Praznik u Rimu (1953.)

Piše: Vedrana Vlainić

Praznik u Rimu (Roman Holiday, 1953., 118 min.)

Redatelj: William Wyler

Glume: Audrey Hepburn, Gregory Peck, Eddie Albert

 

Svatko ima jedan od onih filmova koji iz njega ili nje izvlači sve do zadnjeg tračka emocije. Meni je, osobno, vrlo često teško odabrati, jer me veliki broj filmova, svaki na svoj način, uspije dirnuti. No, Praznik u Rimu svakako je jedan od onih kojima se, već godinama, opet iznova vraćam i za koji, sada već sa sigurnošću, mogu reći da je visoko u vrhu ljestvice mojih omiljenih filmova.

San je gotovo svake djevojčice biti princezom, niti ne sluteći da to vjerojatno i nije baš tako bajno kao što opisuje gospodin Hans Christian Andersen. Miljenica kritike i publike, prekrasna, nevjerojatno šarmantna Audrey Hepburn debitira svojom prvom „velikom“ ulogom kao Ann, princeza neimenovane europske zemlje, mlada i puna života, koja bi drage volje prodala krunu za dašak „normalnog“, za slobodu da prošeće kućom bez papuča, spava u pidžami (po mogućnosti samo u gornjem dijelu) i iskusi još bezbroj drugih sitnica koje ostali uzimaju zdravo za gotovo. Tijekom velike europske turneje, prilikom posjeta Rimu, njezine frustracije kulminiraju živčanim ispadom nakon kojega, u trenutku bunta, odlučuje pobjeći, privučena noćnim životom živopisne talijanske prijestolnice. Takvu, izgubljenu u svom nekom svijetu i omamljenu sedativima, pronalazi je Joe Bradley (Peck), američki novinar koji je „zapeo“ ovdje i koji, vječito švorc, čeka „veliku priču“ kojom će si napokon moći financirati povratak u Ameriku. No, ispod krinke cinika skriva se pravi princ na bijelom konju, koji priskače u pomoć zastranjeloj princezi. Shvativši tek naknadno tko je „pripita djevojka“ kojoj je dopustio da prespava u njegovu stanu, uviđa da mu je upala sjekira u med i, njušeći ekskluzivu, smišlja kako joj se približiti. Odbacujući svoje stvarne identitete, princeza i novinar, svatko iz svojih razloga, odlučuju provesti dan zajedno, čineći sve ono što je Ann oduvijek željela, a nikada joj nije bilo dopušteno…

„Praznik kakav bi se trebao slaviti svaki dan u godini“, pisali su novinski natpisi te davne ’53. godine. Jednostavan i vrlo pitak, uz savršeni balans humora, romantike i drame, Praznik u Rimu u stanju je osvojiti gledatelja neodoljivim šarmom svojih protagonista, koji, ukomponirani s neopisivom atmosferom prekrasnog Rima, čine ovu naizgled klasičnu priču o odrastanju sve samo ne običnom.

Velik dio njegova uspjeha pripisivan je, tada aktualnoj, vezi britanske princeze Margaret s Peterom Townsendom, koja je javnosti pružala dašak real life bajke. Princeza je, ipak, bila prisiljena odreći se svoje ljubavi, jer je Townsend bio rastavljen, i pronaći si prikladnijeg muža. Baš kao i u stvarnosti, i bajkovitost ovog filma kulminira naprasnom realnošću na samom kraju.

