Neki to vole vruće (1959.)

Piše: Vedrana Vlainić

Neki to vole vruće (Some Like It Hot, 1959.,  120 min.)

Redatelj: Billy Wilder

Glume: Jack Lemmon, Tony Curtis, Marilyn Monroe, George Raft, Joe E. Brown

 

 

Malo je filmova koji uspjevaju pomiriti ljude različitih ukusa i natjerati ih da se slože u nečemu. Možda reprezentativni uzorak ljudi iz moje okoline i nije baš previše, jel’, reprezentativan, ali činjenica stoji da još nisam srela osobu koja je nakon gledanja Neki to vole vruće iz udobnosti svog naslonjača ustala s negativnim stavom. Ova, prije svega, komedija, toliko uspješno pogađa u svakome onu neku žicu. A zašto je tome tako? O čemu se ovdje uopće radi da smatram ovaj film toliko „univerzalnim“? Eh, priča je vrlo jednostavna…

Joe (Curtis) i Jerry (Lemmon) dvojica su jazz glazbenika koji se nađu kasnih dvadesetih u Chicagu,  duboko u dugovima. Nakon što im obećavajuća gaža propadne zbog racije kluba u kojemu su trebali nastupati, očajnički tražeći novu priliku da zarade nešto novca, nađu se na krivom mjestu u krivo vrijeme i svjedoče krvavom mafijaškom obračunu. Jedva uspijevaju izvući živu glavu te se, svjesni da mafija neće stati dok ih se ne riješi, prerušavaju u žene kako bi se ubacili u isključivo ženski vokalno-instrumentalni sastav, koji već sljedećeg jutra odlazi za Floridu. Sada kao „Josephine“ i „Daphne“, ubrzo se zbližavaju sa Sugar Kane (Monroe), atraktivnom pjevačicom i sviračicom ukulelea te se trude svim snagama suzbiti svoj muški libido dok su 24 sata dnevno okruženi lijepim ženama, dok žene k’o žene, sklone neprestanom grljenju, pidžama partijima, zajedničkim odlascima na WC i sličnome, im nimalo ne olakšavaju situaciju. Iako naizgled sigurni na Floridi, pada odluka da će ipak još neko vrijeme ostati prerušenima, kako bi zavarali svoje progonitelje. Međutim, naočiti „mastermind“ našeg dua, Joe, ima i druge razloge zašto je forsirao takvu odluku. Naime, sve više mu se sviđa Sugar te smišlja plan kako ju osvojiti, dok istovremeno Jerry, pak, ima vlastitih ljubavnih problema s bogatašem Osgoodom Fieldingom (Brown) koji se, izgleda, zaljubio u „Daphne“…

Rijetko koji film uspjeva kombinirati screwball komediju u stilu braće Marx, simpatičnu romansu koja vam brzo prirasta srcu te biti istovremeno pun seksualno sugestivnog sadržaja i vrlo suptilnih naznaka nečeg „dubljeg“ i ozbiljnijeg, bez da djeluje neukusno. Neki to vole vruće bilježi uspjeh po svim točkama! Bilo da uzmemo luckastog Jerryja, kojega je samo Jack Lemmon s onom svojom facom mogao izvući, nešto ozbiljnijeg, pomalo proračunatog Joea, koji Tonyju Curtisu pristaje kao saliven, ili Marilyn Monroe s onim maznim, namjerno infantilnim glasom, a da niti ne spominjem cijelu plejadu odličnih sporednih likova bez kojih niti ovo troje ne bi bili ono što jesu – zamjerkama jednostavno nema mjesta. Motiv zamjene identiteta (pogotovo promjenom spola), klasične karikature mafije (rađeni u stilu onih kakve smo navikli gledati u, recimo, crtićima s Bugs Bunnyjem), naivnih bogataša, budalastih plavuša koje se uvijek „zakače“ za pogrešne muškarce, čak i samog vodećeg dvojca od kojih je jedan „mozak“ svega, a drugi tek simpatični sidekick, ostali su kao šablona po kojoj su se snimali filmovi desetcima godina kasnije, jer se jednostavno radi o tipu humora koji i danas još uvijek „pali“. Radilo se o urnebesnim scenama bijega, odličnom završnom punchlineu, sceni Osgooda i „Daphne“ kako plešu tango ili jednostavno, bilo kojem krupnom kadru Lemmona i Curtisa onako natrackanih kao „Daphne“ i „Josephine“, za zdravu dozu smijeha nikako nećete ostati uskraćeni.

