Posljednja kuća s lijeve strane (1972.)

Piše: Sven Mikulec

Posljednja kuća s lijeve strane (The Last House on the Left, 1972.)

Redatelj: Wes Craven

Glume: Sandra Cassel, Lucy Grantham, David Hess, Gaylord St. James, Cynthia Carr, Fred Lincoln, Marc Sheffler, Jeramie Rain

Wes Craven ime je koje ne treba posebno predstavljati fanovima horrora. Svoju poziciju među najvećim redateljima žanra sada 71-ogodišnji američki redatelj učvrstio je filmovima poput Strave u Ulici brijestova, Brda imaju oči, Vriska, sve od reda naslovima koji će na listi hororaca prošlog stoljeća ostati debelo podvučeni krvavom tintom, dok je uz njih produktivni Craven snimio još tridesetak filmova, držeći se uglavnom žanra u kojem je napravio prve korake i stekao redateljsko ime. Ti prvi koraci, pak, napravljeni su oko jedne obiteljske kuće u mjestašcu u blizini New Yorka, u domu obitelji Collingwood, koji će u povijest filma ući pod nadimkom Posljednja kuća s lijeve strane.

Mari (Sandra Cassel) je tipična sedamnaestogodišnjakinja koja s prijateljicom Phyllis (Lucy Grantham) odluči otići u New York na koncert grupe prigodnog imena Bloodlust (= žudnja za ekstremnim nasiljem koje vodi do mučenja i ubojstva), a brižni roditelji (Gaylord St. James i Cynthia Carr) s kojima je, čini se, vrlo bliska, poklone joj lijepi lančić sa simbolom mira (kasnije važan za prepoznavanje ubojica) i upozore da pazi što radi, ne odobravajući baš to što s njom do grada ide slobodoumna Phyllis. Dok se bezbrižne cure vozikaju prema gradu, na radiju spiker objavi vijest da su dva okorjela kriminalca, ubojica Krug Stillo (David Hess) i zlostavljač djece Fred „Weasel“ Podowski (Fred Lincoln), uz pomoć jednog muškog i ženskog partnera (Marc Sheffler i Jeramie Rain), pobjegla iz zatvora, pri čemu su stradala dva čuvara i jedan – njemački ovčar. Kad djevojke stignu u NY, zažele se trave, i u šetnji gradom naiđu baš na jednog od članova ove psihotične kriminalne četvorke, koji ih namami u stan obećanjem da će za $20 dobiti pravu kolumbijsku robu. Naravno, čim naivne cure prijeđu preko praga, grupa ih zatoči, a Phyllis bude silovana pred očima šokirane Mari. Ispostavi se, međutim, da je njihovim mukama to bio tek početak…

S dodatne dvije rečenice otkrio bih vam praktički cijeli film, a ponešto ipak mora ostati na vama da sami saznate, ako to dosad niste učinili.

Ne mogu reći da spadam među one koji osobito cijene filmove u kojima je glavni izvor neugodnog osjećaja u želucu eksplicitno prikazano rezuckanje nečijeg tuđeg želuca, ili čega već. Moje mišljenje o torture pornu (naljepnica koju su kritičari nakeljili na Slagalice strave i slične hororce prošlog desetljeća), da povučemo pomalo neobičnu paralelu, ne razlikuje se previše od mišljenja o pornu općenito: eksplicitno i zabavno, ali jeftino i – što se talenta tiče – praktički bezvrijedno. Otvoreno prikazivanje nasilja, u mom iskustvu, u pravilu je mnogo manje efektno od njegovog neprikazivanja – gdje je ideja ta koja izaziva stravu, puno uspješnije nego slika.

