Kako smo preživjele

Piše: Izabela Laura

1


Piše: Izabela Laura

 


Za prvi susret s kazališnom tematikom na FAK-u odabrala sam predstavljanje predstave Kako smo preživjele u Zagrebačkom kazalištu mladih, koju preporučujem svima koji su je u mogućnosti pogledati. S obzirom da ZKM zaista ima mnogo gostovanja, ne sumnjam da će se predstava sljedeće sezone naći i u drugim gradovima osim Zagreba, a i u regiji. [1]

Prvo lice jednine

1150„Zaista kako osoba koja je produkt totalitarnog društva može uopće naučiti što je to odgovornost, individualnost , vlastito odlučivanje? Jedino ako nauči reći NE prvom licu množine. To NE počinje s prvim licem jednine, s „ja” (…) „Mi” znači toplinu zajedništva ali i submisivnost, rezignaciju, strah i prepuštanje drugome da odlučuje o tvojoj sudbini. „Ja” naprosto znači misliti i odlučivati svojom glavom.”[2]

Cijela predstava Kako smo preživjele u režiji Dine Mustafića preispituje odnose prvog lica jednine i množine u četirima vremenski i ideološki različitim periodima hrvatskoga naroda: razdoblju socijalizma, rata, tranzicije i sadašnjem, Europskom unijom obilježenom vremenu.

Juicy Fruits i ostali darovi Zapada

 

1154

Ja i Mi nisu samo gramatički oblici pomoću kojih se snalazimo u govoru, jesam li ja sama otišla na predstavu Kako smo preživjele, ili smo to učinili mi, ja i cijelo uredništvo; oni ne suprotstavljaju samo pojedinca kolektivu, oni su zapravo puno više, fatalni, kako piše Slavenka Drakulić, čiji su eseji poslužili kao inspiracija predstavi. Fatalni, jer s jedne strane nesvjesno izražavaju idelogiju vremena kod onoga koji ih rabi, a s druge, jer iskazuju naša nesvjesna htijenja, strahove ali i propuste. Koliko štetna riječ može biti, koliko bitna? Primjećujemo li to? Znamo li uopće što govorimo? Govorimo li to mi? Što smo to uopće mi, što sam to uopće ja?

Osam žena na pozornici ZKM-a preispituje te odnose iz vlastitog iskustva. Osam glumica pokušava prikazati pitanja koja oni nameću dajući nam na uvid svoje živote, svoja sjećanja. Ushite žvakaćim gumama Juicy Fruits, bundama iz Šamara, posuđivanjem filma iz videoteke u razdoblju rata, supermarketima i toksinima. Osam izvrsnih glumica uprizorujući vlastite male priče daje živ i potpun dojam četiri razdoblja hrvatskog društva koja su sva i dalje prisutna u našim glavama. Komunizam ili kapitalizam, Za ili Protiv, šampon sa silikonom ili bez silikona – kako to preživjeti?

Smijehom i suzama, ironijom i autorinonijom, pjevanjem, preskakanjem konopca. Sve to one – Lucija Šerbedžija, Nina Violić, Urša Raukar, Ksenija Marinković, Doris Šarić Kukuljica, Jadranka Đokić, Nataša Dorčić, Katarina Bistrović Darvaš – rade na sceni s nevjerojatnom energijom i iskrenošću koju svaki teatar samo poželjeti može. Pada mi na pamet Hemingway i njegova teza kako niti jedan predmet nije strašan ukoliko je priča iskrena a proza čista i poštena, a ovdje je teatar takav. Od jezika odnosno pisma Slavenke Drakulić (eseji iz knjiga Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali, Balkan ekpres: Fragmenti s druge strane rata, Cafe Europa) do glumačke izvedbe, od izbora i aranžmana songova [3](Mate Matišić) do scenskog uređenja (Dragutin Broz ).

Struktura

1152S obzirom da je glumačka izvedba u centru predstave, scena je morala biti što slobodnija kako bi glumice dobile potreban prostor, ali to ni u kojem trenutku ne ide nauštrb semantičke važnosti scenografskog rješenja. Naprotiv, korištenjem traka u posebnoj boji za svako razdoblje osigurao se prazan prostor za glumice, a vrlo je jasno ocrtana atmosfera razdoblja koje se igra (tako razdoblje Jugoslavije obilježava crveno, Europsku uniju žuto ). Redatelj posebno pazi na vizualni dojam, pa je tako kompozicija svakog prizora skladna. A pazi se i na glazbeni izričaj. Glumice eksperimentiraju sa svojim glasovnim sposobnostima pojedinačno, u zboru, pjevajući ili govoreći, s visinom tona i glasnoćom, a autor songova, Mate Matišić i sa sadržajem. Obrada pjesme Celine Dion My Heart Will Go On tako je izvrsna satira preokupacija hrvatskog suvremenog društva. Uz glasovne sposobnosti, od izvođačica se zahtijevala i veća fizička spremnost i to u gotovo nemogućim situacijama poput trčanja na traci za trčanje u potpeticama i večernjim haljinama (kostimografkinja Doris Kristić).

Eseji Slavenke Drakulić poslužili su kao neka „motivska baza” u koju su umetnute osobne priče izvođačica formirane kroz improvizacije, intervjue, osobne predmete, glazbu i boju epohe, kako stoji u programskoj knjižici. Prijelazi razdoblja naznačeni su promjenom scenografije i kostima, a svaku epohu, uz anegdote glumica, karakterizraju specifični songovi, nabrajanje raznih –izama i kratica koje su ga obilježile.

