Poltergeist (1982.)

Piše: Vanja

Poltergeist (1982.)

Režija: Tobe Hooper

Glume: Joe Beth Williams, Heather O’Rourke, Craig T. Nelson, Oliver Robins, Dominique Dunne, Beatrice Straight, Richard Lawson

 

Otkud fama da djeca vole klaunove? Ni uživo me se nikad nisu dojmili jer su uvijek dvolični – prave se tužni a zapravo se smiju ili obratno. Takvim sam ih shvaćala kao dijete, a bome su mi ih uporno poklanjali. Možda, poput Spielberga, imam kulrofobiju, a možda mi je presudio upravo „Poltergeist“ (ne sjećam se što bijaše u početku, kniga ili film). Poltergeist… treba osjetiti tu riječ… pustiti je da klizi niz kičmu gore-dolje, treba imati petlje izgovoriti je više od nekoliko puta. Stare legende vele da ih je lako prizvati izgovaranjem, dok rječnici kategoriziraju pojam tek kao duha koji pravi buku. No, tumačenja su različita kao što su i osobne reakcije na ovaj film. Govorim osobne jer ni danas nisam posve sigurna što me, osim naziva, tako privuklo. Većinu horora čak ni ne volim no valjda je to bila pomama vremena i velika sreća – gledati ga dok mi mozak još nije bio zatrovan pretjerivanjima s efektima, 3-D tehnikama i ostalim. Poltergeistu ni ne treba više od onoga što objektivno ima.

Nevina priča predstavlja sveameričku obitelj Freeling,  Stevea koji prodaje nekretnine i Diane koja se… brine za djecu. Kuća, obitelj, pas – što bi rekli, „zaokružen“ život. Dana (Dominique Dunne), Robbie (Oliver Robins) i najmlađa Carol Anne (Heather O’Rourke) tek su uobičajeni klinci iz mirnog, novoizgrađenog predgrađa (odvratna, uniformirana kuća, zavjese se slažu s itisonom na stubištu i slično… no to je ekstra bod za film, realistično do bola…). Freelingovima je dobro. Roditelji motaju travu pred spavanje i… jednostavno, život je lijep. Diane je kao mala imala običaj mjesečariti, te ih ni ne zabrine osobito kad Carol Anne zateknu kako bulji u TV na kojem je samo snijeg. (Tako smo mi nekad zvali stanje programa kad nema programa). No točno kad naježeni gledatelj počne cupkati u očekivanju opravdanja onoga što se tiho da naslutiti, počinje igranka koja se više ne može ignorirati jer prestaje biti smiješna, tek neobična i bezopasna. Diane mi je pri skoro svakom gledanju  izgledala pomalo blesavo, naivno ili ne znam već kako, oduševljeno zapanjena klizanjem i slaganjem stolica, no danas to smatram neophodnim za što jači kontrast nečemu, što čak i u molekulama njihovog doma čuči i čeka trenutak za sprovođenje svog plana. S ovim duhovima je gadno – nisu to Casperi već nesmirene duše, zaglavljene između svjetova i dimenzija, koje napadaju zbog remećenja mirnog prelaska ili spokoja. Taj njihov ojačani … gotovo integritet, snaga i bijes usmjereni k naivnim i manje-više nevinim stanovnicima kuće izgrađene na negdašnjim grobljima, značajke su koje „Poltergeist“ svrstava u horor kakvoga se ja odista plašim. Tu se očito ne radi o kuckanju na vrata ili premiještanju namještaja već u istinskom strahu koji se krije u mraku ispod kreveta, u agresivnim igračkama koje se smiju i otškrinutom ormaru. Ne – nije dovoljno što će Robbie doživotno nositi traume od čudovišnog drveta koje ga umalo prožderalo, no mala djevojčica, oličenje svega milog i anđeoskog na Zemlji, mora nestati u valovima TV-a, povučena glasovima koji se svete, otimajući, u zamjenu za svoj mir, ono što je roditeljima vrijednije od svega.

Potraga za parapsiholozima rezultira uvođenjem nekoliko čudnih likova. Tu je dr. Lash (Beatrice Straight) s tipično pretjerano velikim naočalima, njeni pomoćnici za beyond koji snimaju kojekakva čudna zračenja, love EM valove, bilježe nazočnost nečega što se očituje samo u sili kao takvoj, bez (većim dijelom) ikakve fizičke manifestacije te gospođe-medija genijalnog imena Tangina (Zelda Rubinstein) – full paket uvrnutih stručnjaka. No, Tobe-Spielberg nisu igrali samo na srcedrapajući vapaj djevojčice otete u drugo vrijeme i prostor, uz odjavu programa i Star-Spangled Banner. Zapravo – kad je u pitanju „Poltergeist“, udarili su gdje boli – čovjek nije siguran ni tamo gdje je to najviše zajamčeno – u roditeljskom domu i roditeljskom krilu. I mirnom predgrađu.

S današnje pozicije, možda bih imala zamjerku-dvije, no druge stvari govore same za sebe: ovaj film obavezno gledam kad god se prikazuje iako je od onih koje oduvijek imam pri ruci. To je jednostavna ovisnost o strahu, koji je iskombiniran činjenicom mogućnosti postojanja tu i tamo, u neuhvatljivoj dimenziji i svemu od čega se tresemo no svejedno gladno žderemo. Gledajući površno i s distance, mnogima ovo nije horor. No, ono što se s početka čini tek malo začinjenijom pričom o duhovima  ipak  i još uvijek provocira razmišljanja o životu poslije ovoga ili – možda još gore – uporedo s njim.

