Odbojnost (1965.)

Piše: Sven Mikulec

Odbojnost (Repulsion, 1965.)

Redatelj: Roman Polanski

Glume: Catherine Deneuve, Yvonne Furneaux, John Fraser, James Villiers

U srcu bogatog opusa ponešto kontroverznog poljskog majstora i jednog od najvećih živućih redatelja, Romana Polanskog, ističe se slavna „apartment trilogy“ (možda stambena trilogija?), sastavljena od triju kultnih naslova: Odbojnost (1965.), Rosemaryina beba (1968.) i Stanar (1976.). U svim trima, redom filmovima koji se smatraju nekim od njegovih najvećih radova,  Polanski se bavi strahovima kod ljudi koje bismo mogli nazvati elementarnima i svugdje prisutnima: straho od malog prostora i od onog nepoznatog, kako oko nas, tako još i više – u nama. Trilogija remek-djela, koju, osim autorova imena na creditsima, cjelinom čini činjenica da su sva tri tematski usko vezana uz nekakav stambeni prostor, započela je sredinom šezdesetih godina njegovim prvim filmom na engleskom jeziku, psihološkim trilerom/hororom Repulsion, pričom o mladoj ženi potisnutih seksualnih impulsa koja se, prisiljena neko vrijeme ostati sama u mračnom stanu, počne psihički raspadati sve do kritične točke kad pukne i posljednji konac koji je povezuje sa stvarnošću.

Plaha, povučena Carol (Catherine Deneuve) živi sa starijom sestrom (Yvonne Furneaux) u londonskom stanu i radi kao manikerka u lokalnom salonu za uljepšavanje. Za razliku od „opuštenije“ sestre (nikakva flundra – samo, rekao bih, normalna) za koju je snažno, čak i posesivno vezana, Carol muškarce ne da ne ferma pola posto, nego joj se gade, bježi od njih, bilo da se radilo o pogledima na cesti na putu do posla ili upornim, ali bezuspješnim pokušajima nadobudnih udvarača. Životinjska odbojnost koju osjeća prema njima možda se najbolje vidi u scenama kad s očitim gađenjem uklanja četkicu za zube sestrinog dečka (James Villiers), kojeg ne može živog smisliti, ili kad se naglo prestane smijati čim njena prijateljica spomene ime svog dečka. Toj svojoj, kako je to njena sestra nazvala, „osjetljivosti“ unatoč, Carol je vrlo privlačna mlada žena i kao takva zapinje za oko jednom mladiću (John Fraser) koji je ne uspijeva izbaciti iz glave niti dovući na spoj s kojim je gnjavi dobar dio filma. Kad joj sestra otputuje na kraći odmor sa svojim, inače oženjenim, momkom, Carol ostaje sama u stanu, u samoći i tišini, među zidovima koji je pritišću. (Da pritišću… pucaju.) Ne želeći napustiti stan, uskoro se potpuno isključuje iz vanjskog svijeta, odbijajući čak i skoknuti na posao. Kako se postupno pogoršava stanje njenog uma, popraćeno prigodnim raspadanjem zidova u koje se zatvorila, Carol počinje halucinirati i gubiti svijest, dok gledatelju preostaje jedino da svjedoči njenoj unaprijed izgubljenoj borbi da se održi na površini.

Koncentrirajući se na Carolinu psihu i postavljajući nas da na svijet gledamo iz njene perspektive, Polanski nas uvodi u ranjeni um mlade žene koja je, već nakon prvih nekoliko minuta valjda je svima jasno, vidljivo oštećena i s prtljagom na leđima koja se ne spominje, ali, po svemu sudeći, mora postojati. Slikovitim i iznenađujuće uznemirujućim prikazom njenog „gubljenja“, gledatelj je vođen za ruku kroz turbulentnu i prilično kratku vožnju do potpunog psihičkog sloma glavne junakinje, koja, barem u svoje ime govorim, istovremeno uspijeva nervirati, plašiti i izazivati žaljenje, na čemu mogu samo čestitati velikoj Catherine Deneuve na finoj, slojevitoj ulozi.

Zašto je Carol takva? Otkud ta odbojnost koju osjeća prema muškarcima? Na pozadinu priče i ono što ju je pogurnulo prema rubu s kojeg će konačno pasti pri završetku, svjetlo je bačeno tek na samome kraju, ali teško bi bilo reći da mi je taj čuveni posljednji kadar došao kao kakav šok. Razlog zbog kojeg Carol osjeća to što osjeća prema jačem spolu (fraza s kojom se ne bi složila jedna moja malo veća prijateljica koja me znala pošteno izmlatiti dok smo bili djeca) možda nije kristalno jasan tijekom gledanja filma, ali nekako čitavo vrijeme čuči negdje gore, u podsvijesti, ignoriran zbog napetog praćenja kamo vode simptomi koje Carol počinje otkrivati. S velikom pažnjom i iznimnim osjećajem prikazano je kako se hrva sa sobom, pokušavajući spriječiti svoju seksualnost da izbije na površinu, što joj u većini vremena polazi za rukom: jednom joj se „omaklo“ pa je dozvolila poljubac (nakon čega je, kako i dolikuje, detaljno izribala usta sapunom), drugi put je, pak, na dvije sekunde pomirisala znojnu, prljavu potkošulju sestrinog dečka.

Polanski, koji je scenarij napisao sa svojim čestim suradnikom Gerardom Brachom (Stanar, Cul de sac, Tess, Gorki mjesec, …), povremene epizode njenog „normalnog“ ponašanja koristi kako bi nas još više približio tragičnoj djevojci, i pokazao da se iza anemične, čak lobotomizirane vanjštine nalazi prava, nekoć zdrava osoba, koja je u cijeloj ovoj priči zapravo najveća žrtva. Ti periodi lucidnosti, u kojima Carol na poneko pitanje čak odgovori s više od „da/ne“ (u jednom trenutku se i nasmije. Naglas!), u pravilu su naprasno prekinuti kad na površinu ponovno ispliva činjenica da s njom, nažalost, nešto stvarno nije uredu.

Interesantnim detaljem u posljednjem kadru efektno je završena majstorski ispričana priča koja spada u kategoriju onih pripovijedaka potresnog karaktera koje nevoljko čujete – ali ste prisiljeni diviti se načinu na koji su ispričane. A tehnika pripovijedanja Romana Polanskog koja naglašava njegovu bogomdanu sposobnost da tako suptilno, lukavo i nadasve lako stvori onu pravu atmosferu, uvijek će me vraćati onom dijelu police gdje sam smjestio njegova djela. Jer, kad se radi o ovakvim filmovima, Odbojnost je valjda zadnja stvar koju osjećam.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Pontypool (2009.)

2 komentara za “Odbojnost (1965.)

  • Maxima says:

    Mila draga Catherine Deneuve – je li mogao tko drugi biti ovakva Carol? Nije što volim / cijenim Polanskog, Sven, ali sam proživjela još jednom gotovo cijeli film (a Polanski… on operira na čudan način…).

    Savršeno i – jasno, podsticaj na obnovu gradiva.

  • bakero says:

    Malo sam filmova nažalost pogledao od POlanskoga ali od ovoga što sam pogleda mogu reć samo da je jako jako zanimljiv redatelj

Leave a Reply

Your email address will not be published.