Priča o dvije sestre (2003.)

Piše: Vanja

Priča o dvije sestre (Janghwa, Hongryeon- A Tale of Two Sisters, 2003.)

Redatelj: Kim Ji-woon

Glume: Lim Soo Jung, Moon Geun-young, Yeom Jeong-ah, Kim Kap-su

 

Psihologija strave… Krhki ljudski um i njegove nevjerojatne sposobnosti da projicira ono što u njemu vrije… Izvrsnost režije da sve to projicira na ekran na način na koji gledatelju ne daje objašnjenja ovdje i sad. To je ovaj film. Većini hororaca nešto čemu ne znam ime počesto nedostaje, te mi nerijetko i sâm dojam brzo utekne iz glave. Je li riječ o previše već viđenog, o oslanjanju na prokušano, na efekte ili nešto treće, ne znam, no „A Tale of Two Sisters“ smjestila se u mom sjećanju kao briljantna. Možda pretjerujem s epitetima no gledala sam, poput mnogih, izvrsne stvari koje su se poigrale mojim vijugama, no ovako – rijetko. Ovaj punokrvni psihološki horor zahtijeva potpunu pažnju i suradnju a mene je, priznajem, kao odraslu osobu isprepadao u punom smislu riječi više no ijedan drugi ikad, istodobno me ostavivši punom neke duboke tuge. Nisam ga mogla gledati ni drugi put a da vlastitim osjećanjima ponovno ne uronim u tu naoko jednostavnu, no nasilnu priču koja mi je svojom uvrnutom ljepotom dotakla srce kao ni jedan hororac dosad. Ikad.

Zvuci stopala u papučama, noge se vuku po podu, liječnik sjedi za stolom čekajući pacijenticu, nemuštu i nevidljivu pod zavjesom kose – tek su natruhe bivših ili budućih užasa – u njoj ili oko nje. Nemušta je dok ne vidi fotografiju obitelji, no ni tad gledatelj ne zna je li što otkrila, valjda – psihijatru. U prekrasnom pretapanju njenog konačno dignutnog, jasnog mladog lica i ozelenjenih pejsaža koji se vide kroz prozor vozila, samo sekundu poslije toga smo na cesti, pred kućom, gdje na zazivanje oca iz auta izlazi do maloprije skoro katatonična Su-Mi (Lim Su-Jeong) u crvenom puloveru i plavom šeširuću, a iza nje iskače njena mlađa sestra Su-Yeon (Moon Geun-yeong). U hodniku ih dočekuje žena, već od prve izafektirane riječi prilično usiljena, isfrustrirana i nejasna gledatelju u upitniku kome se točno obraća, skrećući glavu s jedne djevojčice na drugu. Odlično odrađena maćeha Eun-Joo (Lim Su-Jeong) daje ponašanjem na znanje da su sestre bile u bolnici „da ozdrave“. Koja i od čega? Jedna? Obje? Eun je med, šećer, mlijeko i sladoled u jednom, no jasno je kako tu obiteljska ljubav ne zrači ni u tragovima. Već za prvom zajedničkom večerom, kroz šutnju, držanje, zveckanje štapića i boje – rastu tenzije, a tek naslućena psihotičnost neobuzudano poskakuje tek dotičući uvrnuti plot. No, otac (izvrsni Kim Kap-su lica ispresjecanog od trajne boli) nakon obroka pomajci dodaje tablete. Tko je tu… u problemima? Iste noći, kuća postaje poprište klasičnog no odmjerenog horora, škripećih vrata, čudnih zvukova, ekspertno snimljenih nekakvih flash scena koje brzinom nerijetko pobijede gledateljevo oko. Preplašena Su-Yeon bježi u sigurnost zagrljaja starije sestre. Su-Mi silazi u prizemlje provjeriti izvore njena straha, gdje nalazi oca na sofi umjesto u bračnom krevetu s mrskom joj maćehom, te mu bolno brižnim pokretom navlači pokrivač do brade, iako je očito da joj se zamjerio svojom vezom. No, tata spava, pa neće ni znati kako ga je pokrivala, za što će se pobrinuti…maćeha, naravno, jer je vrijeme i da Su-Mi popije večernju šalicu strave; iza leđa joj nečujno prilazi Eun-Joo uz očekivanu bukvicu obojenu čistom ženskom ljubomorom začinjenom neurotičnošću i naznakama snažne psihoze. U tom kratkom razgovoru, kao i onom za večerom, tko je kome što pripremio i što je čiji posao, osjeti se neizmjerna netrpeljivost između Su-Mi i Eun-Joo. Kako utješiti mlađu sestru? Reći da je pomajka čudna, kuća čudna ali ona je tu, njen vječni čuvar. Noćna môra koja ju budi u novi dan praktično je baca u još goru i dublju, gdje tek gledatelj ne zna što je java a što san – bizarnosti i podudarnosti se redaju, budeći užas koji je, nevidljiv, prisutan poput još nerazbuđenog zloduha.

