Moje lijevo stopalo (1989.)

Piše: Vanja

Moje lijevo stopalo (My Left Foot: The Story of Christy Brown, 1989., 103 min.)

Redatelj: Jim Sheridan

Glume: Daniel-Day Lewis, Brenda Fricker, Alison Whelan

 

Teško je a često i nemoguće shvatiti ljude koji su rođeni zatočeni u svome svijetu, introvertno funkcionalni ali uglavnom neobjašnjivi okolini koja i danas zna imati predrasude prema takvima. Još je teže pomisliti kako li je živjeti unutar samoga sebe, kako je shvaćati, željeti, voljeti, a ne moći ispoljiti. Dok mnogi Christyji i danas sjede u kolicima po raznoraznim ustanovama, zahtijevajući stalnu njegu koju im roditelji ne mogu pružiti ili se jednostavno ne žele žrtvovati, My Left Foot ili Priča o Christyju Brownu nešto je sasvim drugo, bolna i surova istina koja istovremeno ispunjava s toliko duha da sam (dugo se boreći protiv gledanja filma) ponekad jedva disala. Priča o Christyju Brownu, kako je mnogima poznato, nije potekla iz pera nekog prijatelja, poznanika ili koga već, nego iz lijeve noge samoga Christyja, koji je rođen s cerebralnom paralizom, gotovo nepokretan, osim – lijevoga stopala. Ma da, rekoh sama jedne prigode, puna predrasuda. Pogledavši film, jednostavno sam ostala zapanjena ljudskom snagom i željom za prevazilaženjem nedaća, za stvaranjem, za – ljubavlju, življenjem, makar ono bilo zapečaćeno kolicima i paralizom. Christy je definitivno jedan od dokaza kako priroda istodobno uzima i nagrađuje. Ne znam što bi odabrao da je imao mogućnosti, no ostavio je vjerojatno prekrasnu knjigu (nisam je pročitala, sudim po filmu), po kojoj je urađen jednostavan, brutalno otvoren no topao film,  koji svakim svojim trenutkom osvaja vrsnim izvedbama Hugha O’Conora kao mlađeg te Daniela Dayja Lewisa kao starijeg Christyja Browna.

Na trenutke se cijela priča čini arhetipskom – Dublin (ili bilo koje drugo siroto mjesto ranih tridesetih), radnička obitelj, mnogo djece, počesto bez osnovnih sredstava za život. Među brojnom braćom i sestrama, uglavljen ispod stubišta, odrasta i neumitno se bori paralizom ukočeni i iskrivljeni Christy. Obitelj ne odustaje od njega lako, on je sin i brat kojega se pazi, nosi, prenosi, uznosi, hrani. On je zatočen u tijelu koje mu ne služi, nemušt za svaku komunikaciju, očiju koje se vrte poput kuglica u fliperu. Njegove riječi su nerazumljivo krkljanje koje prevodi njegova majka, ali njegovo lijevo stopalo je magično – kao malen, uspijeva se nožnim palcem i kažiprstom dokopati krede i na hladnom podu ispisati “mother”. Od toga trenutka, htijući ili ne, Christyja gledamo posve drugim očima. Nevjerojatan borac koji nije želio ostati zakinut ni za nogomet, počinje stvarati – stopalo u koje slijeva svu svoju fizičku i psihičku snagu rađa slike, pred očima gledamo bukvalno nemoguće. Christy ne želi biti drugačiji i to se ne može ignorirati iako je jasno kako će cijeli svoj život provesti takav kakav jest. Roditeljska ljubav, iako znamo i za mnoge suprotne slučajeve, nema inhibicija – da Christyjeva majka nije inzistirala na tome da ga se tretira kao i druge, da ga je manje razumijevala, voljela i bodrila, da se on sam nije silio pisati, slikati te uz pomoć govornih i fizio-terapeuta, relativno razumno progovoriti, priča ne bi nikad ni nastala. Uz pisaći stroj, otkrit će vrlo rano da mu je um plodan, nemiran, pun pitanja, a pored svega toga, neodoljivo romantičan, složen i dubok.

