Jacob’s Ladder (1990.)

Piše: Vanja

Jakobova ljestvica straha (Jacob’s Ladder, 1990.)

Režija: Adrian Lyne

Scenarij: Bruce Joel Rubin

Glume: Tim Robbins, Elizabeth Peña, Danny Aiello, Matt Craven

 

Je li Jacob’s Ladder horor? Nije. Jest. Uobičajeno strpljiva i žedna ovakvih tema, uživam kad se režija i scenarij uspiju poigrati sa mnom do mjere da smišljam i izmišljam odgovore na servirane mi halucinacije, stanja između jave i sna. Obožavam biti na takav način izmanipulirana, priznajem. Jacob’s Ladder je izuzetno dobro urađen film sa svake moguće točke gledišta – bez obzira na i dan-danas podijeljene kritike, zaživio je i ostao tamo gdje treba, na oštrom rubu ludila po kojem proveze i samog gledatelja. Tupiti o tome što je zbilja, a što iluzija i podsvijest nije poanta ovog filma. On je ni više ni manje nego portret stanja ljudskog duha, tek začinjen mogućim situacijama koje krhki ljudski um mogu odvesti tamo gdje su odvele Jacoba.

Vrstan scenarij Brucea Joela Rubina više no uspješno na ekran je preveo Adrian Lyne, meni drag redatelj koji se definitivno može pohvaliti raznolikim ostvarenjima, a ne treba zanemariti ni glazbenu podlogu koju je uradio Maurice Jarre. Manje poznata od gloženja oko upropaštavanja istog je činjenica da je isti kupio prašinu do devedesetih, kad je i dobio „zeleno svjetlo“. U međuvremenu je proglašen jednim od deset najboljih nerealiziranih scenarija (za što se ne dobija nagrada), no srećom, više nije na tom spisku. Može se čiste duše reći da Adrian Lyne (konkretno po pitanju ovog filma) posjeduje izniman osjećaj za povezati se sa scenarijem i odlučiti što se može bukvalno prevesti na ekran, a što pametno izostaviti, ne narušivši pritom kontinuitet samog filma. Dijelovi originalnog scenarija, prepuni demona, vizija užasnih i nježnih sjećanja, inteligentno su zamijenjeni prilično jezovitom premisom da su i pakao i raj upravo tu oko nas, čak i u nama. Mi odlučujemo kojoj strani ćemo se prikloniti. Ne mislim obraćati pažnju na pojedinosti ili scene u samom filmu, jer mi nije cilj raditi ni spoilere niti davati bilo kakve hintove onima koji to još nisu imali prigodu pogledati. Koliko ću uspjeti, vidjet će se.

Film počinje čudnim događajem u vijetnamskom naselju, gdje grupa američkih vojnika doživljava trenutke u kojima se čisti pakao oslobađa i urla. Malo koji sudionik je iz tog rata izašao psihičiki ili fizički neoštećen, pa tako i Jacob Singer (Tim Robbins). U prvim „civilnim“ (civiliziranim?) momentima filma vidimo ga kao poštanskog zaposlenika, koji je praktično od starta ospjednut jezovitim dijaboličnim vizijama (vlastitog lica, često i vjerojatno) koje nemušto vrišti, nekim čudnim zmijolikim čudovištima, roščićima, crvima, krvlju, podrumima… Savjetovalište za ratne veterane još više komplicira ionako nejasnu situaciju, bombardirajući ga scenama koje ga bacaju u stanje neopisivog užasa. Razveden je između dvije ture u ‘Namu (valjda), najmlađi mu je sin Gabriel (Macaulay Culkin) stradao u prometnoj nesreći, živi s Jezzie (Elizabeth Peña), psihijatar s kojim je kontaktirao u savjetovalištu stradao je u automobilskoj nesreći, pa još… i unedogled. U trenutku kad ga kontaktira ustravljeni Paul (Pruitt Taylor Vince), jedan od preživjelih suboraca, Jacob sluša o vojnim testiranjima halucinogena. Pristupa mu i kemičar Michael (Matt Craven) s ponešto (gledatelju) jasnijim objašnjenjem – zbog kemijanja dobio je dečko uvjet – ili laboratorij u Saigonu, ili zatvor; njegova je priča o rezultatatima tog posebnog pripravka jeziva, jer nitko  nije mogao ni pretpostaviti da će djelovati na način na koji jest – oslobađa se postupno, praveći životinju od čovjeka, korak po korak – dakle, the ladder. Napravi od boraca samo ubojice, koji su spremni pojesti vlastitu utrobu i onda tražiti repete. (Ovo je iz drugog filma, ali mi nekako paše.)

