Predskazanje (1976.)

Piše: Vanja

Predskazanje (The Omen, 1976.)

Režija: Richard Donner

Glume: Gregory Peck, Lee Remick, Harvey Stevens, David Warner, Billie Whitelow

 

Kako biste se osjećali dok sjedite u kinu i gledate „The Omen“ (the one and only), utekli ste od doma bez znanja roditelja koji vode računa što gledate u svojim malim godinama, imate neku mrvu predznanja o „znacima“ i shvatite da imate tri šestice u kombinaciji dana i sati vašeg rođenja? Creepy, eto kako. Moje prvo horor iskustvo i istinski strah dugujem upravo Richardu Donneru, njegovom „Predskazanju“ i imenu koje me već u desetoj minuti gledanja putpuno zacementiralo za stolicu u (tad smo ga imali) kinu. (Imali smo mi i izbacivača za one koji pričaju i šuškaju za vrijeme filma, no mislim da sam mu ja tog dana bila najmanja briga.) A ime je, naravno, bilo „Damien“, samo po sebi dovoljno da unese u tom trenu neobjašnjivu i bezrazložnu stravu u moje vene, no kudikamo jaču no što sam očekivala. Nagledala sam se ja skrivećki i vampira i vukodlaka i ruku i nogu i leptirica i vampirica, ali ovaj dijabolični klasik mi i nakon jako duge vremenske pauze između prvog i nedavnog gledanja šalje trnce niz kičmu. Neobično, jer nisam fan baš ovakvih ni sličnih, a kamoli „krvavih“ horora, već tek onih gdje je zlo u ljudskom umu, prepoznatljivo, ogoljeno i misteriozno, s upitnikom koji prati svaki poremećeni um.

Neki me horori razočaraju nakon ponovnog gledanja i pomislim iz perspektive, što li je doprinijelo prvobitnom dojmu (npr. dobri, stari „The Exorcist“ koji me isto tako poharao, ali samo prvi put?). „The Omen“ je jedan od rijetkih koji me i pri drugom gledanju u više navrata svojski prodrmao. Taj nevjerojatni osjećaj da sve što sam nekad voljela u tom filmu, od kojeg mi je u sjećanju ostalo tek par scena, postoji još uvijek, čini mi plejadu drugih zbilja velikih horora ponešto manje bitnom i manje značajnom. Richard Donner uz vrlo jednostavan i za horor gotovo minimalistički scenarij Davida Seltzera postiže maksimalan efekt, gradeći priču koja od prve scene u Rimu, 6-og dana 6-og mjeseca u 06:00 rijetko kome ne prouzroči drhtaje onog kvalitetnog osjećaja u želucu koji nas plaši, ali privlači poput magneta.

Američki veleposlanik u Rimu, Robert Thorn (Gregory Peck) i njegova supruga Kathy (Lee Remick) izgubili su svoje prvo dijete, samo što to Kathy još uvijek ne zna jer suprug je brižan i zna kako bi ju takva vijest psihički uništila. Poznato nam je da se u rađaonicama dešava svašta, djecu čak znaju i zamijeniti, no nije baš svakodnevno da svećenici vrbuju tugujuće očeve nudeći dijete čija je majka preminula u istom trenutku kad je tek rođeni Thornov sinčić prestao disati. Tek na trenutak čovjek pomisli – pa da, to je u redu, takva podudarnost je savršeno opravdanje da veleposlanik prihvati tek rođenog dječaka bez roditelja, bez riječi o njegovom porijeklu, te ga odnese presretnoj tek porođenoj supruzi koja nema niti treba imati pojma da to nije njena krv, niti krv njena supruga. Zooooom! Film nas premješta u London u nizu scena koje se čine poput sličica iz automata po zračnim lukama ili bolje opremljenim željezničkim kolodvorima – roditelji s Damienom za prvi rođendan, roditelji s Damienom ovdje, ondje, medeni, nevini dječak – redatelj nas je poštedio nepotrebnog vremena do njegove pete godine, koja je – pa eto, bitna. Radnja koju nije teško secirati i likovi kojima je zbilja stalo jednostavno su horor od glave do pete u svom najljepšem, ne pretjerano krvavom izdanju, no definitivno strganih članaka od stiskanja pesnica i nekog… nehotičnog navijanja. Uz jednu manju zamjerku koje ću se, nadam se, sjetiti do kraja, atmosfera u „Omenu“ je naelektrizirana bez ikakvog posebnog truda – pogledima (ljudskim i onima koji to baš i nisu) te savršenom glazbenom pozadinom.

