Michael Collins (1996.)

Piše: Sven Mikulec

Michael Collins (1996., 133 min.)

Redatelj: Neil Jordan

Glume: Liam Neeson, Aidan Quinn, Alan Rickman, Julia Roberts, Stephen Rea, Brendan Gleeson, Jonathan Rhys-Meyers

 

Prekrasna zemlja zapadno od Velike Britanije, sa svim svojim pubovima, ovcama, nikad zelenijim livadama i ćupovima zlata, ima nekoliko dodirnih točaka s lijepom našom, od kojih je najmanje važna podjednaka veličina države. Mučne, krvave povijesti, vječno gaženi i omalovažavani, pod beskompromisnom britanskom čizmom tjerani govoriti tuđinskim jezikom, kastrirani i onemoćali, Irci su uspjeli dočekati trenutak kad mogu, bez kacige na glavi, izviti svoju lijepu zastavu usred Dublina, popiti pivu ili sedam s momcima iz kvarta i zapjevati tradicionalne domoljubne pjesme bez imalo straha od represivnog udarca palicom po tjemenu. Do tog trenutka, međutim, nisu stigli ni bez znoja, ni bez velikih žrtava, kako u ljudskom, tako i u teritorijalnom smislu. Irska je dočekala svoju slobodu, ali do nje bi u najmanju ruku puno teže došla da se nije rodio Míċeál Ó Coileáin, nekeltskom ostatku svijeta poznatiji kao Michael Collins.

1916. je godina, i Collins (Neeson), istaknuti IRA-ovac i desna ruka irskog političkog vođe Eamona de Valere (Rickman), dobiva teške batine od policije i završava na farmi čovjeka sklonog borbi za nezavisnost, gdje upoznaje ljupku Kitty (Roberts), mladu djevojku koja uskoro započne romantičnu vezu s njegovim najboljim prijateljem Harryjem (Quinn), suborcem i pobratimom. Uskršnji ustanak završio je užasno za irsku stranu, a Collins, igrom sudbine ostavši privremeno sam na čelu borbe, naređuje svojim partizanskim odredima da konstantnim agresivnim, krvavim napadima pokažu Britancima da se irski duh neće tako lako slomiti. Suočen s rastućom ljubomorom kako svoga donedavno neupitnoga političkoga vođe de Valere, kojemu se ne dopadaju ni Collinsove terorističke vojne metode ni rastuća popularnost u narodu, tako i Harryja, čija voljena Kitty sve više gleda u smjeru višega i glasnijega mužjaka, Michael Collins na svoja leđa preuzima ogromnu odgovornost upravljanja sudbinom irskoga naroda, odlučan odraditi posao koji otpočetka smatra svojom dužnošću do samoga kraja. Do kraja borbe – ili do svoga vlastitoga.

Liam Neeson se, svatko objektivan će to potvrditi, tijekom godina znao pojavljivati u zbilja svakakvim filmovima (After.Life, Battleship, Sudar titana), ali boljeg Michaela Collinsa, samouvjerenog, odlučnog i šarmantnog Stjepana Radića tog nesretnog zelenog otoka, teško mi je i zamisliti. O Alanu Rickmanu, pak, suvišno je trošiti retke. Da tragični junak Harryja Pottera kojim slučajem navuče sveti bijeli dres i počne slaviti kao luđak, čak bih povjerovao da su Hajdukovci osvojili naslov prvaka, toliko je dobar glumac. Julia Roberts, meni odmalena draga, u čitavoj je ovoj priči, usudio bih se reći, samo da svome izabraniku vida rane i bude lijepi uzrok raskola prijateljstva dvojice irskih prinčeva. Kolika je njena važnost za radnju filma savršeno demonstrira scena njenoga i Michaelovog upoznavanja na početku filma – Collins je pita „Tko si ti?“, a ona odgovara „Nitko. Očeva kći“. I ako su se scenaristi, vjerojatno dosljedni vremenu radnje, odlučili predati joj toliko skroman značaj, teško je očekivati da će je itko od gledatelja puno ozbiljnije shvatiti. Aidan Quinn, u ulozi čovjeka razapetog tugom, ljubomorom i odanošću pobratimu, ovdje je očekivano odličan, ali treba teći i da je prethodno, manje-više istom ulogom, već odradio generalnu probu u Legendi o jeseni.

You’re seven minutes late, Mr. Collins.
– You’ve kept us waiting 700 years. You can have your seven minutes.

Ovu su povijesnu dramu znali napadati zbog historijskih nepreciznosti i manjka objektivnosti, zbog kojih je drugi borac za irsku nezavisnost, de Valera, inače istaknuti političar s karijerom koja je završila tek 1973., komotno etiketiran Vidkunom Quislingom. Očitu sklonost Collinsu na stranu, ovaj je film vrijedan pozornosti jer je njime Jordan uspio odati počast ponajboljem sinu Irske bez da utone u, kod ovakvih filmova, uvijek vrebajuću patetiku, i ispričati ne samo lijepu već i važnu, inspirirajuću priču. Baš poput nikad dovoljno oplakanoga nacionalnog heroja kojem se klanja, film je direktan, jednostavan, praktičan, a iznutra srčan i bogat. Da je prerano pali spasitelj Irske kojim slučajem izbjegao onaj sudbonosni metak i doživio ’96. godinu, vjerojatno ni sam sebi ne bi mogao ispisati ljepšu odu.

Moje je iskreno mišljenje da će s vremenom povijest zabilježiti Collinsovu veličinu, i ona će biti zabilježena na moj račun.

Čini se da je de Valera bio u pravu, a tome je ovaj film, treba se priznati, dao itekako opipljiv obol.

2 komentara za “Michael Collins (1996.)

  • Vanja says:

    Ja sve čitam i skrolam, gdje je “tekst” 😀 Neobično kratko za Svena – ali moćan je Michael Collins. I opet:Hang out your brightest colours
    His memory now recall
    Each one wants a part of him
    But no-one wants it all
    The bark of a dog breaks the silence


    Like a bitter last hurrah
    And a raven spreads it’s wings for flight
    Over fields near Beál Na mBláth

  • Sven Mikulec says:

    Ovaj put sam se vodio onom manje je više. :) Da pokušam i ja biti sažet bar jednom!

Leave a Reply

Your email address will not be published.