Osobno sam mišljenja da je Audrey Hepburn, tada još uvijek praktički nepoznata, jedini „ispravan“ izbor za ulogu princeze Ann. Naime, redatelj Willam Wyler odbio je snimati film u Hollywoodu, umjesto, jel’, u samom Rimu, zbog čega mu je Paramount skresao budžet i primorao ga, između ostalog, i da odabere „novo lice“ umjesto Elizabeth Taylor ili Jean Simmons, koje su bile razmatrane za vodeću glumicu, kako bi uštedio na honoraru. No, svojim djetinjim licem, velikim znatiželjnim očima i prirodnom profinjenošću (kći bogatog engleskog bankara i nizozemske barunice, zbilja je i bila „plave krvi“) te s izraženim talentom za komiku, upravo je Audrey oblikovala prepoznatljiv prototip romantične junakinje, istovremeno nježne i vrckave, kakav je često utjelovljavala i u daljnjoj karijeri. Ovaj film lansirao ju je u sâm vrh „zlatnog“ Hollywooda, i s punim pravom, jer ona jednostavno jest ta nestašna princeza, odgojena da se u javnosti ponaša onako kako se smatra da „pristoji“ nekome njezina društvenog statusa i koja nikada nije imala priliku iskusiti stvaran život. Kako bi, onda, ikako mogla znati da je spavanje na javnom mjestu zakonom kažnjivo ili da se buketi cvijeća ne plaćaju stiskom ruke? Odrastajući doslovno pod staklenim zvonom, sputana pravilima, protokolima i strogim rasporedima, zrači takvom iskrenom naivnošću dok pije šampanjac u kafiću uz cestu, pali svoju prvu cigaretu i poput djeteta se raduje plesnjaku na otvorenom. Od neiživljene djevojčice u tijeku jednog dana sazrijeva ne samo u ženu, već i u osobu sposobnu nositi se s odgovornošću vladanja jednom zemljom radije nego maskotu kojom manipuliraju sa svih strana.

Naravno, o markantnom, visokom, karizmatičnom gospodinu nevjerojatno ugodna glasa nije niti potrebno previše govoriti. Svakako jedan od najkvalitetnijih glumaca svoje genracije, Gregory Peck do tada je već imao popriličan broj glavnih uloga iza sebe, i to uglavnom karakterističnih anti-junaka u manje poznatim vesternima (A Duel in the Sun, Yellow Sky, The Gunfighter), a samo godinu ranije briljirao je uz Avu Gardner u Snjegovima Kilimanjara. Nakon niza drama, zaželio je snimiti komediju, žanr u kojemu se do tada još nije okušao, iako se često šalio da je svaki scenarij koji bi mu dopao „had the fingerprints of Cary Grant all over it“ (što i nije daleko od istine, budući da je Frank Capra, idejni začetnik Praznika kao varijacije na njegov raniji klasik It Happened One Night, za koji je želio Elizabeth Taylor i Caryja Granta u glavnim ulogama). I Peck se pokazao kao sretan izbor, jer savršeno uravnotežuje energičnu Hepburn mirnoćom koja niti u jednom trenutku ne prelazi u hladnu distancu. Ne bi čovjek nikada rekao da je izašao iz svoje komfort zone, toliko je prirodan, kako u buddy-buddy gegovima s Eddijem Albertom, tako i u razigranim scenama s Hepburn, s kojom ostvaruje upravo zavidnu kemiju – već od prvog susreta preko antologijske scene vožnje vespom oko Koloseuma sve do dirljivog raspleta na press konferenciji.

Upravo je Peck i kumovao izboru svoje buduće partnerice. Naime, priča o slavnom screen testu već je stvar legende, kada je kamerman bio upućen da ostavi kameru uključenu još neko vrijeme nakon što je Hepburn odigrala jednu od scena iz filma i naprosto oborila s nogu sve prisutne s nekoliko minuta spontane, neuvježbane, čiste „Audrey“. Tako da, čim je potpisao za glavnu ulogu, ispravno prepoznavši da praktički cijeli film počiva na izražajnosti glumice koja će igrati princezu, Peck je inzistirao da upravo Hepburn bude angažirana. Nakon snimanja, pak, zahtijevao je da njezino ime bude napisano iznad naslova filma na opening creditsima i to istim fontom i veličinom kao i njegovo (umjesto sitnih slova u donjem ćošku kojima bi pisalo „introducing Audrey Hepburn“), jer je smatrao da je naprosto sjajna i da će sasvim sigurno osvojiti Oscara. I imao je pravo.

