Na plaži (On the Beach, 1959.)

Piše: Vedrana Vlainić

Na plaži (On the Beach, 1959., 134 min.)

Redatelj: Stanley Kramer

Glume: Gregory Peck, Ava Gardner, Anthony Perkins, Fred Astaire, Donna Anderson

 

The war started when people accepted the idiotic principle that peace could be maintained by arranging to defend themselves with weapons they couldn’t possibly use without committing suicide. Everybody had an atomic bomb, and counter-bombs, and counter-counter bombs. The devices outgrew us; we couldn’t control them.

Živeći u dobu kada smo i sami svjesni nuklearne prijetnje sa svih strana, čovjeku s imalo zdravog razuma nije se teško složiti s navedenom tvrdnjom.

Godina je 1964. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, zbog taktičke pogreške jedne od svjetskih velesila, aktivirano je nuklearno oružje koje je posve uništilo život na sjevernoj zemljinoj polutci. Međutim, samo je pitanje vremena kada će, nošena vjetrovima, radijacija obuhvatiti kompletnu Zemljinu atmosferu. Australija je jedna od najvećih „kolonija“ čovječanstva koja se još drži na nogama. Imaju problema sa zalihama i društvo je nazadovalo u pogledu tehnologije zbog sirovina koje nemaju kako nabaviti, tako da cestama umjesto automobila prometuju električni tramvaji i dvokolice na konjski pogon. U melburnšku luku stiže američka podmornica USS Sawfish, njezina posada još uvijek živa i zdrava zahvaljujući činjenici da su bili pod vodom kada je došlo do katastrofe. Zapovjednik Dwight Lionel Towers (Peck) i njegova posada preuzimaju zadatak istraživanja neobičnog signala iz, navodno opustošenog, San Diega koji zvuči kao Morseov kod, protivno samima sebi nadajući se pronalasku preživjelih. Posadi se pridružuju i mladi poručnik Peter Holmes (Perkins), novopečeni otac kojemu teško pada ostaviti obitelj i plaši ga pomisao da možda neće s njima dočekati posljednje trenutke te znanstvenik Julian Osborne (Astaire), koji je gotovo protiv svoje volje prisiljen uvjeriti se u posljedice oružja koje je svojedobno pomagao izraditi.

On the Beach jedan je od rijetkih filmova koji bez ikakvih specijalnih efekata i nepotrebnih kadrova razaranja vrlo uspješno prikazuju beznađe jednog malog dijela ljudske rase, koji se pokušavaju naviknuti na činjenicu da su posljednje uporište civilizacije na svijetu te da niti njima baš ne ostaje puno vremena. Zbog toga ovaj film gledatelja ne ostavlja prestrašenim niti iznenađenim – jednostavno tužnim. I to je stvarna snaga i prava „ljudskost“ ove priče, snimljene prema romanu Nevila Shutea iz 1957. godine i inspirirane stvarnim stanjem u svijetu nakon Drugog svjetskog rata, posljedicama bačenih atomskih bombi te napetom situacijom Hladnog rata.

Kako je do novog sukoba uopće došlo? Tko je krivac za nastalu situaciju? Što je pošlo po zlu da je oružje imalo toliko nepredvidivo razoran učinak? Na kraju krajeva, nije niti bitno. Niti ovi ljudi koji su strpali posljednje dane svoga života u dva sata screentimea imaju pojma zbog čega im se događa to što se događa, kakva prava onda jedan običan gledatelj polaže na tu dragocjenu informaciju?

Svi su likovi tragični, svaki na svoj način. Prekaljeni mornarički zapovjednik je, primjerice, cijeli život bio spreman na mogućnost da pogine na zadatku, tješeći se mišlju da su mu žena i djeca na sigurnom, i nikada mu nije palo na pamet da bi situacija mogla biti obrnuta. Čak i kada utjehu počinje pronalaziti u zagrljaju druge žene, to ostaje činjenica s kojom se još uvijek ne može pomiriti. Nesretna žena, pak, opijanjem, razuzdanim zabavama i flertom pokušava sakriti činjenicu da je usamljena, bez ikoga tko će biti uz nju „na kraju“ (uloga toliko jezivo slična životu same Ave Gardner, da dovodi ovaj film na jednu puno osobniju razinu). Vrlo visoko na toj tužnoj ljestvici nalazi se i Julian, znanstvenik koji vjerojatno najbolje od svih razumije što se događa i u alkoholu pokušava pobjeći od grižnje savjesti zbog sudjelovanja u spornim istraživanjima. No, najveću personifikaciju tragedije vidimo u mladom bračnom paru Peteru i Mary, koji se trude ne očajavati, ali ne mogu pobjeći vlastitim mislima i zdravom razumu. Oni su doslovno slika svega što je ova katastrofa uništila: obitelji, ljubavi, mladosti, nevinosti i nade u mnoge godine svijetle budućnosti na koju im je odjednom oduzeto pravo.

