Near Dark (1987.)

Piše: Sven Mikulec

Near Dark (1987.)

Redatelj: Kathryn Bigelow

Glume: Adrian Pasdar, Lance Henriksen, Bill Paxton, Jenna Wright, Jenette Goldstein, Joshua John Miller, Tim Thomerson

 

Kathryn Bigelow redateljsko je ime koje će u povijest filma ući kao prvi ženski dobitnik Oscara, ali treba reći da je njen talent na površinu izbio desetljećima prije nego što je snimila, po mnogima i precijenjenog, Narednika Jamesa. U pravom biseru iz ’87. godine, u kojem ispod directed by, kao najobičniji filmski laik, ne da ne bih očekivao njeno ime, nego žensko ime uopće, nagovijestila je da platno na kojem će tijekom života pokazivati svoj umjetnički talent neće biti samo ono slikarsko. Near Dark, mračnu priču o susretu mladića s grupicom vampira u srcu Teksasa, možemo s pravom smatrati jednim od najboljih, ako ne i najboljim njenim filmom, koji danas, četvrt stoljeća kasnije, uživa reputaciju jednog od kultnih hororaca druge polovice prošlog stoljeća i člana društva najkvalitetnijih do sad snimljenih vampirskih filmova.

Caleb (Adrian Pasdar) je običan, ni po čemu poseban farmerov sin koji s ocem i sestricom živi u jednom od generičnih gradića američkog zapada, i jedne večeri odluči uletiti privlačnoj, ali pomalo ćaknutoj (”Čuješ li noć?”) Mae (Jenna Wright). Nakon što se neko vrijeme druže gledajući zvijezde (ona) i njenu guzu (on i ja), bljedunjavu Mae uhvati panika kad shvati da se bliži zora pa počne sva izbezumljena moliti Caleba da je otpelja doma, u prikolicu u kojoj živi s familijom. Mučko đubre kakvo jest, on je ucijeni poljupcem. Da je dobio, međutim, malo više no što je tražio postaje jasno kad se, pod teksaškim jutarnjim suncem, odjednom počne dimiti… Pred očima zabrinutih oca i sestre, nekoliko trenutaka kasnije ugrabi ga putujuća vampirska familija koja si ne može dozvoliti ostaviti svjedoke na životu. Ipak, naš Caleb nije samo tamo neki slučajni svjedok kojeg moraju isisati – željna društva, Mae je nasjela na njegov nerafinirani kaubojski šarm i od njega odlučila napraviti člana obitelji, bez da se njega, jasno, išta pitalo. Nikako se ne uspijevajući probuditi iz ove noćne more, Caleb polako počinje shvaćati u kakva se govna uvalio kad se namjerio na tajanstvenu fatalnu djevojku nešto drugačijih apetita.

Katičinu odluku da mračni svijet vampira spoji s pustopoljinama američkoga Zapada ne mogu nazvati nikako drugačije nego punim pogotkom. Ima nešto u tom šarmantnom ambijentu koji smo zavoljeli kroz vesterne, u cijelom tom duhan-žvačem, kravu-muzem, čuj-mi-mamuze načinu života, nekako jednostavnom, sporom, imunom na urbani stres i sproseravanja vozača u jutarnjim kolonama. Kad na kazališne daske ovog tipa postavite priču o stvorenjima noći koja se počnu hraniti kad se posljednji restorani u gradu zatvore, dobijete krvavi, dvosatni ples tijekom kojeg, u isto vrijeme na vaš užas i sreću, čak i krv ispod kaubojskih čizama lipti prema notama sveprisutnog countryja.

Ne znam točno otkuda da počnem – odlično pogođenih glumaca, intrigantne i prilično originalne priče koju je redateljica napisala u suradnji sa, u prošloj recenziji spomenutim, Ericom Redom (The Hitcher), ili možda impresivne glazbene podloge za koju je zaslužna zapadnonjemačka elektronska grupa Tangerine Dream.