Peck i Hepburn ostali su bliski prijatelji do kraja života, a oboje su i inače bili poznati kao glumci s kojima je bilo lako raditi i koji su formirali mnoga čvrsta prijateljstva na setu. Peck pogotovo je u više navrata isticao koliko cijeni Hepburn (ipak, na neki način ju je i „uveo“ u Hollywood), imenovao ju je kao jednu od dvije najljepše žene s kojima je radio (druga je bila Ava Gardner), a nakon njezine smrti snimio je prilog u kojemu joj je posvetio recitaciju njezine omiljene pjesme, Unending Love Rabindranatha Tagorea.

Vjerojatno jedina „kriva“ stvar u vezi ovog filma jest način na koji je scenarist, Dalton Trumbo, bio tretiran (rumour has it da je upravo zbog toga Capra odustao od projekta, u strahu da će ga suradnja s Trumbom politički inkriminirati). Naime, Trumbo je bio jedan od slavne „holivudske desetorice“ na takozvanoj „crnoj listi“ senatora McCarthyja i nije mogao primiti priznanja za svoj rad na filmu. Oscara za najbolji scenarij je, tako, prihvatio njegov prijatelj Ian McLellan Hunter, pod čijim je imenom tada pisao. Tek 1993. godine, više od petnaest godina nakon njegove smrti, odana mu je zaslužena počast, a remasterirano izdanje filma iz 2002. godine uključuje njegovo ime na opening creditsima.

Na prvi pogled, Praznik u Rimu film je o princezi koja se pretvara da je „normalna“. No, baš naprotiv! Ona se, u biti, pretvara da je princeza – barem u početku. Tek spoznavši slobodu i ljubav shvaća težinu svog položaja, prihvaća svoje dužnosti i uistinu postaje sve ono što se od nje očekuje, čak i više od toga. I sada, godinama nakon prvog gledanja, s neusporedivo većim brojem odgledanih filmova iza sebe, napokon mogu sa stopostotonom sigurnošću reći da je za mene ovo najljepša on-screen ljubavna priča ikada. Neočekivano realna i, u principu, tužna. I upravo zato, apsolutno savršena.

5 komentara za “Praznik u Rimu (1953.)

  • vanja says:

    Ovo je napisano s tolike duše i ljubavi da se meni plače od sreće.

    Ne znam što bih rekla osim da nekad igrom sudbine dobijemo mnogo više ili, recimo, kombinaciju koja nas za čitav život kupi (Audrey & Gregory), dobijemo dašak prelijepog Rima i potpuno životnu i nepretencioznu priču u kojoj se svi, bili prinčevi ili prosjaci, možemo naći.

    Toliko sam puta gledala taj film, a evo mi je i sad posve svjež, a opet sam toliko toga naučila o njemu.

    Hvala, Veco, ovo je sjajno!

    <3

  • Vedrana Vlainić says:

    Jao, rasplakat ćeš ti mene sa ovako divnim komentarom! :)
    Hvala tebi. Teško mi je kontrolirati što i kako pišem kada ovoliko volim neki film i jako mi je drago ako se barem dio te emocije uspije prenijeti na čitatelja. <3

  • Vedrana Vlainić says:

    I sad vidim, Dalton, ne Donald se zvao čovjek (Trumbo, jel). Pobjeglo mi tko zna odakle krivo ime. Jadan čovjek, toliko se napatio za života, ni dobrano zasluženi Oscar nije vidio i onda ga ja još ovako prekrstim… 😀

  • vanja says:

    ja te potpuno razumijem. nekad mi dođe da napišem 100 riječi i kažem – ili ovako ili stop čitanju jer nećete imati živaca 😀

    A to što si čovjeka prekrstila, greške uvijek ulete tamo gdje ih najmanje želiš. Mislim, tako je kod mene. Kad želim da nešto ispadne dobro (bar po mojim standardima), kad mi je jako stalo i kad nešto ovako volim, uvijek nešto skiksam, ponovim, utrpam deset puta istu riječ u rečenicu. Ništa strašno.

    😉 Joj … ono na klupi, pa kako ju je spremao na spavanje prve noći, pa ona žurka na brodu … ja bih sad plakala od smijeha …

  • Arwen says:

    Vjecan film.

Leave a Reply

Your email address will not be published.