Manhattan (1979.)

Piše: Sven Mikulec

Manhattan (1979., 96 min.)

Redatelj: Woody Allen

Glume: Woody Allen, Diane Keaton, Mariel Hemingway, Michael Murphy, Meryl Streep

 

Po nekima drugi najbolji film omalenog hiperproduktivnog majstora i uvijek nekako u sjeni Annie Hall, Manhattan je na mene, da odmah u startu riješimo i u koji se tabor Allenovih kritičara ubrajam i ja, ostavio prilično snažan dojam. Tematiski dosta slični – životni nesređenih, neurotičnih njujorških intelektualaca i njihovi zaleti s psihijatrijskih kauča u nove romantične promašaje – Annie i ovaj film podliježu neizbježnim usporedbama. Ne obazirući se na raznorazne top liste, općeprihvaćene sudove ili neospornu kvalitetu kultne Annie Hall, vječno slab na underdogove, svjetlo našeg reflektora ipak sam odlučio usmjeriti na njena dvije godine mlađeg brata.

Iskreno govoreći, teško mi je Manhattan nazvati romantičnom komedijom, iako za takvo etiketiranje, pretpostavljam, ispunjava sve uvjete – priča o romantičnim vezama i vrlo je duhovit. Svejedno, samo nesigurnom, skeptičnom rukom mogu ga strpati u kalup rom-coma, barem u smislu kolokacije kakvu su mi u glavu usadila suvremena ostvarenja u tome žanru. Ovo je priča o brakovima koji se raspadaju, vezama koje pucaju, a uspjele bi da su se dogodile u neko drugo vrijeme, o prijevarama i dezorijentiranim pojedincima koji se u tom kaosu New Yorka kasnih sedamdesetih pokušavaju nekako snaći i jednostavno biti sretni.

Isaac Davis (Allen) 42-godišnji je pisac koji, zaokupljen ispraznim radom na neduhovitoj ali popularnoj humorističnoj seriji, dugo ništa nije objavio pa pokušava napisati knjigu. U neobičnoj je vezi s četvrt stoljeća mlađom, iznenađujuće zrelom srednjoškolkom Tracy (Mariel Hemingway), a odnosi s bivšom ženom (Meryl Streep), ionako loši, postaju puno napetiji kad slučajno načuje da se ova priprema objaviti knjigu o njihovu propalom braku. Kad njegov najbolji prijatelj, srednjoškolski profesor Yale (Michael Murphy) počne varati dugogodišnju suprugu s atraktivnom intelektualkom Mary (Keaton), Isaac će u početku mrziti naoko pretencioznu i arogantnu došljakinju u svom životu, ali situacija se naglo promijeni kad se Yale odlučno vrati supruzi, a Mary – shvatite kako vam drago – više nema s kime šetati psa. Ali jesu li Yale i Mary zauvijek raskrstili? Je li bilo pametno stabilan posao poslati kvragu? Je li ogromna razlika u godinama zaista legitimna prepreka?

Keaton i Allen, to je gola činjenica, jednostavno se savršeno nadopunjuju. Oni su jin i jang, Simon i Garfunkel, čokolada i grožđice u, jel, čokoladnim grožđicama… Njihovim filmskim – a kao što je jednogodišnja veza početkom sedamdesetih pokazala i životnim – putevima bilo je suđeno da se isprepletu. Sve je počelo Allenovom kazališnom predstavom Play It Again, Sam još ’69./’70., da bi se nastavilo čiavim mini-nizom u kojem se ističu Sleeper, Love and Death, a onda i Annie Hall, navodno snimljena dobrim dijelom na temelju njihove prave veze (dovoljno je pogledati i sami naslov – Annie je Diannin nadimak, a Hall djevojačko prezime). I dok ne smijem zaboraviti naglasiti koliko si ovo dvoje nekako prirodno pašu na ekranu, šteta bi bila i ne istaknuti tada mladu Mariel Hemingway, relativnu anonimku u filmskome svijetu, čija je Tracy ovdje, upečatljiva, zrela i bistra kakva je, pravo osvježenje i uzrok žaljenja što u posljednjih tridesetak godina nije ponovila ulogu ovakve vrijednosti.

Ne trenutke nisam mogao pobjeći od osjećaja da gledam tisuću razglednica kako netko brzo niže na ekranu, snimke čovjeka koji svojim fotoaparatom vodi ljubav s gradom, s romantičnim šetalištima ispod starinskih uličnih svjetiljaka, njegovom veličanstvenom panoramom na mjesečini. Pričajući o uspjelim i, još više, manje uspjelim ljubavima među gradskim intelektualcima srednje klase, Allen istovremeno priča o ljubavi prema gradu, bilo već spomenutim kadrovima, plesom svjetla i sjena, često korištenom glazbom rođenog Njujorčanina Gershwina, ili čak samim likom koji tumači – osobom koja „ne može ostaviti New York jer ne bi preživjela nigdje drugdje“. Možemo mirne savjesti reći da je romansa između Isaaca i njegova grada, dakle, ujedno i najstabilnija, najsretnija od svih veza na Manhattanu.

