Krvava nedjelja (Bloody Sunday, 2002.)

Piše: Jelena Djurdjic

Krvava nedjelja (Bloody Sunday, 2002., 107 min.)

Redatelj: Paul Greengrass

Scenarist: Paul Greengrass

Glume: James Nesbitt, Nicholas Farrell, Tim Pigott-Smith

 

A ne znam. Ako se već odlučite za ekranizaciju nekog povijesnog događaja, koji je trajao i manje od 24 sata, onda je možda zaista najbolje snimiti film baš ovako kao Paul – žrtvujući likove i zaplet(e),  pribjeći novinarsko-istraživačkoj stilizaciji i biti nesentimentalan do kraja. Čitajući komentare o filmu i samom događaju, naišla sam na sjajnu paralelu koju je napravio Stephen Hunter. On je zapravo napomenuo kako je  Hemingway rekao, parafraziram parafraziranje, da kada bi uspio definirati što se zaista dogodi tijekom kakvog meteža, akcije, kaosa… postigao bi nešto veliko. Greengrassa su iste potrebe opsjedale.

Priča o 30. siječnju 1972. godine i gradiću Derry u Sjevernoj Irskoj u povijesti otoka ostaje zauvijek priča o krvavoj (lokalnom stanovništvu je ’prokletoj’ bliži termin) nedjelji, iako je bilo i krvavijih. Odmah treba napraviti distinkciju između onog što daje film i historijskog konteksta, kojim se redatelj, ujedno i scenarist, (ipak) maestralno nije opterećivao. Ako vas zainteresira – odlično, informirajte se. Ako ne, imat ćete pred sobom 107 minuta o jednome danu, o eskalaciji sukoba, kaosu, gluposti, ludosti, hrabrosti, mladosti, osornosti, zvjerstvu. Ivan Cooper (James Nesbitt) je lokalni član parlamenta i vođa mirnog građanskog protesta koji organizira Društvo za građanska prava Sjeverne Irske, dakle ne IRA. Protest je zakazan za 30.  siječanj.  Filmski se u motive okupljanja ne petljamo uopće, jednostavno upadamo u finalne pripreme, i na blic upoznajemo još ponekog budućeg aktera ili samo slučajnog prolaznika – upoznajemo Derry. Problem je što su nadležni marš zabranili i pomoću vojske planiraju razbijanje istog. Scene iz Ivanovog jutra i života Derryja prekidaju montažerski oštri upadi u vojni štab, gdje se taktika demontiranja demonstracija predstavlja pristiglom generalu Fordu (Pigott-Smith). Sukob je opipljivo neminovan.

Najlakše je reći da kamera ima dokumentaristički pristup, da je montaža u funkciji novinarskog ‘na licu mjesta’ izvještavanja, a oštri prijelazi tu da daju dinamiku. Greengrass je postigao daleko više i to onako kako to geniji rade – neprimjetno. Kadrovi, i krupni i fokusirani, obiluju detaljima, a dominira osjećaj da gledamo snimke kamermana koji se tu sasvim slučajno zadesio i snimio što je osjetio da treba. Skoro turistički. Tako nam daje taj kamerman i obrise par protagonista, tipske, ali vjerne istinski. Cooperova kuća prepuna je građana, a njegov ton i obraćanja familijarni. Od nekolicine sedamnaestogodišnjaka kamerman hvata Declan Duddy, ludu dragu mladu glavu. Nasuprot njima arhetipovi: odvratni ambiciozni manipulativni kukavički general Ford, brigadir MacLellan (Nicholas Farrell), čovjek koji se podređuje naređenjima iako su suprotna njegovim uvjerenjima i posljednji ešalon – vojnici na ulicama, željni sukoba s ‘teroristima’.

Epilog je, jasno, povijesno poznat, no i da nije, u ovakvoj priči se ne dovodi u pitanje te ta vrsta predvidljivosti ne smeta. Kad je film sniman, druga istraga o događajima tijekom krvave nedjelje bila je u toku. U prvoj istrazi, neposredno nakon zločina, donesena je presuda po kojoj se prihvaća verzija britanskih vojnika – pripadnici IRA-e pucali su prvi. Ono što nemamo u filmu: 1998. godine britanski premijer Blair konačno ima petlju, ili politički motiv nakon tek potpisanog sporazuma o prekidu sukoba,  i da ponovno otvori istragu i da postavi dostojne istražitelje. 2010. godine, nakon 12 godina istraživanja dakle, u izvještaju istrage na 5 000 stranica, ukazuje se da ubijeni građani, njih 13,  nisu bili naoružani, i da je vojska nastavila pucati na njih i dok su bježali, kao i kada su ranjeni i mrtvi bili na zemlji. Uslijedilo je izvinjenje premijera Kameruna i obećanje vlade da će isplatiti odštete. Ministarstvo obrane je inače i 1974. godine platilo nekoliko stotina funti obiteljima žrtava, ali je i negiralo bilo kakvu odgovornost za masakr. Neke obitelji najavile su da neće tražiti odštetu sve dok se vojnici odgovorni za masakr ne procesuiraju – jer nitko od njih još nije procesuiran, a mnogi su i odlikovani. Obitelj jedne od žrtava odbila je primiti odštetu, i ponudu britanske vlade nazvala “gnjusnom”.