No ono što me kao gledatelja još uvijek intrigira je to što se pita i Jacob sam: jesu li njegove halucinacije istodobno i vizije osoba koje ga posjećuju, derući mu dušu u nekoj njegovoj sadašnjosti, uvjeravajući ga neka već jednom pusti prošlost i suoči se s onim što slijedi. Kako god, horor je prisutan, čist i jasan, na način na koji je stvarna priroda takvog iskustva utkana u cijeli film, bez minute iznimke i do samog kraja, gdje ni sama, poput Jacoba, nisam (jesam, ali…) načisto s nekoliko mogućih „istina“; čak i sam kraj ne otkriva ništa što već ne znamo jer znamo (kroz naslućujemo) masu toga iz prvih pet-šest scena. Flashbackovi krvavog užasa s početka filma, prva obitelj, poginuli dječak, druga žena ili ženska s kojom živi, s jedne su strane nevjerojatno protkani premisom da se Jacob već na zemlji odlučio na Raj – njegovi dječaci svi nose biblijska imena, što iznova začuđuje Jezzie (a Jezabel nikako nije biblijsko ime…). Ljestvice same po sebi su simbolične i podložne različitim tumačenjima, u filmu ipak nisu tek opak halucinogen – sve se odista se vrti oko života i smrti, crnog i bijelog, Raja i Pakla, gdje i ljestve predstavljaju Jacobovu borbu za život u osnovnom značenju riječi; za život koji će ga osloboditi kaveza zatrovanog uma i uvrnutih misli, spodoba i zavjere; za život u kojem će mali Gabe opet biti veseo i živ… i tako dalje. A ljestve je i Bog spustio Jakobu u Knjizi Postanka… pa ako si na sredini, posegni, potegni ili padni. Ne mora značiti da je stvar u želji i opredjeljenju, osobito ako su stvari već takve kakvim ih možemo predstaviti.

Ta suptilna veza života uz stvarnost, a ne u njoj, osobito je vidljiva u momentima kad Jacob posjećuje svog kiropraktičara Louisa (Danny Aiello). „You know you look like an angel, Louie? Like an overgrown cherub. Anyone ever tell you that?…“. Jer Louis ga čupa iz tek jednog od njegovih konstantnih proganjajućih užasa. Oni čak mogu imati ime, tijelo, vrijeme i oblik, ali nemaju lica, no kad ga dobiju, postanu mu još nepodnošljiviji i jezovitiji. Možda su jedini dijelovi koji zrače istinskom čistoćom i nježnošću upravo Jacobove posjete Louisu. U njima je gotovo moguće opipati ljepotu života poslije smrti ako se odlučiš za pravu stranu još u ovom životu. Svi smo mi skloni držati se svojih snova i prošlosti, ma kako nas boljele, čime lako i sami preuveličavamo demone tragedija ili događaja koje smo trebali zauvijek obrisati s diska.

