Princeza nevjesta (1987.)

Piše: Vedrana Vlainić

Princeza nevjesta (The Princess Bride, 1987., 98 min.)

Redatelj: Rob Reiner

Glume: Cary Elwes, Robin Wright, Mandy Patinkin, André the Giant, Chris Sarandon, Christopher Guest, Wallace Shawn, Peter Falk, Fred Savage

 

Ovo (doduše, nešto manje hladno nego što bi čovjek očekivao za ovo doba godine) predblagdansko vrijeme, sa sobom uz divote poput šetnje lampicama okićenim gradom, mirisa snijega u zraku i arome klinčića i cimeta koje isparavaju iz šalice vrelog kuhanog vina, donose, nažalost, i nešto manje ugodne popratne pojave. Kada sjedite kod kuće šmrkavog nosa, osjećate kao da vam netko sipa čavle niz grlo pri svakom gutljaju čaja i dok vam sve što stavite u usta ima okus raskuhanog konca, malo je toga što vas može oraspoložiti. Što se mene tiče, prilično sam sigurna da bi upravo ovaj film sasvim solidno odradio taj posao.

Bolesnom dječaku (Savage), tipičnom „modernom“ djetetu opsjednutom video-igricama, u posjet dolazi djed (uvijek odličan, nedavno preminuli Peter Falk) s posve neprihvatljivim darom – starom, prašnjavom knjigom. Preko volje i negodujući, unuk ipak prihvaća otrpjeti „dosadnog“ djeda koji započinje čitati priču – posebnu priču, koju su njemu čitali kad je bio bolestan i koju je, kasnije, on čitao dječakovom ocu. Priču punu mačevanja, tučnjave, mučenja, osvete, divova i čudovišta, potjera i bijegova, priču o pravoj ljubavi i čudima koja se zbilja događaju.

Na jednoj farmi u fiktivnoj zemlji Florin, lijepa djevojka Buttercup (Wright) i radnik Westley (Elwes) se zaljubljuju. Westley jednog dana odlazi na put, zaklinjujući se prije toga svojoj voljenoj na vječnu ljubav. Međutim, nedugo nakon njegova odlaska, stižu vijesti da je brod kojim je Westley putovao napadnut od strane Strašnog Gusara Robertsa, koji nikada ne uzima zarobljenike. Slomljena tugom, Buttercup se zaklinje da više nikada neće voljeti. Nakon nekog vremena, vladar Florina, arogantni i potpuno amoralni princ Humperdinck (Sarandon) objavljuje da će za svoju nevjestu odabrati djevojku iz puka i njegov izbor pada na Buttercup. Rezignirana, još uvijek tugujući za Westleyjem i bez previše izbora, ona pristaje, niti ne mareći previše za svoju sudbinu. Jednog dana, dok je kratila vrijeme jašući kroz šumu, otme je mala banda razbojnika predvođena lukavim Vizzinijem (Shawn), koja uključuje diva mekog srca, Fezzika (André the Giant) i Španjolca vještog s mačem Iniga Montoyu (Patinkin), koji traži osvetu za ubojstvo svoga oca. Međutim, još netko se interesira za princezu, tajanstveni čovjek u crnom koji plovi pod stijegom Strašnog Gusara Robertsa…

Klasična priča o princezi, pravoj ljubavi i zlim silama koje im stoje na putu – ispričana na nimalo klasičan način. Ova izvrsna „priča u priči“, zasigurno je jedan od naj feel-good filmova koji sam ikada imala zadovoljstvo gledati. Nevjerojatne situacije u koje naši junaci upadaju, sve jedna urnebesnija od druge, pružaju laganu, nepretencioznu zabavu u kojoj je savršeno moguće uživati osobama svih uzrasta. Princess Bride ima sve što bi jedna bajka i trebala imati: lijepu djevojku, odvažnog mladića, zlog princa, čudesna bića i pregršt avanture. I da, ponešto ljubljenja, ali ajde, preživi se i to. Dok će mlađe generacije sigurno uživati u avanturama tih osebujnih junaka, oni nešto stariji će znati cijeniti satiričnost radnje i dovitljive dijaloge. Takav savršeni apsurd zbilja posebnih likova, legendarni citati koji se skroz komotno mogu koristiti u svakodnevnim situacijama te mnoge originalne preinake ovakve jedne posve tipične pričice čine Princess Bride zbilja nezaboravnim filmskim iskustvom te osiguravaju sat i pol čiste, zdrave zabave za cijelu obitelj.

