Imaš poruku (1998.)

Piše: Vanja

Imaš poruku (You’ve Got Mail, 1998., 119 min.)

Režija: Nora Ephron

Glume: Tom Hanks, Meg Ryan, Greg Kinnear, Steve Zahn, Dave Chappelle, Jean Stapleton

 

Zvuk kačenja putem dial-upa i očaj brzine od nekih 20-ak kbps nešto je čega se ne sjećaju svi, ali oni koji se sjećaju, znaju miliji i nimalo iritantan zvuk dobivene veze i iščekivanja riječi-dvije s nekim online. Čovječe! (A obitelj ludi jer ste zauzeli telefonsku vezu do daljnjega.) U svakom slučaju, postoji stotinu malih razloga koji su You’ve Got Mail učinili meni neobično dragim filmom, unatoč moru sapunice u kojoj se kližem skoro dva sata. Kad je davno Ernest Lubitsch radio The Shop Around the Corner, taj biser koji sam pogledala prvi put tijekom ovog našeg ciklusa, radio je to „filmski“ – po propisu, tečno i jednostavno, s lijepom i neodoljivom pričom. Nora Ephron se (i neka je …) pošteno očešala o osnovnu potku iz staroga klasika te iskoristila šarm već prokušanog besanog glumačkog dvojca. Dopisivanje je iskoristila kao drvce koje je okitila svim mogućim napadima na emocije i ljude sklone romantiziranju – napadima kojima sam ja podložna, iskrenije zvuči, da ne generaliziram. Od bolesno pretencioznog odabira glazbe gdje se svaka pjesma natječe sa sljedećom (s „Dreams“ od Crannberies zbilja treba započeti dan, da ne idem dalje …), i Tom Hanks i Meg Ryan na vrhuncu, dodamo ogroman adut koji se zove New York, kao pojam pozornice za romantičnu komediju, jer valjda se samo Pariz s istom može mjeriti. What’s not to like? Priznajmo i da istina zna biti čudnija od izmišljotine (ili u ovom slučaju, filma), jer su asteroidi br. 12818 i 8353 očito imali romansu u svemiru (jesenas!), a već dulje vrijeme se zovu – wait, nemoguće? Ma je – Tomhanks and Megryan. Provjerite, jer Google vas voli.

Priča je toliko predvidljiva jer znamo što hoćemo za kraj. To mora biti tako. Kathleen Kelly (Meg Ryan) vlasnica je slavne dječje knjižnice „Around the Corner“ (ah, kako i danas želim imati svoju…). Ona djeci daje prave rupčiće kad šmrcaju, oličenje je svega što znači dobar ukus, odgoj i… pa, onaj fini tradicionalizam. Ta šarmantna storybook lady zna koja knjiga ide prije a koja poslije, što te obilježava za cijeli život a što ne (ima to neke veze, nek’ me ubode u oko tko kaže drugačije). Poput svake normalne ženske osobe (osim, valjda, Foxove družice Patricije a.k.a „where are my tic-tacs, arghhh!“), Kathleen otkida na g. Darcyja iz Ponosa i predrasuda (znate moje poroke) i općenito je preslatka mamina curica koja svoje uposlenike i sve ljude svijeta tretira kao obitelj. S druge je strane veliki, zli vuk, super-knjižara „Fox“ čiji je klanovac Joe F-O-X (Tom Hanks, a ne wolf, jer se valjda lakše slovka…), otjelovljenje savršenog biznismena koji guta mala poduzeća i lomi usamljene grančice koje se odluče usprotiviti visokim valovima okrutnoga tržišta, no pod klasičnim gardom kapitalističkog ubojice svega što je Njujorčanima milo i drago, on krije fini um, meko srce i… traži djevojku iz snova, valjda.  U chat-roomu Shopgirl i NY 152 razvijaju virtualnu vezu gdje je Kathleen cijelo vrijeme ono što jest, dok Joe ima minijaturnu (naravno, ah!) prednost… malo šovinistički, iskreno govoreći, ali nije Joe takav. Da jest, ne bi bio on i ne bio imao onako divnog Brinkleyja, ne bi… čekao da mango sazri?

Nelson Fox: I just have to meet someone new, that’s all. That’s the easy part.

Joe Fox: Oh right, yeah, a snap to find the one single person in the world who fills your heart with joy.

Nelson Fox: Well, don’t be ridiculous. Have I ever been with anyone who fit that description? Have you?“

Kathleen je skoro prototip moderne heroine rom-coma ili općenito, medena kakva je samo ona nekad bila sa cijelim dijapazonom onih svojih grimasa, pogleda, frizura, bijelih čarapica – ”megrajanštine”. Njen život i opstanak u svijetu knjige napadnuti su i ruše se. Ljudi vole kavu koja im omogućuje ono što inače ne mogu: donositi odluke, vole sjediti u udobnim foteljama i listati knjigu bez ometanja. Slučajno otkrivanje Foxovog identiteta lansira Kathleen u sfere njoj nepoznatih osjećanja ogorčenja i ljutnje prema jadnom multimilijunašu koji grabi na tanjur dekoraciju od kavijara dok njen zaručnik, ufitiljeni i kulturološko-politički o(ne)svješteni Frank Navasky (odličan i vrlo autentičan Greg Kinnear) slini od zadovoljstva kad mu Patricia („I love Patricia! Patricia makes coffee nervous!“) hvali članak koji ne razumije ni s vrha planine. No, u velikom zlom svijetu koji prijeti tradicijama i povjesnim džefersonijanskim čistotama New Yorka, valja se ukopati i zaratiti s ajkulama …

„The Godfather is the I Ching. The Godfather is the sum of all wisdom. The Godfather is the answer to any question. And the answer to your question is “Go to the mattresses.”