Paleta glumaca kojima je ovdje ukazano povjerenje zapravo se sastoji od prilično respektabilnih imena. Dok su glavne uloge predane u neiskusne ruke filmski golobradih Pasdara (Heroes, Carlito’s Way) i Wrightice, u sporednima oduševljavaju Lance Henriksen kao Jesse, vođa i očinski autoritet u obitelji vampira, i u ulozi divljeg Severena posebno inspirirani Bill Paxton, kojeg nikad nisam vidio u ovako dobrom izdanju, dok su za priču još važni Jenette Goldstein kao Jessejeva partnerica Diamondback i mali Joshua John Miller kao Homer, stari vampir u tijelu desetogodišnjeg klinca. Njegov je lik posebno zanimljiv, jer više puta tijekom filma Homerove reakcije sugeriraju da se, što se emocija tiče, ipak radi samo o vrlo starom djetetu, koje udari u suze ako ne dobije što želi. Duo Henriksen-Paxton, u suradnji sa sasvim solidnim Pasdarom, glumački je najkvalitetnije što je Bigelowica uspjela okupiti i svaka scena s njima praktički je zagarantiran užitak.

Near Dark me potpuno uvukao u sebe, u atmosferu, u svježu noć američkih pripizdina u kojoj sam počeo suosjećati s Calebom. Podijelio sam s njim dio tog osjećaja otuđenosti od svijeta kojem je do prije kojeg trenutka pripadao, dio straha od beskonačne noći u kojoj bi trebao provesti ostatak ne svog života, već vječnosti (iako je to u ovom slučaju zapravo ista stvar), od puta mraka, strave i životarenja koji nije izabrao i s kojeg povratka nema.

Ili možda ipak ima? I tu dolazimo do po meni najvećeg problema u cijeloj toj priči.

Posezanje za ovakvim krajem, koji je bolje ostaviti neobjašnjenim za sve vas koji film tek trebaju pogledati (a stvarno trebate), možemo smatrati popuštanjem pod pritiskom potrebe za hepi endom, potrebe koju, ustvari, ne osjeća baš svaki gledatelj i koju bi možda bilo bolje da je redateljica ostavila neispunjenom. Kao suckera kad su u pitanju sretni završeci, gdje svi ostanu zaljubljeni, sretni i nepojedeni, ovakav kraj zapravo me nije uzrujao, ali ipak mislim da bi film bio sveukupno gledano jači da je nastavio igrati na kartu forsiranja osjećaja izgubljenosti, otcijepljenja od starog života, straha od crne budućnosti. Ovako su, istina, Caleb i Mae dobili priliku obrađivati njivu, okopavati vrt i kotiti djecu, ali po cijenu gubitka djelića one čarolije koja me držala za vrijeme filma. Rasplet mi se učinio nekako jednostavnim, pomalo nepriličnim i praktički bezbolnim, ali to ipak bitno ne umanjuje moj izrazito pozitivan dojam o filmu gđice Bigelow, kojim si je osigurala, ako ne usere stvari ponekim Twilightom, doživotni respekt horror fanova.

Dalje, znam da se mnogima u današnje vrijeme okreće želudac na sami spomen vampirsko-ljudskih ljubavnih priča, ali paru koji je ovdje pod svjetlim reflektora u prilog ide nekoliko bitnih stvari. Za početak, veliki plus je što se redateljica takve teme uhvatila prije nego se omražena Bella uopće rodila, dakle dvadesetak godina prije no što su vampiri postali sprdačina. Drugi razlog zbog kojeg se mrzitelji sladunjavog materijala ne trebaju kloniti ovog filma jest – Caleb i Mae, jednostavno rečeno, nisu ljigavi. Jednostavno su se ”našli”, kliknuli, i to je to. Nema tu nekih dugotrajnih donošenja velikih životnih odluka, drama izostaje, stvari su prikazane vrlo jasno i logično. Mae se malo bori sa sobom dok je srce vuče tom šarmeru s lasom u ruci, a glava ne zaboravlja tko je jedina obitelj koju je posljednjih 5 godina poznavala, ali ta je borba izvedena nenametljivo, kratko, bez nepotrebnog tlačenja gledatelja.

Da se, za kraj, vratim početku: mješavina dvaju vrlo popularnih žanrova, potpomognuta izvrsno odabranim glumcima, fino pogođenom glazbom i umjetnički nadahnutom ljepotom kadrova (silueta Caleba koji na konju ulazi u grad, dok odzvanja zvuk udaraca kopita po asfaltu), rezultirala je jednim od najupečatljivijih vampirskih filmova koje sam imao priliku pogledati. O nekim drugim filmovima ove talentirane redateljice možda ćemo napisati riječ-dvije u nekom drugom ciklusu, ali zasad mi je jako drago da smo počeli baš s ovim žanrom, jer otkrivam stvari preko kojih bih inače prešao bez osvrtanja. Čovjek uči dok je živ, a preda mnom je (nadam se!) još poprilično dug put.
Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990.)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
A Tale of Two Sisters (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Los Ojos de Julia (2010.)

