Nešto između (1983.)

Piše: Đorđe Pavlović

U našoj kinematografiji postoji bezgraničan niz filmova u kojima se kakva prelijepa žena upoznaje s glavnim trademarkom filmova s Balkana – onom stvari. Ta stvar je ovdje češće vađena nego katana u samurajskim filmovima. Nekada s razlogom, a najčešće samo kao potvrda očigledne razlike, spolne, što znači socijalne. Samim tim što ženu tretira kao subjekt a ne objekt, film Nešto između čini značajan izuzetak. Međutim, on ni jednog trenutka ne odlazi u drugu feminističku krajnost, već kao što mu ime kaže, traži kompromis u kome jedna Amerikanka, iako nije bila primorana da pokaže čak ni dekolte, u skladu s našom razvikanom gostoprimljivošću dobiva – dva komada.

Eva je novinarka koja na putu iz New Yorka za Istanbul ostane zaglavljena u Beogradu. Odlučuje se obratiti jedinom čoveku koga poznaje tu, svom prijatelju doktoru Janku (Miki Manojlović), ali kako on nije u gradu dočekuje je njegov najbolji drug Marko (Dragan Nikolić). Njih dvojica su vrlo bliski a ipak potpuno različiti, prvi neodlučni intelektualac a drugi mangup navučen na pop kulturu, pa kad se svemu doda lijepa djevojka koja ni ona sama ne zna što bi u životu, eto nama ljubavnog trokuta.

3

Strukturalno film podsjeća na neku od mnogobrojnih varijacija na temu Jules et Jim Francoisa Truffauta i to je prepoznato od strane samozaljubljene kanske publike koja je Karanovićevom filmu poklonila simpatije i nagradu, što savršeno pristaje duhu kosmopolitizma kojim film odiše. No, za razliku od njih, autor nema iluziju kako je svijet samo lopta šarena, već jasno nagovještava nadolazeće doba velike politike. Beograd je slikan kao egzotično mjesto koje se u predvečerje pada Berlinskog zida nalazi negdje između Istoka i Zapada, i gdje se poput Casablance, lako zaljubiti ali opasno voljeti. Ovo dakle nije tipičan ljubavni film. Također, postoji još jedan značajan a na prvi pogled nevidljiv segment. Kako predstavlja svojevrsni natavak linije koju je Karanović započeo svojim prvencem Miris poljskog cvijeća, obrađujući probleme mislećeg čovjeka, film nudi gotovo sasvim novu temu za to vrijeme.

Dugo se u jugoslavenskom filmu čekalo da se u središte priče postave intelektualaci. Razlog leži u tome što mnogi redatelji tijekom šezdesetih, iako izrazito intelektualistički nastrojeni, nisu uspjeli uklopiti svoj alter-ego militantnog mislioca, koji se zbog silnog testosterona brije dvaput dnevno, u vladajući svjetski klišej intelektualca koji lamentira nad nesavršenošću svijeta. Narodna mudrost, „ovdje kome na porastu zubi, kukala mu mati“ podjednako se odnosila i na čobanina i na akademika, tako je oduvijek bilo. Zato je tek pojava Srđana Karanovića i donekle Rajka Grlića (njihove filmove često miješam) donijela autore suptilne (a ipak muške) nježnosti kakvom se odlikuju Truffaut ili Woody Allen. A ako mislite da je taj svijet u kome se poštuju žene u neskladu s dilemom iz filma: „Je li, ko kara onu Šveđanku“, grdno se varate. Ova, sada već kultna replika, nije samo usputni bezobrazluk već je puna dramskog naboja, i nema sumnje da će neki čitatelj ovog teksta koji se odluči pogledati film to učiniti iz čiste radoznalosti. Da dozna: „Ko…“. Slutim, razočarenje će biti veliko, jer je odnos seksualne akcije i naracije takav da direktno proizlazi iz sveopće vudialenovske brbljivosti. Tko pak voli epske bitke biologije i filozofije na neutralnom terenu geografije, ovo je pravi film za njega.

4

Iako na prvi pogled djeluje tako, u filmu nema ničeg pretjerano kompliciranog, a zanatska solidnost čini ga ugodnim za gledanje i pravim rajem za čula. Prelijepa fotografija koja izgleda atipično zbog naglašene smeđe boje, čini savršenu podlogu za nezaboravnu muziku Zorana Simjanovića, najvećeg filmskog kompozitora koji je ovdje ikad radio. Da ne bi ispalo kako je celofan ljepši od čokolade pobrinuo sa Srđan Karanović, redatelj i scenarista. Njegova pozicija u okvirima našeg filma, iako zapažena, ipak nije definirana do kraja. Stari majstor, koji je nedavno najavio povlačenje iz filmske umjetnosti, ovdje se nalazi u top formi i dokazuje da je nepravedno što ga izvan filmofilskih krugova pamte najčešće samo po kultnoj seriji Grlom u jagode. Inače, tko više voli TV format, može poslužiti napomena da je Nešto između emitiran i u vidu serije u nekoliko epizoda.

Naposlijetku, u vezi s ovim filmom postoji još jedna sjajna stvar. Njegovo gledanje nikako ne može biti promašaj jer lik Dragana Nikolića ima osoben doživljaj engleskog jezika pa često kao replike izgovara naslove filmova, prije svega iz doba klasičnog Hollywooda. Čak i da vam se film ne svidi, imate desetak instant preporuka da popravite veče.

2 komentara za “Nešto između (1983.)

  • Mario says:

    Posle “Petrijinog venca” najbolji Karanovićev film, mada on je po meni daleko najnetalentovaniji reditelj Praške škole. Joj da vidiš “Sjaj u očima” na šta liči…

  • mitran says:

    3-1=2 hahhahahhahahha

    Jas sum mitran i znam matematika

Leave a Reply

Your email address will not be published.