Apokalipsa danas

1151Dramaturški kompleksna (dramaturginja Željka Udovivičić Pleština) ova je predstava specifična zbog načina na koji progovara o problemima koji su mučili i muče danas hrvatsko društvo. Ona ni na koji način nije „teška” mada prikazuje teme koje su još uvijek bolna mjesta našeg naroda, poput rata, a uspijeva biti prodorna i jasna u njihovu izricanju.

Iako bi to mi možda voljeli, predstava pokazuje kako se ne može primijeniti ona struktura Danteove Božanske komedije pakao, čistilište,raj – na razdoblja koja su bila i koja sada jesu, pogotovo od ulaska u EU. Svaki vremenski period umetnut u određeni sustav i obojen određenom ideologijom ima svoje rupe i svoje nosive točke. Niti jedno vrijeme nije idealno.

No, u ovom apokaliptičnom vremenu u kojem sada jesmo, nema mjesta ni za ideal zlatnog doba; mi koje je preraslo u ja, u razdoblju brutalnog kapitalizma, počinje gubiti svoj značaj. Gubimo se u izboru sredstava za čišćenje, stotinama nijansi tapisona, odjeći i tehnologiji koju moramo imati jer inače što? Ona Radi pa ćeš imati naprosto više ne stoji. A u toj krvožednoj borbi za novcem i predmetima „ja ” nestaje. Za konstituiranje tog „ja” nema vremena, nema snage, nema motiva. Ako smo se prije osjećali izgubljeni u kolektivu, sada smo u mnoštvu individua. Kako to „ja” opet učiniti suverenim, autonomnim – bitnim?



[1] Informacije će pravovremeno biti na stranici.

[2] Slavenka Drakulić, Sabrani eseji (2005)

[3] Song=pjesma u kazalištu koja ne ilustrira situaciju ili duševno stanje već proizvodi očuđujući efekt koji osvještava gledateljevu poziciju i potiče u njemu kritički aspekt prema onome što gleda.

4 komentara za “Kako smo preživjele

  • Charles Fourier says:

    Gospođo Laura, kada priskrbite vremena uputite se na Wikipediu i pogledajte članak o Charlesu Fourieru. Pisao je pamflete istovjetne ovom Vašem, samo je to činio početkom devetnaestog stoljeća. Kasnije ih je pretvorio u socijalnu filozofiju. Tijekom devetnaestog stoljeća je došlo do ostvarivanja mnogih pokušaja realizacije njegovih rješenja za društvena zla. Svi su neslavno propali, jer se na voluntarizmu, zavisti i otimačini ne može graditi trajno društvo. Ljude se ne može prisiliti da budu produktivni. Ali ih se može privoliti. Društvo u kojem živimo nije novo, niti su naši problemi novi problemi. Niti su kolektivistička rješenja koja se nude nova rješenja.
    Postavite si samo jedno pitanje: da li je za mene osobno dobro da postoji sve više i više sve dostupnijih i dostupnijih lijekova kojima mogu liječiti svoje dijete? Ako je odgovor negativan, onda moramo prihvatiti njegove posljedice. Ako je odgovor pozitivan, pitajte se koji su preduvjeti nužni za takav povoljan ishod? Danas je nemoguće proizvesti novi lijek bez supersofisticiranih računalnih rješenja. Odakle dolaze ta računalna rješenja? A takvih stvari koje su osnovni preduvjeti izrade lijekova postoji nebrojeno. Koju od tih stvari treba smatrati suvišnom i odbaciti? Da li je za nas sve bolje da brilijantni famaceut troši 90% svojeg vremena da bi proizveo organsku hranu za sebe i obitelj kao što su to radili naši djedovi, ili da to vrijeme troši za istraživanje lijeka koji će pomoći mojem djetetu? Koliku plaću treba imati jedini liječnik u državi koji Vam može spasiti dijete od sigurne smrti? Kako osigurati da kada taj čovjek ode u penziju na njegovo mjesto dođe jednako kompetentan ili bolji?

  • Izabela says:

    Poštovani/a,razumijem u potpunostivaše argumente u komentaru, samo nisam sasvim sigurna na što su točno oni u mojem tekstu usmjereni. Naime, ja nisam pisala pamflet, pisala sam analizu kazališne predstave. I tu sam analizu vodila koncentrirajući se na opreci između dvije gramatičke forme, odnosno oblika razmišljanja, ili ideologije pritom ne stajući na ničiju stranu, što držim da je vidljivo iz teksta. Ono što je mene najviše zaintrigiralo jest upravo taj ”unutarnji” aspekt ”ja”, čovjekov psihološki razvoj i građa u vremenu u kojem jesmo. Nažalost ne vidim kako išta od onoga što sam ja napisala ima veze sa znanstvenim napretkom u današnje doba toliko konkretno.

  • koka kola says:

    Meni je ovo bila najgora predstava koju sam pogledala ove sezone u hrvatskim kazalištima. Onaj Arijana Čulina inspired završetak…

  • Izabela says:

    Ozbiljno najgora ? Sad sam znatiželjna pa me zanima koja je bila je najbolja :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.