Kad je Harry sreo Sally (1989.)

Piše: Koraljka Suton

Kad je Harry sreo Sally (When Harry Met Sally…, 1989., 96 min.)

Redatelj: Rob Reiner

Glume: Meg Ryan, Billy Crystal, Carrie Fisher, Bruno Kirby

 

Znate one filmove koje ste nekoć davno gledali i ne sjećate se gotovo ničega iz njih, izuzev glavne premise i eventualno jedne ili dvije upečatljive scene, koje onda do ponovnog gledanja za vas postanu sinegdohom čitavog filma? E pa, za mene je Kad je Harry sreo Sally donedavno bio upravo to. Uradak Roba Reinera star gotovo koliko i ja sama prvi sam put gledala prije nekih…pa brat bratu desetak godina. U prijevodu, kada sam bila naivni trinaestogodišnji curetak kojem su romantične komedije bile ono što mu je (u većini slučajeva nažalost) oblikovalo sliku ljubavnih odnosa i načina na koji bi se oni trebali voditi. The horror, the horror. Sada – deset godina, ponešto iskustva te mnogo momenata deziluzioniranja kasnije – mogu s velikim olakšanjem reći kako mi je drago da je trinaestogodišnja Koraljka gledala When Harry Met Sally i da joj je tada intuitivno sjelo to što ovaj film zapravo pokušava prenijeti i čime se na jedan ležeran, neopterećen i lepršav, a opet ništa manje ozbiljan način htio pozabaviti.

Priča počinje 1977. godine, kada Harry (Billy Crystal) upoznaje prijateljicu svoje djevojke Amande (Michelle Nicastro) koja, baš kao i on, planira preseliti se iz Chicaga u New York u potrazi za karijerom. I tako Sally Albright (Meg Ryan) i Harry Burns zajedno kreću u vožnju prema Velikoj Jabuci, pritom ćaskajući i uviđajući da baš i nemaju nekih dodirnih točaka. Harry, prototip mladog i ludog hedonista (i nihilista) uvjeren je da sve zna i kuži pa tako pomalo uštogljenoj i picajzlastoj Sally objašnjava kako muškarci i žene nikada ne mogu biti samo prijatelji, jer je ”tu negdje” uvijek prisutna seksualna tenzija ili barem seksualna namjera (makar samo s jedne strane). Njih dvoje tada zaključe kako onda neće biti prijatelji, rastanu se i slučajno susretnu pet godina kasnije, u trenutku kada su oboje u sretnim i stabilnim vezama. Taj kontakt ubrzo pukne pa prođe još pet godina do ponovnog nenadanog susreta. Ovaj su put oboje solo, no vidljivoj seksualnoj privlačnosti usprkos odluče biti samo prijatelji…

Moram priznati da me kod ovog filma najugodnije iznenadila njegova ranije spomenuta neopterećenost, kao i maksimalni nedostatak patetike i dosadnih klišeja. Ryan i Crystal prezentiraju nam likove toliko simpatične, svidljive i ”svakodnevne”, da mi je bilo nemoguće ne ući u njihovu priču kao da je moja vlastita. Naprosto je gušt pratiti razvoj beskrajno šarmantnog i inteligentnog Harryja koji se od zajebanta i lepršavog cinika (zanimljivog li oksimorona) tokom godina pretvara u čovjeka razočaranog ljubavi i vezama,  pritom uvijek zadržavajući svoj inicijalni šarm i neosporivu karizmu koji ga i čine toliko prokleto privlačnim. U jednakoj je mjeri zabavno promatrati Sally kako s vremenom postaje opuštenija, pritom ne gubeći ništa od onoga što je čini toliko divno kompliciranom (ako se sjećate njenog modusa operandi pri naručivanja hrane, znate na što ciljam). Ali ipak je najbolje od svega zamjećivati način na koji se ta dva naoko potpuno različita svijeta preklapaju, kako interagiraju jedan s drugim i u konačnici – kako se savršeno nadopunjavaju i utječu jedan na drugoga, ne postavljajući pritom nikakve uvjete.

To me podsjetilo na jednu zanimljivu sliku, na kojoj vidimo tri kružnice od kojih se svaka jednim svojim dijelom preklapa s preostale dvije. U jednoj kružnici piše “sex”, u drugoj “friendship”, u trećoj “love”. Na mjestu gdje se “sex” i “friendship” preklapaju napisano je “fuck buddy”. “Sex” i “love” čine “couple”, na mjestu preklapanja svoga troga stoji “perfect match”, a kada postoje samo “friendship” i “love”, onda nema druge nego priznati – “it’s complicated”. I ta je “komplikacija” upravo ono što pratimo kroz cijeli film. Način na koji Harry i Sally od tog “a jebemu, komplicirano je ali se pravimo da nije” dolaze do momenta u kojem napokon shvate da ipak mogu biti “a perfect match”. Čemu komplicirati brate mili?

Jer naposljetku, mislim da ovaj film zapravo uopće nije o tome kako muškarci i žene funkcioniraju kao parovi (ili ne-parovi), već o tome kako dva ljudska bića funkcioniraju zajedno kao – ljudska bića. Njih dvoje, baš zato što su deklarativno “samo prijatelji”, osjećaju tu slobodu da jedno s drugim budu ono što zaista jesu i da se ponašaju onako kako im dođe prirodno – bez maski i bez tabua. Dok u konceptu ljubavnog odnosa kao da uvijek postoji neka zadrška koja često isključuje dobar dio onoga što prijateljstvo kao takvo podrazumijeva. Harry i Sally sebi dozvoljavaju iskrenost i neopterećenost u odnosu, baš zato što u njemu nema seksa, zbog čega ga automatski ne doživljavaju ljubavnim (svoj vidljivoj i osjetnoj ljubavi usprkos). A ono što oni tijekom svog prijateljevanja shvate upravo je to da je prirodnost koju jedno s drugim osjećaju jedina prava baza za nešto stvarno, čvrsto i u konačnici – istinski ljubavno.

Ovo nije jedan od onih ljubića koji obiluju dramatičnim obratima i silnim peripetijama na planu radnje, već je film bogat predivno stvorenom atmosferom, zanimljivim dijalozima i još zanimljivijom razradom odnosa između likova koji ti se svojim idiosinkratičnostima uvuku pod kožu i nagnaju te da se poželiš i više od sat i pol baviti njihovim individualnim i zajedničkim (emocionalnim) putovanjima. Stoga, ako ste voljni nakratko zaboraviti na sve oko sebe i uroniti u nešto zabavno i jednostavno, a opet nimalo površno ili banalno, već krajnje nenametljivo duboko, od srca vam preporučam da sretnete Harryja koji uvijek iznova sreće Sally…

Jedan komentar za “Kad je Harry sreo Sally (1989.)

  • vanja says:

    Krasno si ih uhvatila, tekst šarmantan, lepršav ali “sazrio” upravo poput Harryja i Sally kroz njihove petogodišnje cikluse. 😀

    Dala sam si prošli tjedan zadatak to ponovno pogledati jer, kako kažeš, ostane ti slika, scena, osjećaj, dva, ali nakon ovog gledanja i ovog čitanja, miriše taj f**** New York kao malo kada …

    Txs, odlična recenzija 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.