Istaknut je i kontrast između dvije žene, Peterove supruge Mary (Anderson), koja je svjesna ozbiljnosti situacije, ali odbija ju prihvatiti zbog čega pada u sve veću depresiju, i Moire (Gardner), emocionalno nestabilne žene koja se alkoholom i otvorenim razgovorom o neizbježnom kraju pokušava nositi sa svojim strahovima. Predvidljiva, očekivana ali, prije svega, (pre)kratka romansa Pecka i Gardner simpatična je i dirljiva, tim više što smo od početka svjesni da su osuđeni na propast. Posebno dojmljiv trenutak je kada se pjevanje popularne australske pjesme „Waltzing Matilda“ iz susjedne sobe odjednom pretvori iz kakofonije pijanog revanja u prekrasnu harmoniju muških glasova, a Dwight i Moira na vrhuncu su svoje kratkotrajne sreće.

Iako nema deformiranih mutanata, manijaka koji koriste kaos kako bi zauzeli svijet ili pak bezumnih zombija, činjenica da bi rezultat nuklearnog rata, ako dođe do jednog tijekom našeg životnog vijeka, mogao biti ovakav, nije nimalo utješan. Nemojte se nadati nekom fantastičnom obratu ili kakvom-takvom hepi endu. On the Beach je tematski izuzetno depresivan film, a čak i u naizgled sretnim trenucima, tamni oblak skore propasti nadvija se nad sudbine glavnih likova. Tematika niti u jednom trenutku ne zasjenjuje pravu priču filma, a to je kako ljudi kao individue reagiraju na spoznaju da će uskoro umrijeti i činjenica da je suština naših života sadržana u načinu na koji tretiramo jedni druge. Stanovnici tog svojevrsnog „kraja svijeta“ prolaze kroz sve emocije koje bi se od njih očekivale: ljutnju, poricanje, tvrdoglavo nadanje u spas, ali na kraju se svi susreću u trentuku prihvaćanja situacije, ovakve neizbježne i fatalne kakva jest. Ali uz tugu, i jedine tračke optimizma nalazimo upravo u tim ljudima, koji se sa predstojećom smrću nose svatko na svoj način: od nekakvih univerzalnih čežnji poput pronalaska ljubavi ili provođenja što više vremena s obitelji, do konkretnijih snova i želja koje nikada nisu uspjeli ostvariti poput osvajanja australskog Grand Prixa ili pak, kao gospoda u elitnom klubu, negodovanja zbog loše organizacije vojske, znanstvenika i vinskog komiteta, jer kako da, pobogu, u pet mjeseci popiju 400 litara vrhunskih vina koja se čuvaju desetljećima?!

Redatelj i glumačka postava tretiraju radnju kao studiju različitih karaktera stavljenih u istu situaciju i to je upravo onako kako bi se ovakva premisa i trebala obraditi. Gregory Peck je standardno izvrstan i njegova kemija s Avom Gardner možda je manje eksplozivna i strastvena nego u Snjegovima Kilimandžara nekoliko godina ranije, ali upravo zbog toga ovdje primjerenija. Njezina izvedba je gotovo autobiografska i samim time još potresnija. Fred Astaire pokazuje da može biti i izvrstan ozbiljan glumac, koliko god da je neprepoznatljiv bez cilindra, smokinga i plesnih cipelica. Ali svakako najdojmljiviju izvedbu daje Anthony Perkins u pred-Norman-Bates fazi, koji jako lijepom, izražajnom i nenametljivom glumom pokazuje kako je vrlo talentiran glumac, nepravedno zapamćen samo po ulozi u Hitchcockovom klasiku.

Ideja koja se meni jako svidjela, a koju bih se čak usudila nazvati osnovnom idejom filma, jest poruka da su ljubav i zajedništvo jedino što je zbilja bitno na kraju života, koji je uvijek tu negdje, neovisno koliko dalek se činio. Temu smrti nikada nije lako prikazati i ovdje je to urađeno vrlo realno, ali istovremeno nepretenciozno i bez suvišnog prenemaganja. Usprkos sveopće tmurnoj atmosferi, u duhu „kraja svijeta“ koji nam se navodno bliži, svakako preporučam pogledati ovo, pomalo zaboravljeno, old-school ostvarenje. Možda nije najbolji ili najzanimljiviji ove tematike, ali svakako ostavlja najdublji dojam.

 

Ciklus post-apokalipse na FAK-u

On the Beach (1959.)

The Time Machine (1960.)

La Jetee (The Pier) (1962.)

Panic in Year Zero! (1962.)

The Last Man on Earth (1964.)

Planet of the Apes (1968.)

A Boy and His Dog (1975.)

The Noah (1975.)

Logan’s Run (1976.)

Stalker (1979.)

Mad Max (1979.)

Mad Max 2 (1981.)

Le Dernier Combat (1983.)

1984 (1984.)

Threads (1984.)

The Quiet Earth (1985.)

Akira (1988.)

Miracle Mile (1988.)

Delicatessen (1991.)

Twelve Monkeys (1995.)

Vodeni svijet (1995.)

The Matrix (1999.)

28 Days Later (2002.)

Reign of Fire (2002.)

Equilibrium (2002.)

Time of the Wolf (2003.)

Shaun of the Dead (2004.)

Children of Men (2006.)

28 Weeks Later (2007.)

I Am Legend (2007.)

The Dark Hour (2007.)

Blindness (2008.)

City of Ember (2008.)

The Road (2009.)

9 (2009.)

Knowing (2009.)

Zombieland (2009.)

Monsters (2010.)

The Book of Eli (2010.)

The Divide (2011.)

Fase 7 (2011.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.