Robin, tada (kao i sada) još uvijek samo Wright, divna je u ulozi kojom se proslavila (iako je uvijek ostala, po mom mišljejnju, jedna od nepravedno podcjenjenih glumica). Istovremeno strastvena i nježna, unosi u svoj lik toliko duše da ju je zbilja užitak gledati. Dok pak Cary Elwes, još jedan nepravedno zapostavljen glumac, pokazuje zavidan komičarski talent u jednoj od svojih prvih uloga. Izvrsnom mimikom i dikcijom iznosi neke od najpamtljivijih rečenica i hrabro nosi lik tipičnog junaka avanturističkih filmova u stilu Errola Flynna, uspješno prenoseći na gledatelje duh jednog drugog vremena. Iako računajući na podršku zbilja izvanredne glumačke ekipe, bez koje ovaj film teško da bi bio ovoliko zabavan i uspješan, moram reći da ih Elwes ipak sve za nijansu zasjenjuje. Neophodno je i spomenuti neke od tih sporednih lica poput sadističkog grofa Rugena, albino čuvara s upalom grla, „elokventnog“ svećenika ili pak Billyja Crystala kao urnebesnog čudotvorca Maxa (navodno je sâm redatelj Rob Reiner morao napustiti set za vrijeme snimanja scene s Crystalom, jer je neprestano ometao snimanje nekontroliranom smijehom), ali i sveprisutnu obiteljsku okosnicu koju čine simpatični djedica „Columbo“ i njegov unuk. Svi oni neizostavni su dio ovog raznobojnog mozaika.

Likovi su izvrsno osmišljeni. Čak i tipična „damsel in distress“ Buttercup ima nešto karaktera i nije baš potpuno ovisna o svojim spasiteljima. Westley, Inigo i Fezzik, naspram posve „crnih“ Rugena i Humperdincka, pokazuju čast i dostojanstvo čak i kada su postavljeni jedan protiv drugoga, što ih, uostalom, na kraju i ujedinjuje u zajedničkom cilju – poraziti negativce, svatko iz svog razloga. A svi zajedno, pozitivini i negativni podjednako, pokazuju sveprisutnu crtu naprosto zaraznog humora.

Čak i „pozadinska“ priča ima svojevrsnu dinamiku, kako dječak malo pomalo biva uvučen svijet mašte, na neko vrijeme zaboravlja bolest i izbježe dosadu i zatupljujući efekt tehnologije karakteriziran kao pošat novih generacija, otkrivajući čistu, djetinju ljubav prema nevjerojatnim, zamišljenim svjetovima.

Jedan, meni vrlo drag, pjesnik napisao je jednom da čovjek zbilja odrasta tek kada izgubi Maštu. Ja mislim da se Mašta nikada posve ne gubi, možda samo zametne negdje, gurne u neku prašnjavu komodu u dnu svijesti i zaboravi i tada je potrebno nešto posebno i pomalo ekscentrično, nešto duhovito i romantično i posve nerealno da probudi to zapostavljeno dječije u nama. Jer, zašto ne vjerovati da su čuda moguća (s malo čokolade, naravno, da lakše kliznu niz grlo)? Zašto ne vjerovati da smrt ne može zaustaviti pravu ljubav, eventualno je malo zadržati? Zašto se ne, s vremena na vrijeme, podsjetiti kako je to ponovno biti dijete…

Jedan komentar za “Princeza nevjesta (1987.)

  • vanja says:

    <3 Krasan film i krasna recenzija. Utukla si me sa završnicom 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.