U svoje vrijeme, PKSLS postigla je velik uspjeh, djelomično zahvaljujući i odličnom taglineu, iako ne u toj situaciji prvi put korištenom: To avoid fainting, keep repeating: it’s only a movie… Film je, istina, na kraju ispao mnogo bezazleniji no što je izgledao u Cravenovom originalnom scenariju, ali i ta ”pristojnija” verzija sadržavala je sasvim dovoljno kontroverznih scena da bude zabranjena u britanskim kinima u sedamdesetima i u videotekama sve do 2003., kad je dozvoljena DVD distribucija. Međutim, kao što je to čest slučaj sa starim filmovima, i ovaj bi u današnjem kontekstu bio dočekan s mnogo manje kontroverzi i burnih reakcija. Nasilje ovog kalibra jedna prosječna desetogodišnjakinja s plavim kečkama odgleda nezainteresiranim očima bez da makar na trenutak ispusti Snjeguljicu iz ruke. Ali to, pretpostavljam, više govori o društvu, nego o Cravenovom filmu…

Necenzurirani prizori iživljavanja nad mladim mesom ovih jadnih tinejdžerica zapravo nisu ono što me uzrujava u ovom filmu, koliko to polazi za rukom činjenici da je to nasilje tako nasumično naneseno. Ono što smeta, dira u živac i diže tlak jest proizvoljnost kojom su odbjegli psihopati odabrali baš ove djevojke – nešto što se, nažalost, može dogoditi bilo kome, čak i danas, i na što ne mogu utjecati ni dobar odgoj, dobrota, intelekt ili dobre namjere – kakve god ove djevojke bile, to nije razlog zbog kojeg su stradale. Jednostavno su se našle tamo, u tragično vrijeme, na najgorem mogućem mjestu.

Neki čistunci će reći: kakav dobar odgoj, pa tražile su to. Da nisu pale u trans na sami spomen kolumbijske trave, mogle su se fino malo naskakati na koncertu, baciti grudnjak (koji ne nose!) na članove benda i doma biti dok kažeš keks. S takvim stavom se ne slažem, zbog uživanja u jednom ili dva džointa zaslužile su eventualno tjedan dana bez televizije ili noć u policijskoj postaji, a ne krvave stražnjice, popišane hlače i izvađena crijeva. Da se pušenje trave kažnjava tako rigorozno, polovica generacije ’70-ih godina ne bi doživjela Azru, a dvorane na mom faksu danas bi vjerojatno bile prazne.

Ono što pojačava osjećaj uznemirenosti, nemoći i naposlijetku bijesa gledatelja jest mudro odabran potez smještavanja iživljavanja nad djevojkama sasvim blizu njihovih domova. Bolesnici su, dakako, lokaciju odabrali sasvim slučajno, a to što su tim previdom u curama pobudili tračak nade i vjere da im je happy end nadohvat ruke, samo rasplet čini gorčim, okrutnijim i teže probavljivim.

U Posljednjoj kući…, inspiriranoj švedskom pjesmom iz 13. stoljeća na temelju koje je i Bergman snimio svoj The Virgin Spring i pokupio Oscara dvanaest godina ranije, osobno mi je zasmetala gluma, zbog koje se film na trenutke čini stvarno amaterskim. Craven, uz pomoć producenta Seana S. Cunninghama, redatelja Petka trinaestog, svoj je prvijenac snimio za stvarno mizernih 90 tisuća dolara (čisto usporedbe radi: na Vrisku je raspolagao s 15 milijuna), pa mu ne možemo previše zamjeriti što nije uspio privući neka jača imena od ovih. Solidan je ipak David Hess, ujedno zaslužan i za meni odličan soundtrack filma, gdje su najteže scene (silovanje, ubijanje) u pravilu popraćene smirujućim, melankoličnim melodijama, a prilično je catchy i Wait for the Rain, glavna pjesma nekoliko desetljeća kasnije korištena i u Cabin Fever. Sveukupni dojam glume zapravo ide ruku pod ruku s ranije spomenutim podatkom o budžetu, a ”vrhunac” cijelog filma jest scena u kojoj bračni par Collingwood pronalazi svoju najdražu Mari na obali jezera. Iako je vidljivo da ona ima otvorene oči i još se malo kreće, majka pita oca: ”Jesi li siguran da ne možemo ništa učiniti za nju?”, a ovaj manirom pravog C.S.I. stručnjaka zaključi: ”Gotovo je.” Nije, čovječe, pa cura te gleda i, da zašutite, možda bi nešto i rekla.