Damienovo rođendansko slavlje obilježeno je na način koji je prikladan čovjeku od položaja – stotinama uzvanica, dječjim gumenim sobama, toboganima i – odgojiteljicom koja će prirediti izuzetno čudan rođendanski poklon dječaku od čijeg se pogleda na momente diže kosa na glavi, iako je savršeno sposoban i za potpuno nevin i mek. A tek ulazi u igru isprepadani svećenik očiju obrubljenih crvenilom od nesanice, bolesti i jada, koji pokušava natuknuti veleposlaniku opasnost djeteta kojeg hrani i odgaja, koji mu nudi jedino što može – pomoć kroz Boga. Toliko puta iskorištena kombinacija dobroga i zla je, in my humble opinion, nadmašila samu sebe kroz besprijekornu glumu ukupnog casta. Gregory Peck – ah – pa to je on odglumio „lijevom rukom“, čovjek koji je beskompromisno spreman zaštiti suprugu od boli, koji je pristao na nešto što se od čovjeka njegovog kova ne očekuje i koji je, jasno, odgovoran za posljedice. Isprva odbijajući i natruhe istine da u njedrima odgaja guju – samoga Antikrista, čije je rođenje predviđeno točno na dan na koji je Damien rođen i na dan kad je njegov i Kathyin sin prodisao – i prestao disati, Robert će krenuti u potragu za istinom.

„When the Jews return to Zion

And a comet rips the sky

And the Holy Roman Empire rises,

Then You and I must die.

From the eternal sea he rises,

Creating armies on either shore,

Turning man against his brother

‘Til man exists no more.“

U trenutku u kojem Robert dobija prve riječi o dijaboličnom podrijetlu svog sina, tako i Kathy (Lee Remick) trpi promjene u ponašanju svog potomka i počinje na neki neobjašnjiv no vrlo pristojno odrađen način osjećati samu sebe metom krajnje čudnih osjećanja. Damien je na zadatku. O, da. Problematična dadilja je zamijenjena novom, fantastičnom gđom Baylock (Billie Whitelow), koja je uspjela tamo gdje drugi nisu – uspostaviti trenutni kontakt s dječakom koji nije baš tako dobar u odnosima s novim ljudima. Interesantan je način na koji je snimljena jedna od uvjerljivo najdramatičnijih scena ever, ona u zoološkom vrtu s babunima. Naime, jedan od radnika zoološkog vrta je radi vjerodostojnosti napada sjedio na stražnjem sjedištu auta držeći baby babuna u rukama ne bi li isprovocirao ionako blesave i nadasve agresivne majmune na napad. Nije uspjelo pa su malog majmuna zamijenili glavom obitelji, nakon čega su ostali bukvalno prosvirali i napad koji je uslijedio na automobil je zapravo bio stvaran, kao i danas potpuno objašnjiv realističan strah Lee Remick u momentima kad se bijesni čopor baca po vozilu dok ona pokušava izmanevrirati što dalje od njih. Naravno, čak i kad znamo ovakvu caku, svejedno nas zapanji kako Damien svojim pogledom uznemirava životinje – one neagresivne (žirafe, npr.) bježe kao bez glave dok babuni, poznati po svojoj opakosti i zloći, napadaju isto takvo zlo.

David Warner kao fotograf Keith Jennings je definitivno ostao jedan od likova koji se pamte nenametljivom no skladnom glumom i zahvalnom ulogom. Od trenutka proslave Damienovog petog rođendana, njegove fotografije nose čudna obilježja koja će se povezati u niz zastrašujućih scena smrti koje su sve, samo ne pretjerane – gromovi oko crkve, visoka motka koja pridržava križ, dekapitacija  – predznaci nehotično uhvaćeni čak i u odrazu u ogledalu, predskazanja da se On uzdigao i s tek pet godina je tako moćan. Jennings se zajedno s Robertom daje u potragu za Damienovim porijeklom, koje se nepovrat gubi u Rimu, u požaru u kojem je netom poslije njegova rođenja izgorio svaki papir, cijelo porodiljno odjeljenje, u bolnici čiji je ravnatelj bio upravo svećenik Spilletto (Martin Benson) koji je Roberta nagnao da povjeruje kako mu je te noći sam Bog poslao sina. Čudo je božje, reći će jedna od sestara u bolnici, da je sve živo izgorjelo no svećenik je preživio, međutim… no good deeds come unpunished.  Nek’ kažnjen bude onaj tko napusti svoje stado.

