Glad (2008.)

Piše: Vedrana Vlainić

Glad (Hunger, 2008., min.)

Redatelj: Steve McQueen

Glume: Michael Fassbender, Stuart Graham, Liam McMahon, Brian Milligan, Liam Cunningham

 

Za ovog britanskog redatelja, koji ime i prezime dijeli s legendarnim američkim glumcem, prvi sam put čula prije otprilike godinu dana, kada sam na Zagreb Film Festivalu, igrom slučaja, isključivo zbog termina koji je odgovarao mojim tadašnjim fakultetskim obavezama otišla pogledati njegovu dramu Sram. U popratnoj knjižici, sjećam se, pisalo je kako je McQueen nekoliko godina ranije, također u kompletu s obećavajućim mladim glumcem Michaelom Fassbenderom, nagrađen u Cannesu za debitantski polu-biografski uradak podjednako jednostavnog naslova Glad.

Irska višegodišnja borba za nezavisnost tema je koja je postala inspiracijom mnogim literarnim i filmskim uratcima. U doba dok se svijet još uvijek oporavljao od posljedica Prvog svjetskog rata, na tom zelenom otočiću koji je britanska kruna svojatala tamo još od „mračnog doba“, iskra nacionalne svijesti, koja je počela tinjati kako je ostatak svijeta radio svoje prve korake prema modernom dobu, naglo se razbuktala. Rat je sporazumno završen, no plamen nikada nije u potpunosti ugašen. Barem ne u onih šest sjevernih pokrajina koje su i dalje ostale dio Ujedinjenog Kraljevstva, s izvjesnom razinom „autonomije“, kojom radikalniji nacionalni ideolozi i dalje nisu bili zadovoljni. Upravo ti sukobi protivnika sporazuma i konstituirane vlade ostali su kamen smutnje u odnosu Irske i Britanije tijekom dvadesetog stoljeća.

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u zatvoru Maze, petnaestak kilometara jugozapadno od Belfasta u Sjevernoj Irskoj, zatvoreni pripadnici Privremene Irske Republikanske Armije (nasljednici Irske Republikanske Armije, tj. IRA-e) i Irske Nacionalne Oslobodilačke Armije (INLA) zahtijevaju status političkih zatvorenika, koji im je oduzet 1976. godine. Odbijanjem nošenja zatvorske uniforme (budući da oni nisu „obični“ zločinci, zahtijevaju da im bude dopušteno nositi vlastitu odjeću, što bi pokazalo njihov povlašteni status) pokreću prosvjed pod imenom „deka“ (engl. blanket, zato što su se, kako im je vlastita odjeća bila uskraćena, omatali u pokrivače). Zatvorski čuvari odgovaraju na način da zabranjuju zatvorenicima upotrebu toaleta ako nisu obučeni u zatvorsku odjeću. Tako stvaraju temelje za sljedeći prosvjed, tzv. „no-wash“.

U takvu jednu, fekalijama umrljanu ćeliju, gol golcat i s vlastitom dekom u ruci, stiže Gillen (Milligan), još jedan „non-conforming prisoner“. Godina je 1980., a nemirima se ne nazire kraj. Zatvorenici žive u neljudskim uvjetima, ali uspjevaju i dalje zadržati pobunjenički duh, držeći infromacijske kanale s „onima vani“ dobro podmazanima. Čuvari ih sistemskim premlaćivanjima nastoje slomiti, istovremeno strahujući od terorističkih napada na vlastiti život. Mediji su puni vijesti iz britanskog parlamenta, a Margaret Thatcher grije premijersku stolicu i nema nikakvu namjeru popustiti. Čuvari odlučuju stati na kraj prosvjedima prisilnim kupanjem i šišanjem zatvorenika te im se izruguju dajući im civilnu odjeću kričavih boja i napadnih uzoraka, simbolično ih predstavljajući kao klaune. 1981. godine, pet godina nakon početka prosvjeda, zatvorenik Bobby Sands (Fassbender) počinje okupljati dobrovoljce za dobro razrađen, planski štrajk glađu.

There is no such thing as „political“ murder, „political“ bombing or „political“ violence. There is only criminal murder, criminal bombing and criminal violence.

Riječi su to s kojima se teško ne složiti. Iako, ako bi se radilo o ratnim vremenima, govornik bi mogao biti primoran progutati svoje riječi, koliko god ispravnima ih on, ili bilo tko od nas, smatrao. Problem je što osamdestih godina nije bilo rata, barem ne službeno. No, činjenica jest. Zločin je zločin, neovisno o razlozima ili ideologiji koja iza njega stoji. Prosvirati glavu zatvorskom čuvaru dok posjećuje teško bolesnu majku u staračkom domu ili postaviti bombu, čija bi eksplozija vrlo vjerojatno, uz ciljanu osobu, ubila ili teže ozlijedila i nedužne civile, svakako nije ok. To je ovdje jasno i upravo tu je razlika između ovog filma i većine drugih njemu slične tematike.

Kakve god zločine činio, koliko god „kriv“ i, u globalu, „loš“ glavni lik bio, nekako je prirodno da ga mi, kao gledatelji, simpatiziramo i na neki način „navijamo“ za njega. Bilo zbog neke simpatične karakterne osobine, zato što je jednostavno toliko superkul, ili zato što vjerujemo da je opak samo na van, a suštinski je, u biti, nježna dušica slaba na psiće, mačiće i ostale male flafaste životinje i zapravo je odabrao karijeru razbijača pod pritiskom okoline, umjesto da bude, recimo, profesionalni izrađivač origami labudova ili nešto slično.

