenutkom.

Na filmskom u filmu inzistirat će scenaristica i redateljica Nora Ephron (When Harry Met Sally,You’ve Got Mail) upravo u Romansi u Seattleu, nastaloj prema priči Jeffa Archa. Romansa je film savršen za ovo doba godine, ali i za svako drugo: ne prelagana, ne preslatka, živa priča o ljudima, ljubavi i filmu, polaganog tempa, s lepršavom i vrckastom Meg Ryan i uvijek dosljednim ulozi Tomom Hanksom kao vrlo funkcionalnim i srcu ugodnim dvojcem. Ephron je, najviše zahvaljujući perfektnom soundtracku koji je uvijek u pravo vrijeme na pravom mjestu, postigla atmosferu ‘stvarne magičnosti’ kakvom se malo koja romantična komedija danas može pohvaliti.

Nakon što mu je preminula žena, arhitekt Sam Baldwin (Tom Hanks) seli se sa svojim sinom Jonahom (Ross Malinger) iz Chicaga u Seattle kako bi izbjegao da ga svaki korak podsjeća na ono što je izgubio. No, 18 mjeseci nakon, Sam i dalje živi kao po nekoj ravnoj bolnoj crti; ne može spavati, ne smije se, a ustajanje svaki dan voljan je napor koji ulaže radi obožavanog sina. Jonah želi pomoći tati, pa za Badnjak zove radijsku emisiju dr. Marshe Filedston (jer ona je ipak doktorica) da pomogne tati pronaći novu ženu. Sam se, radi ‘božićne želje’ svoga sina, nevoljko javlja te otkrije pred tisućama slušatelja koliko je savršena njegova žena bila za njega. Od brojnih slušateljica, novinarku Annie Reed iz Baltimorea najviše je pogodila njegova priča; iako je zaručena s predvidljivim Walterom (Bill Pulman), Annie, uz veliku podršku prijateljice Becky, čije lice promijenu boju kad god se spomene Walter, odluči kontaktirati Sama i otkriti što je to što je toliko privlači u čovjeka kojeg nije ni vidjela, jer what if someone you never met, someone you never saw, someone you never knew was the only someone for you?

Od sve mase pisama žena zaintresiranih za Sama, Jonah je zapeo baš za ono Annieno, u kojem ona sugerira sleepless & sonu da se nađu za Valentinovo na vrhu Empire State Buildinga, baš kao u omiljenom joj filmu – An Affair to Remember.

Ali Annie živi u Baltimoreu, a Sam u Seattleu: dijeli ih cijela država – hoće li se uspijeti sresti?

Annie vjeruje da je sudbina ‘nešto što su ljudi izmislili jer ne mogu podnijeti činjenicu da je sve što se događa slučajnost’, ali kad joj se slučajno raspara vjenčanica – ‘It’s a sign!’. Čuvši Sama na radiju, u njoj se budi znatiželja, ali i strah: ona ne želi samo ljubav koju osjeća prema alergičan-sam- na-sve Walteru, ona želi movie love, i to onu Caryja Granta i Deborah Kerr, jer su ljudi tada znali biti zaljubljeni, a na kraju krajeva i njezina majka je s Annienim ocem osjetila magiju. Za razliku od Annie koja nije sigurna – treba li riskirati i tražiti nešto što možda ni ne postoji – Sam je uvjeren da je nemoguće ponoviti ono što su on i njegova žena imali pa se zato teško odlučuje ponovno početi izlaziti. No svejedno to čini, jer je užasno teško živjeti sam. Čak i njegov osmogodišnji sin ima bogatiji ‘privatni’ život nego on!

Film obiluje raznim scenama u kojima dolazi do izražaja, na nadasve simpatičan i duhovit način, kako je sredina u kojoj se Annie nalazi u suprotnosti s njezinom osobom punom života i potrebe da zaista osjeti da ga živi, a ne da sve bude samo puko poštivanje uobičajenog životnog slijeda (a takav je zapravo i Sam!). Tako kad dolazi u ured svog brata Dennisa (David Hyde Pierce) da razjasni svoje sumnje o vjenčanju s Walterom, on joj sasvim rezignirano odgovara:

Annie: Why did you get married? I mean, was it all trumpets and fireworks?

