Plešem u sebi (2004.)

Piše: Ana Zupcic

 Plešem u sebi (Inside I’m Dancing, 2004., 104 min.)

Redatelj: Damien O’Donnell

Glume: James McAvoy, Steven Robertson, Romola Garai, Brenda Fricker

 

O’Donnellov film donosi toplu ljudsku priču temeljenu na iskustvu pisca Christiana O’Rilleyja u Centru za nezavisno življenje u Dublinu, gdje je surađivao s Dermotom Walshom i Martinom Naughtonom (osnivačem Centra i aktivistom za prava osoba s invaliditetom) u kampanji za financiranje osobnih asistenata. Walsh i Naughton poslužili su kao inspiracija i savjetnici za glavne likove. Postoje brojne usporedbe ovog filma s Mojim lijevim stopalom, na kojem je Dermot Walsh također surađivao, ali radi se o dvije zasebne i međusobno neovisne priče.

Rory O’Shea (James McAvoy), koji boluje od Duchenneove mišićne distrofije, stiže u Centar za osobe s invaliditetom Carrigmore, gdje upoznaje Michaela Connollyja (Steven Robertson), koji je cijeli život zbog cerebralne paralize proveo u tom centru. Brzo postanu prijatelji, tako da Rory funkcionira kao Michaelov glas, a Michael Roryju pomaže svojim rukama. Dok Michael nije ni svjestan „čega ima vani“, Roryjeva jedina želja je što prije otići iz Centra i živjeti samostalno, što dalje od pravila, ograničenja i medicinskih sestara. Kada Centar organizira prikupljanje novaca (milodara) za štićenike, Rory odvede Michaela u obližnji lokal i potroši novce na zabavu i piće, a tamo upoznaju i Siobhan, djevojku koja će kasnije imati značajnu ulogu u njihovim životima. Nakon što Roryju odbiju molbu za financiranje samostalnog života jer se njegovo ponašanje nije uklapalo u standarde zrelosti i odgovornosti ravnateljice Carrigmorea Eileen i članova odbora,   Michael se odluči izboriti za pravo na samostalan život i zeznuti sustav, tako da sa sobom vodi Roryja kao svog osobnog prevoditelja. Ubrzo se u njihove živote vraća Siobhan, koju zapošljavaju kao svoju osobnu asistenticu jer se prema njima odnosi kao prema sebi jednakima, bez sažaljenja. Čini se da takav dogovor funkcionira sve dok se Michael u nju ne zaljubi…

Čim pogledamo glumce odabrane za film, postavljaju se dva pitanja. Zašto je O’Donnell za dvije glavne uloge odabrao fizički zdrave osobe, bez invaliditeta, i zašto su u irskom filmu o Ircima dvojica glavnih glumaca Škoti? Dok u člancima na internetu (BBC, The Guardian) možemo vidjeti kako brojne osobe s invaliditetom i njihove udruge O’Donnellu zamjeraju ovo prvo, smatrajući da bi daleko realniji prikaz dali glumci koji i sami pate od dotičnih bolesti i time potakli društvo na razmišljanje i djelovanje, redatelj u svojim intervjuima odgovara da je isto pokušao učiniti, međutim, nije bilo odaziva. Zato je odlučio uzeti glumce koji će takve uloge naučiti i odigrati, a ne osobe s invaliditetom koje će naučiti biti glumci, te je probne snimke prikazao stručnim osobama koje su potvrdile njihovu vjerodostojnost i uvjerljivost. Sam kaže da ga je više zabrinjavala činjenica da nitko od troje glavnih glumaca nije izvorni govornik s irskim naglaskom, ali su i to uspjeli nadvladati.

Filmovima koji govore o ovakvoj temi uvijek se nešto zamjera: nisu dovoljno realni, prikazuju osobe u invalidskim kolicima ili kao mučenike ili kao heroje, tapkaju oko osjetljivih pitanja bez da ih pravo zakače,  itd. Pitanje je bi li nešto ikada moglo zadovoljiti takve standarde. Otkad se to od filma zahtijeva ultimativna realnost da bi bio dobar? I zašto tema osoba s invaliditetom odmah diže na noge zastupnike filmskog realizma/naturalizma? Ne mogu se oteti dojmu da se radi o dvostrukim mjerilima: kao što bi Rory O’Shea trebao biti dvostruko bolji od zdravog čovjeka da zaradi svoje pravo na samostalan život, čini se da bi film s tematikom invaliditeta trebao zadovoljiti dvostruko veće standarde da bi zaradio dobru ocjenu. Dakle, film je daleko od savršenog, ali je sve samo ne neuvjerljiv.