Lutajući po imanju, Su-Mi nailazi na kućicu u kojoj nalazi stvari pokojne mame, te u sobi oduševljeno pregleda znane tašnice, ukrašene papučice, stare fotografije. Od prve, na kojoj je ona s majkom, prego novogodišnjeg slavlja sretne četveročlane obitelj, do naredne, na kojoj već primjećuje Eun-Joo, licem joj prelazi nevjerojatna paleta osjećanja koja variraju od čiste nostalgije popraćene smiješkom do zapanjenosti, mržnje i užasa u neuhvatljivim milisekundama sjećanja. Sestrica također otima svoj dio majčine imovine, no kako Su-Yeon poseže za blagom, Su-Mi primjećuje modrice po podlakticama i ožiljak na unutrašnjem članku lijeve ruke. Žudi izvući priznanje da ju je povrijedila Eun-Joo, no Su-Yeon je prestravljena osvetom zle maćehe, te je i priznanje kakvo jeste – nikakvo, nemušto, no i takvo dovoljno starijoj sestri da se suprotstavi pomajci. Otac u kupatilu čuje glasove, silazi i nalazi stariju kćerku skutrenu u kutu kako plače, no ona mu ne daje odgovore, već ga potpuno odsijeca od onoga što se zbiva, očito ga kriveći za zlo koje je doveo u kuću.

No, nisu tek sestre ili maćeha sumnjivog i šizofreničnog ponašanja jedine koje će osjetiti nazočnost nečega – na večeru dolaze maćehin brat Sun-kyu i njegova supruga kako bi konačno vidjeli nećakinje. Čudno je što, ako je to razlog, večeravaju samo njih četvoro, dok sestre uopće nisu tu. Sun-Kyu zapanjeno gleda sestru i sluša njene priče i neuračunjljivo smijanje u sceni koja ju predstavlja dosta poremećenom karikom cijele uvrnute tragedije. Sun-Kyuova supruga neobjašnjivo doživljava napad, gdje pri trzanju i bljuvanju po podu vidi prilično uznemiravajuće stvari o kojima na povratku govori suprugu – nešto je u toj kući jako čudno. Za ukućane, stvari kreću prema naslućenom užasu, iako je odista teško shvatiti tko je tu kome što, zašto ili kako. Su-Yienin strah od ormara i pomajka koja kažnjava neposluh tek su sitni indikatori, kao i očev telefonski poziv u kojem veli da „nije u redu i da neće moći sam“…

