Koncert (1954.)

Piše: Đorđe Pavlović

Dominacija hrvatskih autora u okviru ex-Yu kinematografije pedesetih godina bila je više nego očigledna. Bauer i Tanhofer snimali su odlične filmove, ali je Branko Belan otišao korak dalje remek-djelom Koncert iz 1954. godine. Radi se o najznačajnijem filmu pedesetih (uz Pogačićev Veliki i mali) i jednom od najboljih hrvatskih filmova do danas.

Uvijek me zanimalo kako se u to vrijeme postajalo redateljem. Po svjedočenju Vladimira Pogačića, kojeg su „zaduženi drugovi“ jednostavno izvukli iz šarenolike studentske gomile, otprilike ovako: „Ti ideš raditi film! – rekao mi je Aleksandar Vučo, i tih se riječi sjećam svaki dan. – Ako napraviš dobar film, dokazao si da si režiser. Ako napraviš loš film (što je vjerojatno), ni deset diploma neće te promovirati u filmskog režisera!“

Nema sumnje da se sličan obrazac primjenjivao i na ostale, pa je to moralo rezultirati mnoštvom djela koja se odlikuju ljupkim dilentatizmom. Od Afrićeve Slavice, našeg „prvog“ filma (kao da je povijest tek počela!), preko Nanovićevog znanstveno-fantastičnog pokušaja Čudotvorni mač, do apsolutnog šampiona Šolaje u kojem, zbog nepoznavanja osnova montaže (ili čega već), partizani neprekidno pucaju na partizane. Kako je Belan izbegao grotesku mladih dana domaćeg filma, teško je reći, valjda urođenim talentom.

Vezano uz ovaj film valja spomenuti još jednog čovjeka. Direktor fotografije Oktavijan Miletić pionir je hrvatskog filma koji je još tijekom rata snimio čuveno djelo Lisinski, zbog kojeg je bio kažnjen da se nakon oslobođenja bavi samo tehničkim poslovima. O kakvom se majstoru radi vidljivo je već iz uvodnih kadrova, gdje dinamična kamera šara po prelijepim zagrebačkim fasadama i uvodi nas u živo, gotovo nemirno mjesto događanja.

Glavni je junak filma jedan klavir koji pratimo kroz tri epizode koje obuhvaćaju period između početka Prvog i kraja Drugog svjetskog rata. Scenarij čuvenog književnika Vladana Desnice prepliće sudbine nekoliko likova vezanih uz taj klavir, s posebnim naglaskom na život talentirane pijanistice Eme. Od djevojčice do ostarjele učiteljice klavira prati nas sjetni izraz lica, dok život i povijest prolaze u mimohodu. Jedna snolika scena koncerta pred kraj nudi utjehu i njoj i gledatelju, ali ubrzo postaje jasno da je jedina stvarnost ona u kojoj klavir kao kakav komad drveta dijeli sudbinu materijalnog svijeta.

2

Film se odlikuje (za to vrijeme) kompleksnom montažom i dramaturgijom i gledajući ga, opažamo da rađa s velikom mukom, ali i ambicijom. Međutim, trenutnog uspjeha nije bilo. Bez ikakve namjere da direktno usporedim filmove, valjda je to ista ona zbunjenost koju je Citizen Kane donio Hollywoodu i koja je ovdje u tom trenutku bila nesavladiva. Današnji položaj Koncerta kao nesumnjivog klasika plod je naknadne pameti i reinterpretacija, a u tom raskoraku najviše je izgubio sam Belan, koji se „povukao u sebe“ i nastavio baviti filmskom teorijom, dok je s filmom kao praksom ubrzo raskrstio, možda ne i svojom voljom. Na taj je način, boreći se iznutra za filmsku estetiku, natjerao novu generaciju da se klanja njegovom filmu kao svojevrsnoj prekretnici.

I tu nije kraj analogijama sa svjetskim klasicima. Koncert posjeduje dozu glamura te vizualno ostavlja dojam filmova Douglasa Sirka. Možda je melodrama u akademskim krugovima trećerazredni žanr, ali je Belanovo djelo ipak bez korijena (kronološki prije Imitation of life!) pa samim time i bez presedana u našoj kinematografiji, a to se mora poštovati. I kad su ga nazivali podcijenjenim i kad su ga nazivali precijenjenim, Koncert je van svake sumnje bio svjetski a naš. Pitam se, je li to danas dovoljno da bude alternativa kad nam postane muka od suvremenih hitova? Iskreno, ne vjerujem. Njegova je uloga drukčija, i kad na ovim prostorima osvane neka od onih čuvenih listi „100 domaćih filmova koje morate pogledati da biste bili filmski pismeni“, eto nama obaveznog štiva.

Kako stvari stoje, taj dan neće skoro jer postoje drugi tekući problemi, globalni koliko i naši, koji skreću misli i ne dozvoljavaju da se pozabavimo naličjem problematike. Zabrinuti filmski radnici neprestano se žale da domaće filmove novije produkcije gleda sve manje ljudi, a rijetko će tko kao problem izdvojiti mizernu narodnu upoznatost sa „starim filmovima“, biserima kulturne baštine. Okamenjena predrasuda prema vintage ugođaju zasad se čini nepobedivom, ali je ipak potrebno dati doprinos i podsjetiti na mudre riječi Petera Bogdanovicha: “Jedino filmove često označavaju kao “stare”. Nikada se ne kaže – Jesi li pročitao staru knjigu Dostojevskog? Ili – Jesi li vidio onu staru Rembrandtovu sliku? Ili – Jesi li čuo staru Mozartovu simfoniju? Ako niste vidjeli neki film, on je za vas nov.” Ako niste vidkeli Belanov Koncert, on će za vas biti otkriće.

Leave a Reply

Your email address will not be published.