Sve ono što možda simpatizirate ili čime niste osobito oduševljeni u klasičnom Woodyju Allenu ovdje se lako može naći. Zabavni dijalozi s pregršt prepucavanja, verbalna nadmetanja, duhovite igre riječima i tipično alenovska ironija i njegove sitan-sam-ali-jako-frustriran litanije, ali i konstantna upadanja u riječ, simultana raspravljanja, raznorazne buke u komunikacijskom kanalu… na trenutke pomalo teško za pratiti. A kakav tek pakao za wannabe pisce titlova… Što se kamere tiče, prizori velegrada odabrani su pažljivo, vidljiva je ljubav i strast kakvu ovih dana pokušava preslikati i na europske metropole, a poneko eksperimentiranje kamerom (kadar u kojem iz daljine polako stižu Isaac i Yale, pri čemu cijelo vrijeme slušamo njihov razgovor kao da sjede kod nas u dnevnom boravku) za svaku je pohvalu, ali osobno ionako favoriziram Allena prije svega zbog umijeća pričanja priče.

Manhattanu priznajem tri velika trijumfa – po mome mišljenju, to je jedan od najboljih Allenovih filmova (što, s obzirom na renome i opus, i nije mala stvar), ima mjesto među vrhunskim romantičnim komedijama općenito, a rekao bih i da se radi o jednoj od najljepših oda nekome gradu uopće. Zbog svih bisera koji se na prvo gledanje mogu lako provući ispod radara, zbog neočekivane Hemingwayjice ili svih onih manerizama i šarma Allena i Keatonice koji su im obilježili karijere, Manhattan je film koji se isplati pogledati više puta. Ako vas neki od Allenovih filmova i nisu odveć impresionirali, ili sam vam ja u prošlosti kojiput preporučio neki naslov koji vam je donio razočaranje, nemojte unaprijed otpisati ovu priču. Ne kaže mala Tracy džabe nekoliko trenutaka prije odjavne špice.

You have to have a little faith in people.

5 komentara za “Manhattan (1979.)

  • 2shaq says:

    Što se i mene tiče, ovaj film je najljepša oda koju je netko napisao svome rodnom gradu. Allen je fantastičan u ovom filmu kao scenarist, redatelj i glumac, ali ne samo u ovom filmu nego i općenito. Reći da mu je ovo drugi najbolji film je vrlo riskantno, ali da je jedan od boljih, to sigurno jest. Odlična recenzija Sven! :)

  • Vanja says:

    “Manhattan” je besmrtan. Mislim da o New Yorku nitko nikad nije ni znao tako lijepo “razglednicama” napisati priču o ljubavi – ne samo prema osobi, osobama, nego prema gradu, kako je to uradio Woody u ovom filmu.

    Recenzija je krasna, nekako se provlači i poštovanje prema Allenu i njegovom ukupnom radu no i ljubav prema tom čudnom gradu. :)

  • Jelena Djurdjic says:

    “snimke čovjeka koji svojim fotoaparatom vodi ljubav s gradom”, pjesme, počni pisati pjesme 😀

    interesantno mi da recenzije neretko odišu sličnom dinamikom i ritmom kao i sam film

  • Sven Mikulec says:

    Prvo, hvala vam na pohvalama, s obzirom na pritisak, raspored i moju iritantnu naviku obavljanja stvari u zadnji čas, razveselilo me što komentari nisu “moglo je to i bolje, da si se primio posla na vrijeme” 😀

    @ 2shaq:

    Istina, opasno je donositi takve zaključke (drugi najbolji film), pogotovo ako nisi pogledao više od deset Allenovih filmova, pa sam stavio “neki kažu”. Šta je sigurno, sigurno je.

    @ Vanja:

    Ako si u tekstu prepoznala “poštovanje prema Allenu no i ljubav prema tom čudnom gradu”, mogu samo reć hvala i mission accomplished.

    @ Jelena:

    <3 zbog dinamike i ritma 😉

  • vanja says:

    naravno da jesam. ti znaš da ja nisam luda za allenom i tek pokoji njegov film zbilja volim, ali “priča” ti jednostavno zrači 😀 i da – mission accomplished. mnogo je ljudi snimalo filmove o new yorku (i uspjelo) ali malo tko kao allen. ili … nitko. (ima nešto i u tom gradu, moram priznati – one of my fav future destination, if only…)

    ma, bit će da ti vrlo dobro radiš pod pritiskom, nekad to ispadne najbolje.

Leave a Reply

Your email address will not be published.