Kremator (1969.)

Piše: Jelena Djurdjic

Kremator (Spalovač mrtvol, 1969.)

Režija: Juraj Herz

Glume: Rudolf Hrusínský, Vlasta Chramostová, Jana Stehnová, Milos Vognic, Ilja Prachar

Ocjena: 8.5

 

Prošle godine među kandidatima za Oscara našao se i film The White Ribbon, moj pik te godine jer sam po prvi put vidjela kako netko uspješno zaobilazi priče o postnacizmu i uspijeva zagrepsti tamo gdje se po pravilu ne dira, jer je tako zamorno ispitivati uzroke, evo svi smo se već umorili, pa je l’ mora sad, poslije ćemo o tome… Zagrebao je u njegove korijene, prapočetak. Kako i zašto se razvio? Jesu li rukovodioci trećeg rajha samo zlostavljana djeca, ili i ona sasvim normalno odgajana? Je li do mentaliteta? Je li bio neminovnost ili indoktrinirana stvarnost, bi li vrijedilo da je Dežulovićev junak u Christkindu zaista postojao i imao snage ubiti Hitlera dok je bio samo klinac, itd itd. Film snimljen 2010. godine sasvim se prirodno može smatrati prvim dijelom, prologom  Krematora,  filma snimljenog 1969., jer se ovdje odlazi korak dalje,  atmosferom,  približavanjem  i apsolutnim povezivanjem s pitanjem: kakav to čovjek trebaš biti da ti, budimo aktualni, izjava von Triera budi nostalgiju?

Kopfrkingl (Rudolf Hrusínský ) je čovjek za kog se može reći da svoj posao shvaća veoma ozbiljno, i da je u njemu pronašao razlog življenja i uopće smisao postojanja. Postupak kremacije nam tokom cijelog filma objašnjava preko budističkog učenja o reinkarnaciji, on je vidi kao jedini spas od smrti duše, najčistiji put da se časno napusti ovaj život. Svoja razmišljanja o reinkarnaciji, činu kremiranja, smrti, isplativosti tog posla i svojim biznis planovima,  Kopfrkingl iznosi konstantno, u svakoj sceni, čak i kad je u posjeti bordelu. Čini to eksplicitno, bez imalo svijesti o neprikladnosti trenutka ili željama svojih sugovornika, i sve to melodičnim glasom, uz konstantan osmijeh koji biste mu tako rado skinuli s lica, da samo možete. Njegova supruga Dagmar (Vlasta Chramostová ), koju iz romantičnih pobuda (brrr) zove Lakme, i dvoje djece, Zina i Mili (Jana Stehnová i Milos Vognic), faktički su neka vrsta zatvorenika u tom malom svijetu u kojem priče o ljepoti i potrebi umiranja gospodare. On se prema njima odnosi s užasnom učtivošću, bez ijednog povišenog tona ih kontrolira, mada niste sigurni je li to tako jer on to želi (čini se da to postiže bez imalo napora, u savršenom miru i da mu to nije preokupacija i imperativ) ili jer su njih troje toliko uplašeni od onoga za što slute da je sposoban.

Punu afirmaciju svojih potreba Kopfrkingl će dobiti kao član Hitlerove partije, na koju mu pažnju skreće Reinke (Ilja Prachar), ratni drug iz Prvog svjetskog rata (radnja je inače smještena u Čehoslovačku, ’30-ih godina prošlog stoljeća). Pristupnica partiji ne donosi samo beneficije i status, nego i potvrdu da imate bar kap njemačke krvi  u svom organizmu i nimalo one druge, prljave. Jesu li vam i članovi obitelji čistokrvni? Ovo pitanje iznenađujuće za njega nije suštinsko, nego samo jedna prepreka na putu ka cilju o kojem mašta

Herzov stil umnogome asocira na Polanskog – kamera klizi preko scena, kraj jedne je istovremeno početak sasvim druge. Fokus se vrlo brzo sa šireg kadra premješta na lica, zarobljava njihove najiskrenije emocije (ima Fellinijevu jasnoću i ljepotu), a onda  transformira na sitnice, malko jezive  – mačkin jezik, otvorena usta ribe na suhom, preparirane pogrebne mušice, masnu bradu tijekom večere, lica ljudi oboljelih od spolno prenosivih bolesti, krematorov tik da nakon što češljem zagladi kosu mrtvaca njime prođe i kroz svoju i slične bestijalnosti, a da nijedna nije previše, nego baš pogođena do kraja.

Iako više likova prolazi kroz film i ima svoje mjesto, ovo je priča o jednom čovjeku, kojeg uloga koju će mu historija, tj. zdrav razum, dodijeliti ne interesira. Kopfrkingl Rudolfa Hrusínskýja odvratan je, odbojan, jeziv u  nesvjesnosti svojih potreba i postupaka. Ponuđen je kao kontrast, nasmijan i prijatan, no ta iluzija je samo vizualna.  Vlasta Chramostová i Jana Stehnová jedine još imaju kakvu-takvu nezavisnu relaciju, kratku, nijemu interakciju tijekom obiteljskih ručkova dok slušaju tirade glave porodice. Demonstriraju podređenost i strah, ali suptilno, bez kiča, ranije spominjanog kao metode kojoj mnogi u ovom žanru pribjegavaju.

Skroz je sumanut podatak na IMDb-u koji Krematora svrstava u comedy/drama/horor box. Ako je par replika u fazonu:  „Zina, odsviraj nešto za naše ugledne goste. Mahlerovu Pjesmu za mrtvu djecu ili nešto življe, naprimjer Saint-Saënsovo Mrtvačko kolo“, dovoljno za comedy, let them be. Ovo je, ljudi, horor.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Pontypool (2009.)

Jedan komentar za “Kremator (1969.)

  • Maxima says:

    😀 Save as… download… and…

    Brrrr… tako dobro napisano da sam dobrom mjerom “ušla” u Kopfrkinglov um 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.