Posljednja bitka (La Dernier Combat, 1983.)

Piše: Ivan Andrijanić

Posljednja bitka (Le Dernier Combat, 1983., 92 min.)

Redatelj: Luc Besson

Scenarij: Luc Besson, Pierre Colivet

Glume: Pierre Jolivet, Jean Bouise, Fritz Wepper, Jean Reno

 

Prljava, razrušena soba. Kamera polako obilazi prostoriju, i kroz crno-bijelu fotografiju vidimo nekakav stari telefon koji je odavno van upotrebe, počupane žice, model aviona koji je u fazi sastavljanja, po podu je sve puno prašine, pijeska, a u pozadini čujemo uzdisaje. Kako pratimo dalje pokrete kamermana, svjedočimo „činu“ jednog muškarca s gumenom lutkom…

Po opisu, dalo bi se svašta naslutiti. Neki će možda pomisliti da je riječ o kakvom ekspresionističkom filmu s početka 20. stoljeća, druge bi moglo asocirati na niskobudžetni trash ravan najboljim danima Eda Wooda. Ništa od toga. Opisana scena početak je debitantskog uradka francuskog filmaša Luca Bessona. Spomenuti muškarac ujedno je i glavni lik ovog djela, inače tematski smještenog u nedefiniranu godinu, gdje je svijet pokošenom katastrofom, a preostali ljudi nakon toga izgubili su dar govora. Priča prati bezimenog glavnog junaka i njegov cilj da pronađe družicu, a potraga ga odvodi u nekakvo mjestašce, gdje sreće doktora koji brani svoju kliniku od nasilnog barbara…

Post-apokalipsa i Besson? Da danas negdje pročitate ovu vijest, vjerojatno biste se pošteno nasmijali. Ovaj glasoviti redatelj novijoj je publici poznatiji u ulozi scenarista konfekcijskih akcića tipa Transporter ili, u najboljem slučaju, kao redatelj bajkovito-fantastične razibrige zvane Peti element, nego po kakvoj tmurnijoj tematici. Ali da, njegov početak zaista je bio vrlo zanimljiv. Prije nego što je postigao slavu svojim autsajderima u pariškom metrou (The Subway) ili rivalstvu dvojice najboljih prijatelja u svijetu mora (The Big Blue), snimio je priču o samoći, potrebi za prijateljstvom i, na koncu, samoj ljubavi.

Besson je u startu imao jednu ideju koju osobno držim zanimljivom, ali mnogima bi ta ista mogla stvoriti prepreku da uopće pogledaju ovo djelo. Bez dijaloga je. U cijelom filmu, koji nije nijem, nećete čuti niti jednu rečenicu, već samo pokušaje sastavljanja istih, a to je na razini naprezanja vokalnih mogućnosti i ispuštanja vrlo neobičnih zvukova. Samim time redatelj je zapravo stvorio kvalitetnu podlogu za stvaranje distance, osjećaja tjeskobe, usamljenosti. Oduzeti ljudima ono što im najviše treba, u svijetu koji je i tako odavno posve propao, svakako je brutalno. Naslovni junak, vidno potonuo, svoju potragu za nekime tko bi mu upotpunio samotnjačke dane ispunjene jedino egzistencijom pronalazi u liku doktora, kojem pravi društvo u napuštenoj klinici, a i ujedno jedno drugome pružaju moralnu potporu.

Kroz likove doktora i naslovnog junaka, te s druge strane barbara, u dojmljivoj ulozi dežurna redateljeva glumca Jeana Renoa, postiže se i taj kontrast „dobro“ protiv „zla“. Njegov lik odavno je lišen ikakvih nadanja ili iluzija o boljem, tu je s jednim jedinim nagonom – da preživi, osigura vlastitu egzistenciju, makar to išlo na štetu drugoga. Preživjeli na planeti su mu neprijatelji, ne štedi nikoga. Svoju stvarnost iskrojio je kroz izolaciju, prihvatio je kao „normalnu“. S druge strane doktora i njegovog novostečenog prijatelja drži ideal žene, tog savršenog bića, jedne od rijetkih preostalih stvari za koje se isplati boriti u takvoj okolini. To je vjerojatno jedino što je obojicu očuvalo od apsolutnog ludila.

Film je vizualno vrlo impresivan. Imamo tako kadrove pustinje, razrušenog starog grada, prljavštine, napuštene bolnice, dugih hodnika i tunela, starih prašnjavih puteljaka… Sve to kroz vrlo dojmljivu glazbu Erica Serre, Bessonovog stalnog suradnika, i crno-bijelu fotografiju. Možemo svakako reći da je ona veliki plus ovog djela, i taj posao odrađen je vrhunski. Redatelj je ovim djelom definirao svoj stil snimanja, dakle začudne kadrove i kutove, i jasan je uvod u njegovu kasniju filmografiju.

Le Dernier Combat nije ultimativno remek-djelo, sumnjam da će se ikome naći na listi kao jedan od najboljih filmova ikad, ali s druge strane, postići efekt zanimljivosti i dinamičnosti u nečemu što je lišeno ikakvog dijaloga, svakako je uspjeh i rezultat jednog talenta. Kako je ovo definitivno pogled na Bessona u nekom drugom svjetlu, iz kojeg je bez sumnje odavno ispao, neka ovaj film ostane uspomena na jedan, kasnije uglavnom neiskorišteni, potencijal.

 

Ciklus post-apokalipse na FAK-u

On the Beach (1959.)

The Time Machine (1960.)

La Jetee (The Pier) (1962.)

Panic in Year Zero! (1962.)

The Last Man on Earth (1964.)

Planet of the Apes (1968.)

A Boy and His Dog (1975.)

The Noah (1975.)

Logan’s Run (1976.)

Stalker (1979.)

Mad Max (1979.)

Mad Max 2 (1981.)

Le Dernier Combat (1983.)

1984 (1984.)

Threads (1984.)

The Quiet Earth (1985.)

Akira (1988.)

Miracle Mile (1988.)

Delicatessen (1991.)

Twelve Monkeys (1995.)

Vodeni svijet (1995.)

The Matrix (1999.)

28 Days Later (2002.)

Reign of Fire (2002.)

Equilibrium (2002.)

Time of the Wolf (2003.)

Shaun of the Dead (2004.)

Children of Men (2006.)

28 Weeks Later (2007.)

I Am Legend (2007.)

The Dark Hour (2007.)

Blindness (2008.)

City of Ember (2008.)

The Road (2009.)

9 (2009.)

Knowing (2009.)

Zombieland (2009.)

Monsters (2010.)

The Book of Eli (2010.)

The Divide (2011.)

Fase 7 (2011.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.