9 komentara za “Near Dark (1987.)

  • Gjuro says:

    Meni je daleko najbolji Bigelowičin film “Strange Days” i teško da će ga nadmašiti ičime što još može snimiti ili je snimila ranije. Baš me zanima hoću li samog sebe opovrgnuti nakon glednja “Near Darka”.

    Hvala na preporuci, Sven. Pirate bay, here I come. :)

  • Marin says:

    Dobar osvrt, a znat ću koliko dobar tek kada pogledam film. 😀

  • Maxima says:

    Odlično, primamljivo napisano. I da, moj pradid je bio pirat, tako da… KAT, here I come!

    Kad odgledam,… 😀 (e dobro dođu ovi svi ljudi koji pišu u svemu… koliko bih bisera propustila, koliko se puta ne bi nasmijala/iznervirala 😉 ) Go, FAK, go!

  • Deckard says:

    Jedna mala zanimljivost povezana s filmom… :-)

    http://www.youtube.com/watch?v=DRMcnr-OeZ8

    Glazbeni spot za pjesmu Billa Paxtona u režiji Jamesa Camerona. Glume Paxton, Bigelow i pola ekipe iz Aliensa te Near Dark. Ako netko do sada nije vidio…

  • Gjuro says:

    Iako ne žalim što sam ga pogledao, film me razočarao. Nema (prilično bitne) kemije između dvoje glavnih likova (a i ženska loše glumi), “familija” je krajnje iritantna (pogotovo Paxtonov lik), a ni logika nije jača strana. Primjerice, kako se tim vampirima uvijek dogodi da su vani tik prije zore i panično traže zaklon? Reklo bi se da su tu osnovu preživljavanja davno trebali usvojiti. Ili što rade kad ih policija opkoli u motelu? Počnu pucati kroz drvene zidove i puštati sunčeve zrake! Reklo bi se da su ili suicidalni ili debilni, a nijedno nije predviđeno scenarijem. Ali zato je u njemu previđeno da onaj kamion eksplodira. To je jedino objašnjenje za eksploziju.

    Jedina svijetla strana su mi trenuci kad Caleba počinje hvatati mučnina, pogotovo kada treba početi ubijati da bi se prehranio. U tim trenucima atmosfera je stvarno upečatljivo mučna. Zapitaš se što bi napravio na njegovu mjestu. A ostatak priče i njezin završetak? Nekako nedorečeno.

    Sve u svemu, dosta lošije od “Daybreakersa”, a je li bolje od “Twilighta”? Nisam sasvim siguran. Tamo si, ako ništa, mogao barem uživati u lijepim kadrovima zelenila. Ovdje su samo njive i pustinja.

  • Sven Mikulec says:

    Žao mi je, Gjuro, što ti ne valja, meni je sjeo baš fino, djelomično upravo zbog tog spoja pustinje i tematike, gdje i jedno i drugo ostavljaju dojam nekakve beznadnosti. Nadopunjuju se, hoću reći.

    Osobno me nervira kad mi netko digne film u nebesa, i onda na njega potrošim par sati života da bi se na kraju uvjerio da bi mi korisnije bilo gledati boju kako se suši, tako da… Moje isprike zbog promašene preporuke :)

  • Gjuro says:

    Čemu tolika nesigurnost u sebe? Slutio sam da ćeš se krenuti ispričavati, zato sam prvu rečenicu u gornjem komentaru započeo kako sam započeo. I čitanje recenzije i gledanje filma bili su mi dobro utrošeno vrijeme. Što se tiče “uzdizanja u nebesa”, volim kad recenzent(ica) pokaže svoj entuzijazam. To je ono najbolje kod amaterskog komentiranja. A hoće li i čitatelj reagirati jednako? Neće svaki – u toj nepredvidljivosti i jest ljepota.

    Elem, ukusi su različiti, ovaj put nam se nisu poklopili. Samo ti preporučaj dalje, zbog onih 9 od 10 slučajeva. :)

  • bakero says:

    Lijep film i fina glazbena podloga…divno

  • fary says:

    Nakon odgledanog filma došlo mi je da se upitam jesam li ja to izgubio mladost ili šta… jer film mi nije nimalo sjeo. Naime, film oskudijeva humorom, priča je isfurana smrtno ozbiljno-a opet je nekako jeftina. Nekako mi ne sjedaju horori o vampirima u trapericama u kombinaciji sa filmom ceste :((

Leave a Reply

Your email address will not be published.