Pronašli recenziju Jurice Pavičića u kojoj nije ‘spoilao’ film

Piše: Sven Mikulec

Ponukani šokantnim tekstom kritičarskog asa Jutarnjeg lista Jurice Pavičića, recenzijom Sonje i bika objavljenom 27. studenog prošle godine u kojoj ništa nije spoilano, odlučismo lupiti šakom o stol i glasno svijetu poručiti – dosta je bilo!

Posljednjih godina pokušavali smo se ne uzrujavati oko Pavičićeve neobjašnjive sklonosti upropaštavanju užitka gledanja filmova, stalno se vodeći mišlju da si jadnik jednostavno ne može pomoći, da je to jače od njega. Međutim, objava skandalozne recenzije pokazala je da smo se čitavo ovo vrijeme imali pravo uzrujavati – Pavičić može napisati normalan tekst kad mu se hoće. Dakle, upropaštavanje gušta gledanja filmova i redovito ubijanje faktora iznenađenja nije toliko posljedica nekakvog poremećaja, koliko – čistog bezobrazluka.

Prisjetimo se malo nekih Pavičićevih ‘kritika’.

(OPREZ: Daljnjim čitanjem spoilat ćete si filmove. Ne krivite nas, nego majstora kojeg citiramo.)

 

Muškarci koji mrze žene:

… jedini kiks u podjeli je odabir počinitelja zločina. Glumi ga glumac toliko izrauban u ulogama gnjusnih tipova, da nažalost prerano publici ‘telefonira’ tko je krivac.

(Prethodno je nabrojao sve ostale glumce i njihove uloge, tako da je ubojica poznat svima koji su makar površno upoznati s castom filma.)

 

Moneyball:

Brand ga uvjerava kako uz korištenje statistike može sastaviti ekipu od jeftinih i podcijenjenih igrača. Beane ga posluša, u početku stvari baš i ne klapaju, ali tada momčad ražalovanih gubitnika počne pobjeđivati u seriji i obori rekord u neprekinutom nizu pobjeda.

 

Pismo ćaći:

U drugom dijelu, sin nakon očeve smrti dolazi u Drniš prodati kuću i tijekom duge noći proživljava katarzu. Finale filma je pretposljednji, dugi kadar u kojem sin i avet mrtvog oca piju rakiju ispod odrine u dalmatinskom dvoru, kadar koji podsjeća na najbolje stvari Apichatponga Weerasethakula.

 

Umjetnik:

jedina scena u kojoj film prestaje biti nijem je doista duhovita scena u kojoj se Valentin u snu nađe u “zvučnom” – za njega zastrašujuće košmarnom – svijetu.

(Lijepa sekvenca na koju je puno bolje neočekivano naići.) 

 

Svećenikova djeca:

Finalni obrat također počiva na sporednom liku koji ne izgovori u filmu ni rečenicu. (Je li ovo bilo potrebno?)

 

Skyfall:

Finale još pojačava taj dojam, jer se odvija u Bondovoj rodnoj kući u Škotskoj, tako da serijal prvi put secira svoju ikonu i neuvijeno je psihoanalizira.

ili još bolje:

Silva nije klasični bondovski zlikovac: umjesto ideologije, para i moći, loži ga osveta, i sam je bio agent, a M je jednom žrtvovala i njega.

(Ovo se sazna debelo u drugoj polovici filma.)

 

Tko je za podizanje jedne lijepe, postblagdanske građanske tužbe? :)

3 komentara za “Pronašli recenziju Jurice Pavičića u kojoj nije ‘spoilao’ film

Leave a Reply

Your email address will not be published.