Kad jaganjci utihnu (1991.)

Piše: Vedrana Vlainić

Kad jaganjci utihnu (The Silence of the Lambs, 1991.)

Režija: Jonathan Demme

Glume: Anthony Hopkins, Jodie Foster, Ted Levine, Scott Glenn, Anthony Heald

 

Kako dostojno predstaviti jedan od svega tri filma nagrađenih Oscarom u svih pet „glavnih“ kategorija (film, režija, glavni glumac i glumica, scenarij)? I još k tome film žanra posve netipičnog za Akademijin ukus. Kakvo god mišljenje imali o prestižnosti ove nagrade, ovakvi podaci bez sumnje postavljaju pred film vrlo visoka očekivanja. Opravdavaju li ih Jaganjci? O, itekako…

Već od prvog pogleda na mladu FBI kadetkinju Clarice Starling (Foster), čovjek, onako, na prvu, stječe dojam da se baš i ne uklapa previše u cijelu priču. Onako sitna, pjegava, špićastog nosića, naizgled se bori s vjetrenjačama dok pokušava savladati zahtjevne poligonske vježbe. Izgleda pomalo „out of place“ i kada sa svojom „finom torbom i jeftinim cipelama“ prolazi hodnicima baltimorske duševne bolnice. Podcijenjena je, kako od strane šefova, tako i od ljigavog karijerista, doktora Chiltona (Heald), koji je upućuje na odjel na kojemu su najstrože čuvani ozloglašeni psihopati. Tek najgori od najgorih, dr. Hannibal „The Cannibal“ Lecter (Hopkins), renomirani psihijatar, čijim se pacijentima baš i nije dobro pisalo ako bi mu odlučili navratiti u vrijeme ručka, uspijeva primjetiti koliko prvi dojam, zapravo, vara i odlučuje izići u susret tom curičku hrabrog i prkosnog stava i prestravljenog pogleda. Samo, quid pro quo, draga Clarice. Lecter će pružiti svoje usluge ne samo kao psihijatar, već i kolega iz faha te pomoći profilirati brutalnog serijskog ubojicu Buffalo Billa (Levine) u zamjenu za uživanje u mračnim tajnama iz Clariceinog traumatičnog djetinjstva…

Oko ovog filma mišljenja su poprilično podijeljena kada je posrijedi definiranje njegova žanra. I sama sam sklonija smjestiti ga u odličan psihološki triler radije nego u horror. Po današnjim poimanjma horrora, pogotovo. No, činjenica da ga nikako ne propuštam pogledati kad god imam priliku (a da pritom ne provedem pola filma kroz prste škicajući gornji lijevi ugao ekrana ili pak intenzivno proučavajući teksturu naslona fotelje) nipošto ne sugerira da se ne radi o filmu strave. Naime, već dok se u kadru postepeno nazire specijalno dizajnirana ćelija s dvostrukim, neprobojnim staklom; točnije, od onog djelića sekunde kada Lecter svojim hladnim, pronicljivim pogledom prostrijeli pravo u kameru – ne, ravno kroz ekran, u mene, u sigurnost moga doma – javljaju se prvi trnci nesavladive jeze. Već je iz tog pogleda jasno kolika je moć Hopkinsove izvedbe.

Pravi negativac ovog filma, onaj koji u svome zločinačkom pohodu ostavlja krvav, stravičan trag, od koga se strepi i čijoj strahovladi se pokušava stati na kraj, jest Buffalo Bill – dijaboličan, zbilja vanserijski psihopat, fantastično portretiran od strane Toma Levinea. On je nemilosrdan, osoba iskrivljene percepcije, posve poremećenog poimanja seksualnosti, koji kroji odijelo „žene“ od kože svojih žrtava i apsolutno po svemu se uklapa u svačiju najgoru noćnu moru. Međutim, upravo je Hannibal Lecter ime koje je prva asocijacija na ovaj film. Iako minutaža njegova lika obuhvaća jedva osminu cjelokupnog filma, napeta borba riječima između njega i Clarice svrstava se među najbolje filmske prizore ikad. A ne vjerujem da je itko sposoban zaboraviti ni sekvencu Lecterova bijega, toliko intrigantnu, da te gotovo strah trepnuti, a istovremeno toliko jezivu da srce samo što ne iskoči iz grudi od navale adrenalina. On je brutalni ubojica, to stoji, odvratnih navika i metoda, ali je (za razliku od Billa) istovremeno i nevjerojatno karizmatičan, elokventan, šarmantan, o njegovoj inteligenciji da ne govorim; finih manira, koji iz sjećanja crta pogled s firentinskog Belvederea… Da čovjek zbilja poželi sjesti s njim na piće i proćaskati, samo da nije, jel’, te nezgodne sitnice da bi vam u tren oka pojeo jetru i zalio čašom finog Chiantija. I pritom vrlo vjerojatno ne bi naslanjao laktove na stol, srkao niti mljackao, dok bi „Hvala“ i „Molim“ govorio gdje god je to potrebno. On je, ne samo korak, već barem cijeli kilometar ispred svih, i ne libi se svima to nabiti na nos. Takva mješavina briljantnosti, okrutnosti i ludosti, izrazi njegova lica, njegov birani vokabular i inteligentni sarkazam se jednostavno urežu negdje duboko u svijest, ostavljaju dojam koji ne popušta, neovisno o tome koliko vremena prođe između dva gledanja.