Iako svakako u vrhu žanra, tzv. šatro dokumentarca, film ipak ne dira srce u dovoljnoj mjeri. On jest aktualan, danas političko-medijski više nego ikad, primjenjiv na mnoga klanja i terore u svijetu, ima i usko ljudsku stranu (previše mržnje na premalo prostora, psihologija rulje), ali ne posjeduje dovoljno refleksije emocija naših  junaka i antijunaka, kako trenutnih, u žaru borbe, tako i metafizičkih. Neistražene i natuknute relacije, odmak od polemiziranja i problematiziranja, kontekstualizacija, u nekoj mjeri limitiraju Greengrassovo umjetničko djelo i oduzimaju mogućnost apsolutnog trijumfa na svim filmskim poljima (ne da je riječ ovdje o tim visinama, ali Građanin Kane se mota u svačijoj glavi sad). Nedostaje ljubavi, srčanijeg stava i aktivizma. Ili je Greengrass želio da i pomalo hladno i distancirano, otresavši sa sebe svaku primisao o eksploataciji osobnih sudbina i teme, dobije Britance na njihovom, hladno BBC-jevskom, terenu.

6 komentara za “Krvava nedjelja (Bloody Sunday, 2002.)

  • Vanja says:

    Meni je nekako normalno da Bloody Sunday i slični filmovi (o Irskoj, konkretno, da), budu upravo ovakvi kako si opisala u posljednjoj rečenici (ne znači sad da sam samo nju pročitala, jel).Barem mene tako više dobiju, a BBC, pa vjerujem i njih. :)Odličan film. Po mom skromnom …

  • Jelena Djurdjic says:

    nisam te baš skapirala :D, voliš hladne filmove?. neko očekivanje od filma bi mi zavisilo od autora, ali recimo samo da mi pridev ‘hladno’ u emotivnom smislu uopšte ne ide uz Irce, još ako dodaš konkretan događaj – srčanosti bi mi prijalo, mada meni to prija na sve teme :D. msm, ne zameram ni ovakav pristup, čovek je u tome što je želeo možda dosegao i apsolutni maksimum, i pominjanjem bbc-ja  se zapravom sprdam s njihovom reputacijom (‘dobije’ sam mislila kao razbije, pobedi a ne privoli!), a možda je i on imao to u glavi – da ih potkači stilski (baš onako kako oni godinama izveštavaju i neprikosnoveni su bastion istine, osim eto u ovoj prilikici). samo eto, ja bih ih potkačila da se prospu i razbiju nos i vilicu, a ne bih išla okolo-naokolo, tu se razlikujemo 😀

  • Vanja says:

    Kad se ja razumljivo mognem izraziti, to će biti slavlje. 😀 Mislila sam upravo na posljednju rečenicu tvoje recenzije. Uz Irce mi ne ide hladno, ali me često (ne uvijek) tematika sukoba Engleske i Irske nekako jače pogodi s manje emocija.Npr. “Hidden Agenda” je isto dosta “hladan” film, ali je fuuu. :) No, drugačiji su, ne mogu se porediti, oba su mi, zapravo nema filma o sukobu u Irskoj koji ne volim. Tako da ne mogu reći ni volim li ili ne “hladne” filmove, ovisi kako se posloži sve to, kako sam raspoložena, a asocijaciju na BBC sam shvatila, i ja tako često govorim.

  • Jelena Djurdjic says:

    o.k. Samo nekom slučajnom prolazniku da poručim kako Krvava nedelja nije uopšte hladan film, ovo je samo previše korišten pridev u brzini kucanja i razmišljanja 😀

  • Vanja says:

    Ja sam shvatila. To je bitno. :)

  • Vanja says:

    Da … i meni se čini da ovuda svijet malo rjeđe prolazi.Ma, Irci su mrak.

Leave a Reply

Your email address will not be published.