Nemoguće je ne spomenuti Harveya Stevensa kao Damiena. Tako mali dječak čiji je pogled u meni budio stravu i godinama poslije, uvijek mi u snovima projicirajući neke užagrene oči polu-vuka, polu-ne-znam-čega, nekog zla skrivenog u nečemu što mi je blisko ali ga ne mogu otkriti, upravo poput Roberta koji se, na nesreću, tek i jednu sekundu borio protiv ideje da mu je usvojeni sin zapravo inkarnacija Antikrista.

Zapravo je jednostavno zbog čega „The Omen“ uspijeva već godinama unositi nemir i strah – ne treba čovjek biti bogobojazan a da bi osjetio zlo. Film se ne oslanja na kojekakve moćne efekte, rijeke krvi, motorke i slično – oslanja se isključivo na jednostavna no dramatično izvedena stradavanja, kojima pozadinu, kao i eksalaciji cijeloga filma od početka do kraja, daje glazba, iako i tihi dijelovi nisu ništa manje siromašni strahom i – predskazanjima. Briljantna „Ave Satani“ Jerryja Goldsmitha izvedena u klasičnom stilu crkvenih pjevanih molitvi je nenadmašna kao adut koji uznemiruje i najmirnije, i sama sudbinska, i sama predskazanje.  Nedostatak specijalnih efekata je savršeno upotpunjen s tek par nevjerojatnih scena koje se malo kome nisu urezale u sjećanje (npr. dekapitacija staklom… da ne spojlam?) no pored Damienovog pogleda preko ramena ili Baylockice u krupnom planu – tu krvi nikakve ni ne treba da bi čovjek dao petama vjetra. Efekat? Potpun.

Da – pri posljednjem mi je gledanju postalo jasno da su kao simbol Zla iskorišteni rotvajleri, iako sam sve dosad bila uvjerena da su vukovi – ne znam zbog čega bi vukovi bili opakiji od rotvajlera, iako ni potonji nisu neke babaroge – a po scenariju su zapravo šakali. Ne bih sad o tome zbog čega su bitni, jel’. Mislim da mi je to jedina škrip-škrip stvar u cijelom filmu, no opet, tako sam ju lako zametnula, osobito tijekom i poslije scene na napuštenom groblju gdje su pokopani mama i bambino Scianni. Pa to je čista esencija straha. Horora.

Gregory Peck kao otac i Lee Remick kao majka možda nisu ustravljeni na način na koji su u današnjim hororima roditelji obično predstavljeni – no to niti milisekunde ne umanjuje njihovu skladnu i pažljivo vođenu glumu koja je izvandredno izbjegla melodramu, pa čak i dramu i ostala samo ono što jeste – horor. Izvrsna pozadina londonskog doma Thornovih dovoljna je za naslutiti dosta toga, a ono malo objektivno strašnih vizualnih scena su upravo malobrojnošću postigle efekt valjda stoput jači nego u filmu u kojem je krvi do koljenja. Film, kad ga seciram iz današnje perspektive, definitivno jest napravljen da bi nalupao novac u box office, bremenit vječnim sukobom dobra i zla (protiv toga kao lajt-motiva ne možemo ništa, to je uvijek oko nas), vidnim pod-tekstom da je istinska vjera jedino što spašava (iako u biti to i nije baš u potpunosti točno), no… jasno je da je takva dogma vrsno iskorišten izgovor da bi se napravio isto tako vrstan horor koji će uvijek imati svoju publiku, malobrojnu ili ne.

„The Omen“ je skladan, dotjeran i nadasve profesionalno složen horor u kojem su na jednostavan no krajnje efektan način iskombinirani elementi trilera, misterije, sveprisutne ali nevidljive sile zla koja eruptira točno kad zaboravimo misliti na nju i usredotočimo se na nešto treće. Iako se iz današnje perspektive pojedinim gledateljima može učiniti suhoparnim upravo zbog nedostatka vizualnih efekata, oh boy – vizualan je onoliko koliko želite, a bome i više, ako dozvolite.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Pontypool (2009.)

2 komentara za “Predskazanje (1976.)

  • Deni Zgonjanin says:

    Maxima, kao i uvijek, dugačka i kvalitetna recenzija :) Obožavam ovaj film gledati, pogotovo prije spavanja…

  • Vanja says:

    Danke 😀

    A ja se trudila biti “concise” :(

Leave a Reply

Your email address will not be published.