Crno-bijela tehnika snimanja daje ovom filmu dodatni šarm, vješto se uklapajući u vrijeme u koje je i sama radnja smještena (u biti, od korištenja tada vrlo popularnog Technicolora redatelj Billy Wilder je odustao, jer su Curtis i Lemmon u toj tehnici izgledali upravo odvratno sa svom onom šminkom na licu, koja bi, zbog vrućine, poprimila nekakvu zelenkastu nijansu), a moram spomenuti i sjajan soundtrack koji odlično komplementira tonu cijelog filma. No, kad sam već kod glazbe, ne bi Merlinka bila Merlinka da nam nešto i ne zapjeva. Naravno – svoji m karakterističnim stilom. „Runnin’ Wild“, „I’m Through With Love“ i, vjerojatno najprepoznatljivija, „I Wanna Be Loved By You“ tako su našle svoje mjesto u ovom filmu, ubačene baš na pravim mjestima i taman u dovoljnoj mjeri.

Za savršen kraj ili početak dana, ovaj film sjeda jednako dobro u bilo koje vrijeme, neovisno o raspoloženju. A ako se i nađe onaj netko tko će se ipak inatiti, tko je postavio svoja očekivanja suviše visoko (ili suviše nisko), koji želi narušiti univerzalnost one moje pretpostavke s početka? A dobro, nobody’s perfect

5 komentara za “Neki to vole vruće (1959.)

  • Jelena Djurdjic says:

    I’m not perfect than :D, tj ovaj mi se uradak nikada nije dojmio; volim Marilyn kao majka ludu kćer :D, ali film ko film me smouuurio

  • Izabela says:

    sto ljudi, sto ćudi! al mislim da si jedna od riejtkih, čak se i mojoj cimerici svidio..a crno bijeli je-to govori sve!:D
    ‘Za savršen kraj ili početak dana, ovaj film sjeda jednako dobro u bilo koje vrijeme, neovisno o raspoloženju.’, apsolutno,iako sad gledam neke scene s više a neke s manje smijeha,film mi je bio i ostao zanimljiv i poletan od prve do zadnje scene (ah kako mi je savršena ta zadnja scena!),a njih dvoje su mi naprosto urnebesni!:)))

  • Vedrana Vlainić says:

    O ukusima… i tako dalje. :) Naravno, svatko ima nešto svoje. Kod mene je jednostavno bio slučaj da su se ljudi koji uopće ne preferiraju ovaj tip filmova (niti stare filmove općenito), smijali ko blesavi i nisu ga popljuvali na kraju. I napokon su mi počeli dopuštati da koji put za filmsku večer donesem i nešto starije od, kaj ja znam, 2000. godine… 😀

  • Izabela says:

    tako je bilo s mojom cimericom: zameo ih vjetar je razbio led, onda je na red došao brando i james dean, a some like it hot bio je vruće područje jer je , jel, crno-bijeli. ali i ta se prepreka svladala.dobio je čak ocjenu dobar 😀

  • Gjuro says:

    Meni je film na prvo gledanje (tko zna kad je to bilo?) bio super, a sad sam dobio želju da ga pogledam opet. Iz današnje perspektive djeluje dosta napredno i subverzivno za svoje vrijeme (ismijavanje rodnih uloga i stereotipa i sl.). Naravno, stoljećima se muškarci na sceni oblače u žene, ali ono “Nobody’s perfect” ipak je korak dalje. I šarm i cojones.

Leave a Reply

Your email address will not be published.