Posljednja kuća s lijeve strane ostavlja dojam potresnog, ali pomalo amaterskog filma koji nudi priču u čijem srcu se nalazi zapravo vrlo jednostavna misao: ljudi su zli. Na tom planu, Craven ne donosi ništa novo; nikakvu dublju analizu, ništa mudro ispod površine, dok se između redaka može vidjeti samo – krv. Ali zbog osjećaja nepravde, nemoći, pravednog bijesa i potrebe za osvetom koje vrlo uspješno uspijeva prenijeti, kao i zbog kvalitetnog portreta koncentracije čistog, elementarnog zla, mogu reći da razumijem zašto je zaradio reputaciju i važnost koje i danas uživa. Ovaj mračan, neugodan prikaz isto takve ljudske prirode pogledao sam dvaput. Od čega barem jednom previše.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Pontypool (2009.)

12 komentara za “Posljednja kuća s lijeve strane (1972.)

  • bakero says:

    Dobar mi je ovaj film bio, nedavno sam ga gledao i odmah za njim sam i remake pogleda koji mi je jedan od boljih remakeova uopće..dobra recenzija :)

  • Maxima says:

    Skrušeno priznajem da ide na save as: listu… Privukao me taj fino predočen mrak :) – to volim. A mane, ah…

  • Jelena Djurdjic says:

    skrušeno priznajem da ga nikada pogledati neću 😀

  • miloš says:

    Hahaha, kakvo kmećenje, pa dajte prestanite biti obična djeca. Joj daj deckard ajde ne laži, ti si žestoki fan carpentera pa si tu, zato ššššš. ako ne možete podnijesti objektivnu kritiku, onda se sramite, sramoton je da ste toliko izostavili, treba vas neki fan naučiti o hororima. Izostaviti fearless vampire killerss i još mnogo naslova je sramotno

  • Deckard says:

    Ne znam za druge, ali meni si već postao dosadan (plus uber naporan) jer, kako stvari stoje, ti još nisi rekao nijednu pametnu o nekom filmu, kao ni ponudio da nešto napišeš. Stoga, buzz of, little fly.

  • Marin says:

    Koji nedostatak života, jebateled.

  • Sven Mikulec says:

    Ja se poveselio, netko je komentirao tekst.

    A ono opet ovaj mamlaz.

  • Deckard says:

    Lika, izgleda, nitko ne doživljava – nigdje, pa onda frustracija kad udari, zna to biti gadno.

    Enivej, da malo prokomentiram tekst, jel’te, i bit ću malo detaljniji. Sviđa mi se informativnost, detalji koji nisu vezani uz sami film (budget oduvijek zna biti glavni čimbenik kako neki film izgleda) i trebalo ih je samo grupisati u jedan paragraf, da se ne mještaju s dojmovima o filmu. I nije spomenuta završnica jerbo je ovo ipak glavni predstavnik revange filmova (kao i rape filmova), gdje bračni par sređuje negativce, spuštajući se na njihovu razinu.

    Sam film me, nažalost, uopće nije dojmio, dapače, bolji mi je remake nego original. Ideja je dobra, ali mi neozbiljna završnica dodatno pokvarila dojmove. Zamke su na razini Sam u Kući, a ne pomaže ni ona cirkuska glazba. Ima Craven i boljih uradaka, ali općenito mi je precjenjen redatelj koji stalno vrti iste motive unutar filmova.

  • Sven Mikulec says:

    Razmišljao sam o spominjanju završnice, ali sam u drugom odlomku, u kojem pišem o radnji, ipak stao samo na zapletu. Znam da se radi o starom filmu, i još k tome kultnom, ali vjerujem da ima dosta rulje koja ga nije pogledala. Osobno ne volim kad mi netko prepriča radnju u recenziji, a spominjanje osvete roditelja mi se činilo kao potpuno otkrivanje cijele radnje, koja ionako nije nešto komplicirana.

    Ali da, zbog utjecaja u podžanru, trebao sam spomenuti.

    Što se Sam u kući zamki tiče, tu si apsolutno u pravu. Ono s pjenom za brijanje, ili čim već, je bilo upravo komično.

    U svakom slučaju, hvala na komentaru. :)

  • Deckard says:

    Ništa, da se mi ipak držimo filmskog posla :-) a ne gubljenja vremena s likovima koji ne znaju što bi sami sa sobom.

  • Marin says:

    Ništa posebno, ali ok za ppogledat

  • Slava says:

    Kako da počne film ?

Leave a Reply

Your email address will not be published.