Su-mi se budi, mlađe sestre nema, nalazi je i tješi, njeno grizodušje naspram straha sestrice i činjenice da nije uvijek na vrijeme tu da ju spasi, zabole svakog gledatelja. Su-mi se opet budi, gazi po hodnicima po kojima pomajka vuče vreću koja ostavlja krvavi trag; ulazi u žestok fizički okršaj gdje je Eun-Yoo želi zaliti kipućom vodom iz čajnika; malena udara glavom od medicinski ormarić, zatim o rub i pada u nesvijest. Postaje poput vreće koju Eun-Yoo vuče hodnikom, postaje meta kojoj ista „želi pomoći ovdje i sada“, držeći ogroman gipsani odliv iznad njene glave. U trenutku treska gipsane figure, ulazi otac, diže te spušta onesviještenu Su-Mi na sofu a scene kreću nevjerojatnom brzinom gdje teško razaznajemo tko je Su-Mi a tko Eun-Yoo – bijele spavaćice su s krvavom mrljicama na istom mjestu, ista ozlijeđena ruka. Kamera izuzetno vješto i neprimjetno iza očevih leđa pretače Eun-Yoo u – Su-Mi. Još jedan brz no miran okret kamere izluđujuje Su-Mi u filmu a gledatelja s druge strane ekrana – iza oca, slow motion odozdo, muške hlače na peglu, aktovka u ruci –kamera se penje prema licu Eun-Joo u sasvim drugom liku i obliku. Niz fleševa koji su gotovo neuhvatljivo no ritmično tempirani tijekom relativno laganog takta cijelog filma sad počinje bljeskati nevjerojatnom brzinom dok Su-Mi shvaća (ne kažem – prihvaća): tko je bio u bolnici? Zašto? Postaju jasni strahoviti i višestruki poremećaji identiteta, nastali kao posljedica velike tragedije. Stvari su manje-više razjašnjene, svaka je dlačica propisno naježena već dulje vrijeme, no priči nije kraj, jer joj je potrebno otkriti početak. Postoji razlog takve mržnje Su-Mi prema maćehi: Eun-joo je i otprije prisutna u njihovim životima brinući se za njihovu majku. Ona je i jedina koja će otkriti tajnu vriska, treska i ormara, majke i Su-Yeon, susrećući se sa starijom sestrom na hodniku, govoreći kako će jednog dana zažaliti – otkrivajući time još jednu zagonetku. Su-Mi prkosno trči iz kuće, ne saznavši vjerojatno nikad pravi razlog buke iz sestrine sobe i možda nikad ne prihvativši stvarno objašnjenje onoga što se desilo.

Te rupe koje svaki gledatelj i ne može popuniti otprve, oscilirajući jednoličnim pa dramatično istrzanim ritmovima, dižu radnju na razinu koja ledi krvi bez ikakvog napora. Nema se vremena tražiti rješenje. Nemoguće je poslagati stvari u kontekst koji je jasan ili prihvatljiv. Iako (gledajući iz današnje perspektive) film relativno sporo ide prema vrhuncu, to mu ne uzimam za manu, ne – prepuna opcija i objašnjenja od kojih je svako u određenom trenutku podložno masi interpretacija, „A Tale of Two Sisters“ svejedno oduševljava raspletom. Nekima prejednostavno ili prebrzo riješen, meni isti, dotjeran dramatičnim potezima kamere, dodaje samo još jednu neprocjenjivu iotu ukupnom dojmu i – danas jasno velim – stvarnoj vrijednosti. Nije to tek žurba da se sve objasni, tu nema više potrebe za daljnim zatezanjem, stravom, rukama iz ormara, krvlju ili duhovima iz jave ili sna. U biti je sve tako satkano u osnovni zaplet da je prilično nemoguće napraviti neki osvrt bez barem minijaturnih spoilera; trudila sam se to izbjeći koliko sam mogla, računajući da je film ipak relativno „nov“ i da ga neki možda nisu pogledali.