I doista, James McAvoy je itekako uvjerljiv Rory, svojevrsni Ferris Bueller u invalidskim kolicima, s darom humora za okorjele sarkastičare, dok Steven Robertson utjelovljuje neiskvarenog, inteligentnog i uvelike podcijenjenog Michaela, koji doživljava preobrazbu u ovoj nesvakidašnjoj simbiozi, inače glavnoj osi filma. Rory O’Shea je onakav prijatelj kakvog povučeni ljudi imaju prije nego konačno izađu iz svoje čahure. On je borac za neovisnost i pravo na vlastiti život pod vlastitim uvjetima, uz stalnu borbu s frustracijama koje donosi bespomoćnost. Zastupa pravo na osobnog asistenta koji je za svoj posao plaćen i tu je da radi ono što se od njega traži, a ne da dijeli savjete (tu se vraćamo na aktivizam Martina Naughtona). On nije nekakav heroj, on je normalan i za sebe traži normalne stvari, pa bilo to i uhićenje kad napravi prekršaj, što mu policajac iz sažaljenja želi oprostiti. Očito je da je Siobhan obojicu privukla, ali zanimljivo je da je Michael nešto poduzeo po tom pitanju, dok je Rory ostao daleko hladnije glave. On je jedini koji bespoštedno servira Michaelu ružnu istinu jer je svjestan da je ostvarivost njihovih snova ipak ograničena. Tu treba primijetiti i njegovu jedinstvenu poziciju – on ne mora paziti što govori i pretjerivati u svojoj obazrivosti.

Možda bismo voljeli misliti da je lik ravnateljice Eileen preuveličana karikatura, ali sasvim je vjerojatno da su neke od ustanova zaglavile s takvim babama koje oduzimaju kazetofone i brane proste riječi, zaboravljajući često da stanovnici tog doma nisu ni maloljetni ni maloumni. Bilo je, međutim, dodatnog prostora za razvitak Siobhan. Teško je točno dijagnosticirati je li za njezinu plošnost kriv scenarij ili glumica, ali čini mi se da su krivi oboje. O djevojci koja je bila ključan dio njihova „raja za bogalje“ ne znamo gotovo ništa, osim da ima smisao za humor i voli Cashovu obradu pjesme Hurt, stoga ona do kraja ostaje pomalo anemičan lik. Ovdje također zamjeram stalnu nemotiviranost susreta glavnog dvojca s njom: upoznaju je u kafiću, kasnije je  slučajno sretnu u noćnom klubu i opet slučajno na ulici kad joj predlože posao osobne asistentice. To je svakako trebalo biti drugačije riješeno. Moja druga zamjerka je nedovoljna razrađenost Roryjeve pozadine, odnosno odrastanja, o čemu također ne saznajemo ništa. Za razliku od toga, zanimljivo je prikazan odnos s ocem (Tom Hickey), u kojem mucavi dijalog dočarava točno ono što i treba – stvari o kojima je toliko teško pričati da zato i ostaju neizrečene.

Kada govorimo o slabostima, tu definitivno treba spomenuti soundtrack. Njegove su svijetle točke svakako već spomenuti Johnny Cash, Dusty Springfield i završna pjesma znakovita naslova Beat For Two koju izvodi Elbow, ali nemoguće je ne primijetiti mješavinu teatralnosti i sladunjavosti instrumentalne pozadine koja „bode uši“ točno u najemotivnijim i najdramatičnijim scenama, čime na površinu povremeno izranja patetika u filmu koji bi patetiku htio i trebao izbjeći.

Dok je prvi dio filma u ozračju komedije koja itekako može izmamiti nekoliko glasnih smjehova, paralelno s Roryjevim i Michaelovim odlaskom u stvarni život dolazi i stvarna drama. Pitanje je sada koji je bio cilj filma; prikazati tijek jednog prijateljstva ili se pozabaviti životima i problemima osoba s invaliditetom? Ovdje jedno ne ide bez drugoga, naravno, iako smatram da je poanta bila ovo prijateljstvo u svijetu opterećenom takvim problemima.

Ovo, dakle, nije hard-core film o svijetu nepokretnih osoba, ne treba mu pripisivati aktivističke tendencije i osjeti se težnja za političkom (i svakom drugom) korektnošću, ali priča se dotiče bitnih tema poput krive percepcije osoba s invaliditetom, svakodnevnih manjih ili većih prepreka na koje nailaze, pa čak i napuštanja bolesnog djeteta zbog srama. Je li film provokativan? To ovisi o tome koliko vas je lako isprovocirati… Drugim riječima, ako premalo ili na krivi način razmišljate o osobama u invalidskim kolicima, moguće su i suze i  čuđenje. U tom se slučaju trebate zabrinuti za sebe, a ne za njih. Je li Roryjev lik pretjeran? Nije, jer ga normalnim čini upravo to što je blesav, a inteligentnim to što koristi tuđe predrasude prema sebi da se izvuče s nepodopštinama. Je li film realan? Hm. Pogledajte do kraja pa ćete vidjeti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.