Dennis: I got married because Betsy said we had to break up or get married… so we got married.

Romansa je puna referenci na velike holivudske priče – kroz soundtrack, motive, razgovore, pa i same filmove, ali da nisu samo žene te koje se emotivno vežu za fikcionalne likove pokazuje dobroćudno parodijska scena u kojoj se, nakon što se žena njegova prijatelja rasplakala pričajući o tragičnim okolnostima ljubavi Terry i Nickieja u An Affair To Remember (koji su se trebali sastati na vrhu Empire State Buildinga, ali je ona, žureći, doživjela nesreću, a on to, jel, nije znao), Sam i njen muž Greg rasplaču prisjećajući se scena iz filma The Dirty Dozen:

Sam Baldwin: Although I cried at the end of the “The Dirty Dozen.”
Greg: Who didn’t?

I zaista, tko to barem jednom nije zaplakao na film?

Sleepless in Seatle nije iz mene izvukao suze, ali je uspio uspostaviti kontakt i pružiti mi iznimno ugodnih sat i četrdeset pet minuta. Pozitivno, opuštajuće putovanje od Baltimorea do Seattlea, ali i izvan granica vremena, prostora i zbilje, s izrazito simpatičnim suputnicima, koje, kao što to putovanja inače čine, potiče nove vidove razmišljanja, puni energijom, ali i ostavlja osjećaj topline. Dovoljno je poslušati Duranteovu pjesmu „Make Someone Happy“, ili bilo koju drugu, a ja ću, da zaokružim, ovu ionako precitiranu recenziju začiniti sa za Oscara nominiranom pjesmom Harryja Connicka Jr. – „A Wink and a Smile“.

‘I remember the days ,
of just keeping time
of hanging around in sleepy towns, forever
Back roads empty for miles
well you cant have a dream
and cut it to fit
but when I saw you, I knew
we go together, like a wink and a smile’

Jedan teoretičar filma rekao je da se film prema stvarnosti odnosi kao original prema originalu, a i mi ga tako trebamo shvaćati i ni u kojem slučaju tražiti da se pokori zakonima pojavnog na način na koji ga mi vidimo. To je svijet za sebe, potpuno slobodan, magičan, koji uvijek predočuje dio stvarnosti onako kako je mi nikada u potpunosti nećemo moći vidjeti i doživjeti. Ali filmskih trenutaka ima. Pitanje je samo hoćemo li ih uhvatiti.

6 komentara za “Romansa u Seattleu (1993.)

  • vanja says:

    mnogi se gnušaju tog ‘magic toucha’ koji je tako osjetan i kojeg si jako lijepo posložila osobito u posljednjem paragrafu, izabela 😀

    puna sam ih i svejedno mislim da sam ispala sasvim OK – ni plića ni dublja, ni sretnija ni pametnija ali …zahvalna, to da, o itekako zahvalna 😀

    thanks na ovome 😉

  • Izabela says:

    :)) jel tako?:D

  • vanja says:

    ma, jasno da je 😉 <3

  • Vedrana Vlainić says:

    Jako jako lijepo Izabela! Sleepless mi je najdraža Hanks/Ryan kombinacija, gledam ga svaki put kad je na TVu (bio je sad jedno dvaput u zadnjih mjesec dana), a ti si recenzijom uspjela prenijeti sve ono što meni prolazi kroz glavu i srce gledajući ga. Hvala ti, baš sam uživala :)

  • Jelena Djurdjic says:

    smorim se kad god vidim da ovaj film ide, niti jednom se nisam uspela ubediti da ga i zapravo odgledam, sad dok gledam ovaj poster sigurna sam da nikad i neću 😀

  • Izabela says:

    svak ima svoje 😀
    hvala vedrana:),mada sad kad čitam čini mi se da jel, nisam uspjela napravit ono što sam htjela, al eto , ne mre uvijek sve bit po špagi!:D

Leave a Reply

Your email address will not be published.