U životu nisam gledala horor s tako majstorskim poigravanjem bojama, osim možda kod Polanskog. Od scene sa Su-Yeon i crvenim bobica, zelene svilene haljine, tamno kontrastiranih scena unutar kuće i izvanjske svjetlosti, ipak su obilatost jarkih i nježnih boja, te cijele livade cvjetića (na bluzama, tapetama, stolnjacima, pokrivkama, tepisima, torbicama… svugdje), to što umata film u neku snenu i gotovo bajkovitu nijansu koja pravi još jači kontrast bespogovorno nazočnoj stravi. Jer – najveća vrijednost vjerojatno leži i u najjačem adutu – ovo je ljudska horor priča oko koje nema zapravo ničeg natprirodnog, ovo je tek paralela što zapravo ljudski um može proizvesti kao užas kojemu nema lijeka. Prikaza tu i tamo, trzaj ili škripa ormara tek dodaju dubinu ovoj vrsnoj drami. Briljantno su odrađene osobito Su-Mi i Eun-Joo koje do kraja drže strunu mržnje koja neće puknuti te dopustiti onoj drugoj da prevagne i pobijedi. Rijetko sam vidjela ovako dugotrajno održanu i realističnu netrpeljivost među protagonistima koja ne gubi snagu, no Lim Su Jeon i Yum Jung Ah su to odradile besprijekorno i – s moje točke gledišta – prirodno i bez napora, iako moralo je biti nadnaravno zahtijevno.

Sadržajno, kvalitetom, zapletom, besprijekorno uvjerljivom glumom cijele ekipe, režijom i vizualnom dotjeranošću te na momente gotovo apsurdan u kontekstu samoga žanra, „A Tale of Two Sisters“ je horor koji svi ljubitelji azijskog, no i horora općenito, moraju pogledati bar jednom.

 

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Flatliners (1990.)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Bram Stoker’s Dracula (1992.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2002.)
The Forsaken (2001.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
A Tale of Two Sisters (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)

9 komentara za “Priča o dvije sestre (2003.)

  • RavenPoe says:

    Vanja, jako lijepo napisani tekst, ali isto tako jako loša filmska recenzija. Prepričavanje cijeloga filma, ma koliko slikovito bilo napisano, sigurno nije način za predstavljanje ovoga remek djela svim zainteresiranim budućim gledateljima. Nažalost, ne znam da li bi imalo smisla tu i tamo ubaciti upozorenje SPOILER ili sl. kada je cijeli film tu. Predlažem ti još jedno pomnije gledanje jer u filmu ipak ima natprirodnog (Sun-Kyuova supruga – scena epileptičkog? napada, ono što vidi, te još par sitnica).

  • maxima says:

    RavenPoe, hvala komentaru, uvijek je dobrodošao. 😀 Napisala sam točno ovako:

    “U biti je sve tako satkano u osnovni zaplet da je prilično nemoguće napraviti neki osvrt bez barem minijaturnih spoilera; trudila sam se to izbjeći koliko sam mogla, računajući da je film ipak relativno „nov“ i da ga neki možda nisu pogledali.”

    – a to je onako kako sam ja uspjela i shvatila. Ako nisam najbolje, avaj. Ne mogu se ispričavati što smo ljudi i drugačije poimamo, čak griješimo? 😀

    Npr. kad je u pitanju “objašnjavanje” scene koju ti spominješ, (napad i viđenje….sitnica) prepričavanjem ili mrvicu jačim osvrtanjem upravo na taj dio napravila bih totalni spoiler (IMHO).

    Gledanje filma pet ili šest puta nema nikakve veze s njegovim shvaćanjem. Ili neshvaćanjem, kako ti to vidiš 😀

    Različiti ljudi su definitivno ovaj film protumačili na različite načine, bilo poslije prvog ili petog gledanja.

    U svakom slučaju, drago mi je da ti se barem tekst sviđa, a kontekst…

    No, pozitivan ili negativan komentar radije čitam nego neko šupljiranje ili provokaciju nekoga, tko tekst niti je pročitao a i ni film pogledao.

    Txs 😉

  • RavenPoe says:

    Hmm, mislim da ukoliko se krene u gledanje ovoga filma bez ikakvih prethodnih objašnjenja ili upozorenja, naznaka neke vrste ili sl. ponovno gledanje se nameće kao obavezno. S druge strane da tako još i više možemo uživati u nekim kadrovima, neke scene koje su prije izgledale smušeno i nelogično postanu savršeno logične i briljantno izvedene. Nisam mislio u komentaru navesti da si nepozorno gledala film, pa da ga moraš još koji put, već zbog prije navedenih razloga (prema mom mišljenju) smatram da jedino opetovano gledanje pruža mogućnost istinskog uživanja u ovakvoj filmčini. Doduše, zasigurno ima natprirodnih dijelova, pošto se ne da sve objasniti znaš već čime – da ne SPOILAMO.