„Eckhart saw Hell too. He said: The only thing that burns in Hell is the part of you that won’t let go of life, your memories, your attachments. They burn them all away. But they’re not punishing you, he said. They’re freeing your soul. So, if you’re frightened of dying and… and you’re holding on, you’ll see devils tearing your life away. But if you’ve made your peace, then the devils are really angels, freeing you from the earth.“

Jacob’s Ladder uvlači gledatelja duboko u očaj ljudskog uma, neznanje, bespomoćnost u borbi protiv vlastitih ili induciranih demona. Taj očaj i horor su u ljudskom umu, oni tamo obitavaju, igrajući se s vlastitim stanodavcem i uvodeći ga u maestralno snimljena paranoična ili čak šizofrenična stanja, na način na koji sam na filmu to rijetko kad vidjela. Ima ih par, no ne bih sad usporedbe… duljina i to. Kraj… Da, kako uopće završiti ovakav film na sveopće zadovoljstvo? Jasnom svjetlošću i onima kojih više nema, ali su tu? Na kirurškom stolu? Film je sam po sebi izuzetno depresivan i bolan kao iskustvo gledatelja i sav taj kaleidoskop osjećanja strahovito je snažno i jasno prenešen na ekran.

Tim Robbins, Elizabeth Peña i Danny Aiello imaju najviše prostora u filmu, iznijevši neke od rijetko viđenih sirovo realističnih, a ipak mekih scena ispunjenih toplim osjećanjima (koja su stvarna i ne, što i čini ovaj film vrlo izuzetnim i zahtijevnim za gledanje). Lelujanje na rubu jave i sna, jedna, druga ili treća stvarnost tako se preklapaju da na momente prelaze u sfere fantasyja. Uloga Jezzie nije tako naivna kako se na prvo „gledanje“ čini, fina, suosjećajna osoba koja će podnositi ispade paranoičnog vijetnamskog veterana. Zamisli se čovjek u par scena, s koje je ona strane od ponuđenih u Jacobovom ili gledateljevom svijetu.

Većina filmova se trudi ispričati priču. Jacob’s Ladder definitivno sadrži više no jednu varijantu priče; no na gledatelju je da s dosta napora izvuče sebi onu, koja mu u datom trenutku odgovara. Jasno, budući da se i sam kraj može tumačiti na više načina (wicked, obožavam takve filmove), i gledatelj će se naći na ljestvama, pokušavajući sam sebi završiti film na način koji će mu biti najjasniji, najprihvatljiviji i najmanje bolan.

O ovom bi filmu mogla pisati satima i ne kazati ništa. Međutim, određeni broj riječi je nemoguć upravo zbog složenosti koju pripisujem ovoj uvrnutoj, izvrsno režiranoj priči jakog scenarija, besprijekorne glume i retrospekcije koja je na trenutke čak i iritantna ne zbog nestručnosti režije ili nedostataka u scenariju, već zbog želje da svakog pojedinog gledatelja zbuni, šokira, povrijedi, natjera da se penje ili silazi. Koliko god puta pogledam ovaj film, iako sam savršeno svjesna realnog svršetka, Jacob će stajati na sredini ljestvi, a  ekipa je odradila film koji i danas vibrira na rubu. Horora? Osim nekoliko vrlo upečatljivih scena koje po svim značajkama jesu horor – horor je – u ljudskom umu, njegovim interpretacijama dobra i zla, njegovoj podložnosti vanjskim utjecajima, njegovim nikad istraženim širinama. Tek desetak minuta sna sadržajem može dostajati za cijeli scenarij – ovaj je podatak samo poveznica između početka i kraja.

Jacob’s Ladder nije uopće ugodno večer ili filmsko iskustvo koje ostavlja ispunjenim. Ne, ostavlja dušu i um ispunjene nemirom, u mislima ostavljajući metež, tugu i očaj. Nisu svi filmovi snimljeni da bi zabavili.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Flatliners (1990.)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
A Tale of Two Sisters (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Los Ojos de Julia (2010.)

3 komentara za “Jacob’s Ladder (1990.)

  • Maxima says:

    Imam samo jednu zamjerku objavljivaču – zašto nema slike “cheruba” tj. Aiella, on je dosta bitan za ovu priču… ma, mislim never mind, ali … on je tu tako ….TO 😀

  • Sven Mikulec says:

    Ne znam o čemu pričaš. :) Pa ovdje je. 😛

    My bad, kolegice.

  • Maxima says:

    Povlačim, sorry
    😀 server je valjda u međuvremenu malo šetao među dimenzijama 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.