Dok tipka, Tom Hanks ovo poluglasno izgovara i uz more grimasa se čudi kako Kathleen uopće ne zna tko je „Kum“, a ja se davim, no rikverc – jasno je da u priči treba biti jeseni, buketa svježe naoštrenih olovaka, školskog pribora, New Yorka u snijegu i zvončićima, New Yorka u proljeće. Pa ti odoli? Ja? Ne mogu i ne želim i to je onaj „guilty pleasure“ (tek jedan od njih). You’ve Got Mail je, najednostavnije rečeno, 120 minuta bez mase stvari koje inače volim u filmu, insinuacija na djetinje snove, drage knjige, filmove, pjesme i osobna sjećanja, ćušpajz od svega što se (naoko) našlo pri ruci, no uz momente prave komedije i s mega-tonama teatralnosti, te lako stvara ovisnost poput… nečega što je tipično za New York, ali ne kao Guggenheimov muzej nego recimo – gužva u Starbucksu.

”The whole purpose of places like Starbucks is for people with no decision-making ability whatsoever to make six decisions just to buy one cup of coffee, so people who don’t know what the hell they’re doing or who on earth they are can, for only $2.95, get not just a cup of coffee, but an absolutely defining sense of self: Tall. Decaf. Cappuccino.”

Ne brinem niti pola milisekunde što je film praktično sve ono što u biti ne volim – proračunato, pokradeno, ciljano, nepotrebno, pretprano (za slučaj da netko ne skuži u startu da je to romantična komedija…), no sav taj šećer, šlag i pokoja prezaslađena limunada čine upravo jednu od onih holivudskim ljigića kojima naprosto već godinama ne odolijevam. S ovim se valjda samo Armageddon može usporediti (ne u smislu teme, ne – u smislu količine emocija koje u meni uzburka bez ikakvog svjesnog angažmana s moje strane – iako ne znam čemu služi ovo objašnjenje? 😀 ). Postoje stvari koje su savršeno dobre u ovome svemu. Nije izvan pameti upoznati srodnu dušu preko Interneta.  Nije izvan pameti sanjariti i izvan filma ili knjige, a ovdje se ipak radi o ljudima, knjigama i ljubavi. Ipak su to knjižare i ljudi ipak čitaju što je stvar dobra sama po sebi, cijele obitelji listaju po pultovima, ljudi… čitaju, bez obzira što će kritičari reći kako je sve to puno rupa da može progutati pola svemira. (Ma, zašto? Jer me nije briga.)

Timing here is everything, and he’s waiting until you’re primed, see. Until you are absolutely convinced that there’s no other man that you could possibly love…

Kako šovinistički. Pa iako tako predvidljiv, You’ve Got Mail, te tri slatke riječi, neodoljiv je od najavne do odjavne špice i beats me, ostat će takav cijeli moj život. Dva sasvim fino odrađena lika (što je bilo teško otprilike kao pročitati ljubić?) odlično nose ovaj film upotpunjeni paletom raznih simpa sporednih uloga. Tom Hanks i Meg Ryan još od Romanse u Seattleu garantiraju čistu magiju koja je jednostavno  zarazna i ja joj se svaki put bez ikakvih poteškoća – ne oduprem. Uvijek ću se iznova nasmijati kad me (ovaj put neki drugi) članovi obitelji love dok napamet biflam čitave paragrafe (dobro, to uvijek radim… guilty as charged.) Inteligentno rješenje ponovnog korištenja neosporne karizme Hanksa i Ryan nije za pokudu – naprotiv, rekla bih. I iako je podalek od najboljega rom-coma u mome opusu, Tom i Meg ovaj film, čak tako nacifran, ifsorsiran i prešaren, svrstavaju u jednu od nezaobilaznih romansi koja me poput zadnje šiparice kupila mnogobrojnim besplatnim no ciljano probranim slatkišima – Dream, Splish Splash, knjige, jedan plavi čuperak, sam New York u kojem, vjerujem, ipak postoji neka takva knjižarica. Za ovaj film su mi potrebne kokice, papirne maramice, kvalitetne bežične slušalice i 120 minuta savršeno ugodno provedenog vremena zbog kojeg ću se nekoliko dana osjećati savršeno i čak se na dulje vremena izvući iz kakve depre, izmanipulirana nevjerojatnom količinom stimulansa kojima je pretrpan You’ve Got Mail.

Ne stidim se snova, sanjarenja ili mašte, po tome sam vječno dijete i ne mislim da je potrebno uskratiti si ovakve stvari, kakve se znaju (rijetko) desiti čak i u zbilji, u životu koji je ionako prečesto usran i vjerojatno ne baš jednostavan kao pedesetak ili šezdeset godina ranije…

I love this! So, sue me!

Leave a Reply

Your email address will not be published.