Mlađahna Jodie Foster upravo ulogom Clarice otkriva sav potencijal koji nastavlja nadograđivati svakim sljedećim filmom. Takav jedan prikaz naivnosti i ranjivosti osobe od koje se očekuje da bude snažna, u nečijoj drugoj izvedbi možda bi djelovao proziran ili klišejiziran. Foster je posve uvjerljiva. Intuitivna, lažno samouvjerena, istovremeno zbunjena i odlučna i savršeno, sirovo stvarna. Hopkins, u svojoj najprepoznatljivijoj i vjerojatno jednoj od najboljih uloga, je maestralan. Manipulativan i opasan, možda čak i opasniji iza rešetaka nego na slobodi dok pukim pogledom čeprka po vašim najmračnijim, najskrovitijim mislima. Rezultat je fascinantna veza između tih dvoje naizgled nespojivih ljudi koja, iako impresivnih scena filmu doista ne nedostaje, više-manje „nosi“ cijeli film.

Cijela radnja je fantastično konstruirana, dijalozi su intrigantni, režija i scenarij vrhunski, o simbolici i posvećenosti detaljima da i ne govorim, što su već dovoljni argumenti u korist ovog filma. Izvedbe Hopkinsa i Fosterove tek su šlag na torti, trešnja na šlagu čak. Njihove interakcije, a treba i napomenuti da se scene koje dijele mogu izbrojati na prste jedne ruke, nevjerojatno su moćne. Clarice je ta koja „daje život“ Lecteru, dok je on taj koji nju potiče da uspije u svijetu Y kromosoma, gdje ju svi, počevši od njenog nadređenog, iskorištavaju, ponižavaju, isključuju, ne prihvaćaju kao sebi ravnu.

Toliko je toga što sam vjerojatno propustila spomenuti, toliko toga što ne bih uspjela izreći ni trima ovakvim recenzijama, ali na kraju je možda ovako i bolje. Sama pisana riječ ionako nikada ne može prenijeti niti djelić dojma koji ostavlja uistinu velik film. I zato je, za kraj, možda dovoljno jednostavno reći da je Kad jaganjci utihnu savršen primjer koliko izvrstan film može biti, kada se udruže redatelji, scenaristi i glumci vrhunskog talenta i vizije.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Flatliners (1990.)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
A Tale of Two Sisters (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Los Ojos de Julia (2010.)

7 komentara za “Kad jaganjci utihnu (1991.)

  • Sven Mikulec says:

    Stilski baš fina recenzija filma koji što prije moram ponovno pogledati.

    Hvala na ovom rječitom podsjetniku.

  • Anonymous says:

    quid pro quo… clariiiiiiiiiiice…

    neprocjenjivo

    jedna od hopkinsovih najboljih uloga… (IMHO) ali sigurno ne samo to

    bravo 😀

  • Maxima says:

    anonymous being little ol’ me 😀

  • Vedrana Vlainić says:

    Hvala :) Drago mi je da je na kraju recenzija ipak dobro ispala, moram priznati da sam bila pomalo skeptična dok sam ju pisala…

    Jedan od onih filmova za koje baš iskreno mogu reći da je savršen (IMO), i to ne samo zato što ga zbilja volim.

  • Maxima says:

    ovaj captcha se urotio, deset puta klikam nešto “ipriuba” čitko 😀

    Uh. Jaganjci se zbilja gledaju često, uvijek savršeni, da, neosporno. ja već godinama ne nalazim rupica – ili ne želim ili ih nema 😀

    krasno je napisano za one koji nisu gledali film 😀 – luring…

  • Izabela says:

    predivno zastražujuć briljantan film. volim jodie, hopkinsa obožavam , Lekterovi razgovori s Clarice su čisti užitak, a onaj strah koji postiže, kako si rekla samo stričekov popapao- bih- te pogled zavlači se u svaki djelić tijela. napet i zanimljiv, kad jaganjci utihnu, pravo je malo remek djelo :)
    dobro si to sve sročila 😀

  • Jelena Djurdjic says:

    preteško je pisati recenziju za ovakve filmove, pogotovo ako te i lično raspamećuju, stalno kapiraš koliko je nemoguće dočarati ono što kod njih toliko voliš. Zato msm da je najbolje od toga odustati :D, tj pobeći u neki drugi pristup, ili se ubiti pokušavajući, cenim i to :D, jer kad uspeš uhvatiti tu nit koju tražiš – odlepiš, bar ja je li 😀

    šteta je što Jodie i Hopkins nisu to pokušali još jednom

Leave a Reply

Your email address will not be published.