Protkan snažnim, borbenim duhom, željom za svladavanjem teških prepreka, My Left Foot možda nije dovoljno gorak za ukuse onih koji smatraju da život osoba s cerebralnom paralizom mora biti sveden na sjedenje u kutu, šutnju, balavljenje i konstantnu liječničku njegu. Netko će reći kako nema smisla nasmijati se u ovakvom filmu – a sama sam grohotom tome podlegla u više navrata. Izvedba Daniela Dayja Lewisa očekivano je besprijekorna, neusporediva, došlo mi je da si čupam kosu od nevjerice. Tolika predanost i takva transformacija zaslužili su ovjenčanost mnogim nominacijama i nagradama, kao i film u cjelosti, no iz današnje perspektive, znamo za što je sve taj glumac sposoban. Kakogod, Jim Sheridan je redatelj u kojeg ne sumnjam kad treba uraditi priču po knjizi, istinitom djelu ili (auto)biografiji, makar izdaleka vezanoj za ono što gledam. Uz prilagođeni scenarij koji je napisao sa Shaneom Connaughtonom, uspio je kroz svu tu bijedu prikazati slavu života, veličinu čovjeka koji, iako fizički praktično potpuno nesposoban, stvara i ostavlja nešto iza sebe. Zauvijek. Bez patetike – jer ovaj film odista ne zna što je to.

Nije mi jednostavno priznati koliko sam se opirala i odbijala ovo pogledati. Poznajem jednoga mladoga slikara. Nije mi jednostavno ni pisati ni prosuđivati glumačku izvedbu, režiju, nekad mi je jednostavno tlaka pisati o filmovima nastalim ili nadahnutim istinitim događajima. No, uz Sheridanovu skladnu režiju, bez ikakvog viška gorčine ili groteske (zar je potrebno?), Daniel D. Lewis i ukupna ekipa ovoga filma jednostavno kupuju mješavinom retrospekcije, bizarnosti i čestog gledateljevog istinskog oduševljenja – takvo što je odista bilo tako! Daniel Day Lewis je (ne shvatite me krivo, to je pohvala glumcu) tako prirodan, organski zatočen, iskrivljeni mehanizam iz kojeg vire radoznali točkići kojima se uporno želi pokrenuti. Primiti se ovakve uloge zaista je poduhvat, nešto zbilja neponovljivo u svijetu filma, neusporedivo, tek mu je nekoliko dovoljno „ravnopravnih“…

Izvrsnu prateću glumačku ekipu čine pouzdana Brenda Fricker, na koju se svaki redatelj može osloniti – bilo da je nemušta supruga, nerijetko predana majka ili nešto treće, Ray McAnally, koji kao otac uspijeva, kako god nezgrapno, iskazati sinu ljubav, Ruth McCabe kao Mary, njegovateljica koju Christy upoznaje na gala večeri, u susretu i kratkom druženju koje nam pruža mnogo iskrene topline i nerijetko izmami osmijeh. Ne treba zaboraviti ni Fionu Shaw, liječnicu bez čije vjere i upornosti Christy možda ne bi u tolikoj mjeri artikulirao svo to bogatstvo koje je ključalo u njegovim vijugama ili srcu, koji možda bez nje ne bi spoznao tu vrstu ljubavi.

My Left Foot često je zapanjujući, izravan, nebrušen, dovoljno gorak no i komičan u svojoj nepretencioznosti. Ne sili nas ali servira problem fizički nesposobnih (oh, postoji li ikakva druga riječ osim „hendikepiran“ ili „invalid“…), no ne tek uz dašak nade, već orkan bezuvjetne obiteljske ljubavi i potpore, te uspijeva izbjeći šablon i kritiku bilo koga ili bilo čega.

Leave a Reply

Your email address will not be published.