Na stranu sve, pada velika čestitka i Hooperu i Spielbergu, jer su se u velikoj mjeri uspjeli oteti sigurnom plesu specijalnih efekata, oslanjajući se više na ono što gledatelj vidi kroz oči roditelja čije je potomstvo ugroženo. Od trenutka kad je Robbieja izludilo razulareno drvo, bilo je napeto… No kad su se raspojasali duhovi i usrkali Carol Anne u portal između ovdje i tamo koje je opet osjetno tu, nazire se čista srž skoro opipljivog ništavila svijeta koji se s početka manifestirao upravo tim frustrirajućim white noise snijegom. Po definiciji većina ljudi negira paranormalno, plaši se svega što je zdravim razumom neobjašnjivo, stoga i „Poltergeist“ uspijeva silinom emocija, no ne samo straha i kreće u napad na gledatelja uz relativno skromne, no efekte koji su i danas sasvim … uh, pa vrlo, vrlo cool. Prolaz između paralelnih svjetova i alien-like čudovište iz ormara već su dokazali da i generacije odgojene na agresivnim igricama, krvi i samo krvi poskakuju na stolicama, čak i bez ikakvog predznanja o parapsihologiji, oskrnavljenom miru mrtvih i njihovoj osveti.

Nisam u startu bila previše oduševljena glumom Nelsona i Jo Beth, ali danas sam mišljenja da je to sve to smišljeno, a ne smlaćeno. Klinci su prva liga, Dana ionako s manjim udjelom, no Robbie s iskonskim strahom i Carol Anne – ta petogodišnja curica je izvrsno odradila svoj dio, no nije imala sreću nastaviti karijeru i izrasti iz horora poput mnogih drugih mladih zvijezda (J.L. Curtis ili, npr., D. Barrymore, koja je čak i bila u izboru za ulogu Carol Anne no možda je, lansirana E.T-jem, sretno izbjegla „Poltergeist“ kletvu.)

Postoje stvari koje mi ni danas nisu jasne i bez kojih je scenarij mogao i to bez ikakvog umanjivanja demona kojih se gotovo nemoguće riješiti –ovakvi ne umiru, njih ne možeš „ubiti“ nego tek ostaviti na miru. Neću nikad moći objasniti zašto su proveli i sekundu viška u tom užasu, kamoli prenoćili poslije svega i došli praktično u fizički sukob s vlastitim domom!? Hello!? Ali nema veze, jer, minor faults aside, vrijednost ovog filma ne umanjuju ništa – činjenice dostupne danas poput seciranja režije, scenarija, scene za scenom, Spielbergovih ruku koje izlijeću iz ogledala, vrzinog kola oko toga čiji je doprinos veći, Tobe je ovo, Spielberg ono, ovaj je više, onaj manje. Ljudi su uradili dobru stvar, a casting relativno nepoznatih glumaca se pokazao izborom snova jer je time postignuta još jača realističnog strave koju gledatelj uz ekstra poznate face sigurno ne bi ovako doživio. Ovaj dramatični horor, urađen zbilja s puno srca, izrežiran je majstorski jer dopušta tek uhvatiti dah između dva, tri ili pet užasa, a dvojac Hooper-Spielberg je opravdao svoju umješnost prenošenja čistog nasilja na ekran i u scenama kad ga objektivno ne vidimo nego gore – tek osjetimo.

Film definitivno tjera na suosjećanje i navijanje za protagoniste, pri kraju čak i na opravdavanje svega što se dešavalo. Ideja iza Poltergeista je ispala tako freaking uvjerljiva da je zadugo (a nekima i zauvijek) usadila odvratnost prema klaunima i strah od tek mrvicu otvorenih vrata ormara. Poslije prvog gledanja je ostao dojam koji je, jasno, s godinama tek malo otupio ali nije se umanjio upravo s razloga realističnog prikaza pojava koje su onkraj naših shvaćanja. Osobno? Nikad više nisam istim očima pogledala mrak kroz prozor jer s one strane uvijek vreba neko ludo, agresivno stablo. I nije mi žao.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990.)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
A Tale of Two Sisters (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Los Ojos de Julia (2010.)

3 komentara za “Poltergeist (1982.)

  • Deckard says:

    Ja moram biti iskren i reći da na film nikad nisam gledao kao na horor, nekako me više vukao na čisti spielbergovski fantasy, a sve te kontroverze oko toga tko je što u njemu režirao mi svakako vuku na Spielberga jer film kao takav, ima njegov potpis cijelom dužinom i širinom. Kakav god, film je klasik.

    Recenzija je, očekivano, odlična, detaljna i tek sam sad uhvatio poštenog vremena da je pravo, detaljno (da nešto ne propustim, jel’ te) pročitam. Nekako mi sve ima dobar štih kad se uključuju osobni dojmovi (but, ja to ne radim, a trebao bih) jer je jači utisak na pogledano.

  • Maxima says:

    Meni je horor zbog klauna… zbog … uf… što su ti paralelni svjetovi nešto što me oduvijek oduševljavalo i strašilo.

    Sad, horor po definiciji… valjda bi ih ja svrstavala u 234 različitih kategorija.
    I da, na kraju sam se svaki put mislila kako postoji opravdanje za to što im se dešavalo… šta imaš petljati s dušama … 😀

    And mind you, yes, imala sam rečenicu koju sam izbacila, da je “Spielbergovo ime all over it”, časna riječ 😀 haha…

  • Deckard says:

    Znaš kako se kaže, veliki umovi misle slično :-)

Leave a Reply

Your email address will not be published.