Noa (The Noah, 1975.)

Piše: Ivan Andrijanić

Noa (The Noah, 1975., 107 min.)

Režija: Daniel Bourla

Scenarij: Daniel Bourla, Avraham Heffner

Glume: Robert Strauss, Geoffrey Holder, Sally Kirkland

 

Zadnjih mjeseci dosta toga se moglo čuti o filmu Noah uvijek zanimljivog Darrena Aronofskog, inspiriranog biblijskom pričom koja govori o općem potopu i simboličnom kraju čovječanstva. Do nadolazećeg djela ima još gotovo dvije godine, a u ovoj recenziji osvrnuo bih se na jedan drugi, stariji naslov, na njegovog „prethodnika“ s kojim dijeli ime.

Nakon nuklearnog kolapsa, čitav svijet je pokošen, čovječanstvo je nestalo, a jedini preživjeli bivši je vojnik, koji se odaziva na ime Noah. Da bi skratio svoje samotne dane, malo-pomalo kreira jednu drugu realnost, vlastitu, stvara imaginarne prijatelje, od kojih se prvonastali zove Friday (simpatična referenca na Robinsona Crusoea). Kako radnja ide, Noah stvara čitav orkestar likova, prvo družicu za Fridayja, zatim imaginarnu vojsku i ljude…

Osamljenost je zasigurno jedan od najvećih strahova gotovo svakog čovjeka. Post-apokaliptična tematika oduvijek je bilo plodno tlo za istraživanje takvih strahova i stvaranja tjeskobnosti kod ljudi. U ovom filmu nećete vidjeti razrušene zgrade, slupane aute, poharane civilizacije koje se bore za prevlast, divljaštvo, nasilje i sl… On igra na drugu kartu, kreće od pojedinca i završava s njime. Psihološka analiza ljudi, ovdje prikazana kroz lik osamljenog starca, kojeg vlastiti očaj i negiranje okrutne zbilje u kojoj se našao zamjenjuje stvaranjem fikcije koja mu postaje svakodnevnica. Noah je moderni Robinson, pustinjak koji se snalazi, živi, izlaz iz očaja pronalazi u vlastitoj mašti, negiranju, bijegu. Friday, Anne, Trumpet i ostali likovi, imaginarni stanovnici osamljenog otočića, naslovnom junaku ove priče stvaraju utočište, oni su netko s kime se on svađa, miri, diskutira, uči ih, razglaba, zabavlja se, ratuje, i tako unedogled. Oni su zadnja slamka spasa koja ga dijeli od smrti. Nešto su u što vjeruje, koliko god to gledatelju djelovalo apsurdno. Zgodan prikaz stvarnosti, i onoga za što na kraju živimo, a to su jednostavno ideali, koje svi imamo, u manjoj ili većoj mjeri, neovisno kakvog karaktera.

Daniel Bourla, inače debitant, uspio je stvoriti višeslojan naslov, jer koliko god odlično funkcionirao u okviru psihološke priče, s druge je strane i satira koja  ismijava političke ideologije, nauke, stvaranje idola, dogmi, ideje o poboljšanju svijeta koje na kraju dovedu do situacije opisane u filmu. Sredina filma posebno naglašava takve trenutke, kad Noah među svojim „učenicima“ širi znanje, daje im upute za daljni život, naglašava kako bi trebali funkcionirati i što ih čeka, sve to prati ovacija mase, pljesak podrške svom učitelju.

Redatelj svoju ideju o samotnosti i kraju vizualno postavlja kroz kadrove pustog otoka, čestih prizora mora, dugih šetnji, doprinoseći sjetnoj i melankoličnoj atmosferi, posebice oni trenuci kad Noah mirno posmatra veliku plavu površinu i valove. Film je snimljen u crno-bijeloj tehnici i na momente pomalo asocira na izražaj Ingmara Bergmana.

Za kraj, treba i reći da je zanimljiv uopće nastanak ovog filma. Originalno snimljen 1968. godine, prikazan tek 1975., na kraju nikad nije niti dospio do kina. Do 1997. godine uglavnom je bio nepoznanica, sve dok nije prikazan na jednoj američkoj TV mreži koja se bavi klasičnim djelima. Bio je to i inače posljednji uradak brodvejskog glumca Roberta Straussa, poznatog po roli u Stalgu 17 velikog redatelja Billyja Wildera, za koju je bio nominiran za Oscara. Scenaristu i redatelju Bourli to je bio debi, nakon kojeg je, nažalost, nestao sa scene i više nikad nije snimao. Šteta, ovime je pokazao definitivno veliki potencijal.

Za Nou se, bez dileme, isplati odvojiti nešto više od sat i pol vremena života. Ako zbog ničeg drugog, uzevši u obzir okolnosti pod kojima je nastao i kako je završio, onda zbog same ideje da je posljednja uloga preminulog glumca ona o kraju čovječanstva, ili da se radi o jedinom filmu nestaloga redatelja. Svakako mistična priča jednog nažalost zaboravljenog filmskog dragulja.

 

Ciklus post-apokalipse na FAK-u

On the Beach (1959.)

The Time Machine (1960.)

La Jetee (The Pier) (1962.)

Panic in Year Zero! (1962.)

The Last Man on Earth (1964.)

Planet of the Apes (1968.)

A Boy and His Dog (1975.)

The Noah (1975.)

Logan’s Run (1976.)

Stalker (1979.)

Mad Max (1979.)

Mad Max 2 (1981.)

Le Dernier Combat (1983.)

1984 (1984.)

Threads (1984.)

The Quiet Earth (1985.)

Akira (1988.)

Miracle Mile (1988.)

Delicatessen (1991.)

Twelve Monkeys (1995.)

Vodeni svijet (1995.)

The Matrix (1999.)

28 Days Later (2002.)

Reign of Fire (2002.)

Equilibrium (2002.)

Time of the Wolf (2003.)

Shaun of the Dead (2004.)

Children of Men (2006.)

28 Weeks Later (2007.)

I Am Legend (2007.)

The Dark Hour (2007.)

Blindness (2008.)

City of Ember (2008.)

The Road (2009.)

9 (2009.)

Knowing (2009.)

Zombieland (2009.)

Monsters (2010.)

The Book of Eli (2010.)

The Divide (2011.)

Fase 7 (2011.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.