Glad ne tjera gledatelja da odabere stranu. Čovjek podsvjesno uvijek naginje potlačenima, no ovdje je teško ocijeniti tko je, zapravo, tiranin, a tko žrtva. Kamera možda jest fokusirana na zatvorenike, u drugom dijelu filma čak isključivo na Bobbyja, ali nikad dovoljno blizu, nikad dovoljno „duboko“ u njihovu psihu ili karakterizaciju da bi nam ga približio. Zbog toga ih je puno teže sažalijevati, opravdavati ili makar samo razumijeti. Britanska vlast je tek glas „željezne“ Maggie na radiju. Kadar uplakanog mladog policajca koji ne može podnijeti nasilje nad zatvorenicima ili pak prekaljenog čuvara koji okrvavljene, natučene šake namače u hladnoj vodi, pokazuju kako su svi oni ljudi, samo što vjeruju u različite stvari. Bobby Sands ima roditelje koji ga vole i malog sina. Ima i prijatelja svećenika (Liam Cunningham) kojemu tijekom jednog krasnog, neprekinutog kadra priča kako je kao dječak trčao cross za momčad iz Belfasta, o ozlijeđenom ždrijebetu u potoku i o hrabrosti da se učini „ono što je potrebno“. Taj trenutak, taj djelić Bobbyjeve prošlosti, sjećanje na neko vrijeme kada je, očito, bio sretan i neopterećen političkim, nacionalnim i, u krajnjoj liniji, egzistencijalnim pitanjima, jedini je put kada možemo istinski „osjetiti“ nešto prema njegovom liku. Iz takve šture karakterizacije i gotovo nepostojećeg dijaloga, zbilja je teško ostvariti osobniji kontakt. No, ako je time McQueen htio pridonijeti nepristranom, dokumentarističkom prikazu situacije u Irskoj krajem prošlog stoljeća, uspio je.

Film je surov i naturalistički i ne baš za svačiji želudac, ali je istovremeno i sedma umjetnost u punom smislu. Na mahove gotovo dokumentarac, dok kamera podrhtava i redaju se kadrovi brutalnih premlaćivanja, McQueen se doista nimalo ne ustručava prikazati svaki pa i najgadniji detalj, ali potom ste nagrađeni kakvim lijepim close-upom, krasnim osvjetljenjem ili pak već spomenutim fantastičnim neprekinutim kadrovima: Gillena kako lovi muhu između rešetki postavljenih na prozorčić ćelije ili Bobbyja kako za susjednim stolom razgovara s prijateljem. Fassbender daje iznimnu izvedbu kao vođa štrajka Bobby Sands, čovjek nepokolebljiv u svojoj težnji da sačuva dostojanstvo sebe kao Irca ne želeći se pokoriti zatvorskim pravilima, usprkos tome što ga to košta apsolutno svega ostaloga što ga čini čovjekom. On istinski vjeruje u svrhu svega što čini i, neovisno o tome podržavamo li ili osporavamo njegove izbore, čovjek si ne može pomoći da se ne divi njegovom integritetu. U ovakvom filmu gdje riječi ne igraju veliku ulogu, Fassbenderova sposobnost da iznese sve što je potrebno licem i gestama posebno dolazi do izražaja.

Film je prilično zahtjevne tematike za jedan debitantski uradak, pogotovo ako pretpostavljamo da redatelj svojim prvijencem publici predstavlja ne samo priču, već i svoje odlike i karakterističan stil. McQueen se tako pokazao kao izrazito vizualan redatelj i majstor atmosfere do te mjere da gledatelj može gotovo osjetiti prljavštinu i namirisati smrad izmeta koji se mjesecima, godinama suši po zidovima ćelija. Ako bih se nadovezala na raniji paragraf u kojemu sam govorila o (ne)mogućnosti povezivanja s likovima, mogla bih reći da je McQueen pronašao drugi način kojim uvlači gledatelja u taj svijet, u tu Irsku osamdesetih, gdje nas baca bez ikakvog upozorenja ili popratnih objašnjenja. Slabije upućenima u britansko-irske odnose ovaj bi film, zato, mogao biti malo konfuzan, jer, iako je koncentriran na konkretan događaj, ipak vuče uzroke i posljedice iz stvarne političke situacije toga doba, istovremeno pružajući određenu pozadinu likovima, koji bi bez toga djelovali prazno. Zbog toga McQueen može zaključiti ovu svojevrsnu „reportažu“ bez da zauzme stav o opisanim događajima. On u potpunosti dopušta gledatelju da sâm za sebe prosudi i zbog toga ga, također, valja cijeniti.

5 komentara za “Glad (2008.)

  • ZOKI says:

    kakav je Sram?

  • Valentino says:

    Sram je dobar, onak, spor, nekad zbunjujuć, i nekak počne i završi nigdje, al meni se sviđao, ak voliš Fassbendera i takve neke “moment-in-life” filmove” bit će ti dobar

  • Pg Up says:

    ovo zvuči dobro, baš ću skinut!

  • Vanja says:

    Izvrstan film, osobito zbog rečenice u kojoj je Vedrana složila dosta toga:”Glad ne tjera gledatelja da odabere stranu.”Svaka čast.

Leave a Reply

Your email address will not be published.