    No, i dalje mislim da “problem” recenzije nije shvaćanje ili neshvaćanje filma, tumačenje scena ili sl. stvari, nego očigledna neshvatljiva potreba da se prepriča cijeli film…kažem, prelijepo napisani tekst, ali promašen pristup temi. Naravno, opet ovisno o osobnom ukusu čitatelja.Pozdrav i sve najbolje u daljnjem radu.

  • maxima says:

    Meni je jedne prigode netko pokušao prepričati film, od A-Z, kako se ono kaže, ali ja nisam uspjela shvatiti ništa. Poslije prvog gledanja, bila sam, pa skoro do kraja, potpuno zbunjenja (zbog stvari o kojima NEĆEMO 😀 ), a gledajući ga drugi ili treći put (svjesno zaboravljam bitne stvari kad gledam nešto što me se dojmi…) sve je sjelo na svoje mjesto, onako kako je valjda zamišljeno.

    Ne smatram da sam film prepričala, valjda iz svog iskustva nekoga, tko je meni bukvalno, ali bukvalno dva sata trubio o tom filmu (niti sam se time rukovodila, naravno), no ja sam ipak amater i imam neki svoj pristup. Budući se ne radi o potpuno novom filmu, bilo mi je bitno izmaći se očitim spojlerima, u čemu sam, nadam se uspjela, jer ne znam nikoga da je potpuno shvatio ovaj film otprve. Čuj, znaš kad nešto napišeš i pregledaš, pregledaš i jednostavno nemaš što za izbaciti 😀 – a i inače nisam poznata po tome da mogu pisati u nekim razumnim okvirima. Sad, promašen pristup temi je tvoj osobni stav, možda se mnogi i slože s tobom, no ja ne znam drugačije i to je to.

    Txs na komentarima, u svakom slučaju. Cijenim 😀

  • Geri says:

    ovo je čisti trash, loš film koji mogu samo gledati nepoznvataelji horora, loše

  • mel9 says:

    recenzija dostojna kvalitete filma, izvrsno napisano!! najdraži i najbolji horor koji sam ikada pogledao.

  • mel9 says:

    hm, i malo da se ubacim u raspravu, ali nije ovo neki novi film da se treba paziti na spojlere….mislim da je većina onih koji će čitati ovu recenziju pogledalo ovaj film….ja da ga recimo nisam gledao ne bi mi padalo na pamet bilo kakvu recenziju ići čitati :S

  • maxima says:

    Hvala. Ja se osobno trudim ne raditi “čiste” spoilere, čak mi se zna zalomiti da napišem da je nešto “možebitni spoiler” (pade mi na pamet da sam upravo tako napisala u jednom osvrtu…smiješno izgleda, no…), osobito ako su u pitanju novi filmovi.

    Neovisno o tome je li nov, srednje nov, evergreen, prastar, nije mi cilj prepričati film niti mislim da sam to ovdje učinila, jer tko ga nije gledao, sitnice iz ovog osvrta neće mu apsolutno ništa značiti, jer se u biti sve vrti oko jedne stvari koju nećemo spominjati.

    I ponovo, hvala vam svima na komentarima, jer su i kritike i pohvale jednom laiku i amateru uvijek dobrodošle, no mi na ovom site-u smo i inače poznati po tome da se dobro nosimo s kritikama i prihvaćamo ih, čak možda i više no pohvale 😉

  • maxima says:

    Da se i ja nadovežem na čitanje recenzija negledanih filmova: ovo je jedino mjesto gdje se to usudim činiti jer ljudi zbilja vode računa o tome da relativno nepristrasno daju svoje mišljenje o filmu (nekako mi više pašu riječi tipa “mišljenje” ili “osvrt” nego recenzija ili kritika 😀

    Tu sam pročitala masu preporuka, bez obzira na kategorije, no niti jedna mi nije pokvarila dojam prvoga gledanja, dapače 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.