Filadelfijska priča (1940.)

Piše: Vanja

Filadelfijska priča (The Philadelphia Story, 1940., 112 min.)

Redatelj: George Cukor

Glume: Katharine Hepburn, James Stewart, Cary Grant

„The prettiest sight in this fine pretty world is the privileged class enjoying its privileges.“

Kako god okrenem, gubim, jer ovo ostvarenje obiluje s toliko toga da se teško odlučiti što je najjače. Četrdesetih je godina prošlog stoljeća redatelj sabrao neke od najsjajnijih zvijezda Hollywooda: Katharine Hepburn, Jamesa Stewarta i Caryja Granta, u filmu koji mnoge zalijepi ne baš kratkih 100 minuta ispred ekrana. George Cukor je u The Philadelphia Story uspio skupiti sve što se skupiti moglo. Film s ovakvom ekipom režira se bez velikih teškoća, uz vrstan scenarij D.O. Stewarta, prilagođen po kazališnoj predstavi Philipa Barryja. Koliko god ih ja imam (omiljenih romantičnih komedija), Cukorova neodoljiva Filadelfijska priča kupuje prvom scenom i drži gledatelja raspoloženog do kraja. Ovdje su i scenarij i gluma na istome tronu, čineći urnebesno ugodan i zabavan no pametan film.

The Philadelphia Story priča je o luksuzu i otmjenosti, zadirkivanju, sarkazmu, zaljubljenosti, opijanju, uobraženosti i, općenito, širokoj lepezi ljudskih osobina. U celofanu visokog društva nenametljivo su zamotane raznolikosti koje nas čine onima kakvi jesmo. Vrsno su isprofilirana tri muškarca, gdje je svaki na svoj način vezan za ledenu kraljicu Tracy Lord (Katharine Hepburn). Spisatelj nesretno čudnog imena, Macaulay Connor (James Stewart) nevoljko prihvaća prisilu njuškanja za časopis „Spy“ jer uvid u dan bogate udavače hrana je za mase, a novinarska plaća njegov jedini obrok. C.K. Dextera Havena (Cary Grant)  – „what kind of a name is that?“ – Tracyjinog prvog supruga u filmu, scenarij je obdario dubokoumnošću, otvorenom i šarmantnom iako ne uvijek ugodnom, no uvijek na pravom mjestu i u pravom trenutku izrečenom rječju, čak uvijek i pravoj osobi. Budući suprug, Tracyjin zaručnik George Kittredge (John Howard), skorojević je puritanskoga duha, kakvoga je i nedodirljiva te previsokim standardima ograđena mlada Lordica. U konačnici, Georgea i privlači, pored svoje plave krvi, izgleda i staroga novca, tako blistavom i nedostižnom pojavnošću.

Cukor je uz pomoć rečenog scenarija izvezao klupko uzavrelih, pametnih i vrckavih dijaloga, začinjenenih finim romantičnim intrigama kojima ne nedostaje upitnika. Antagonizmi ili prijateljstva između likova još su jedna od značajki koje doprinose takvoj prijemčivosti ovog filma, kojemu su podjednako pridonijeli svi. Nesumnjivo, Stewart i Grant face su kojima je dovoljno da se samo pojave. Stewart samo treba progovoriti onim svojim neponovljivim akcentom, no Katharine pak, u ovom ih filmu često pomete, bez obzira na iznimnu odradu – ma svakoga lika. Njena je izvedba ludo autentična, od isforsirane čistunke koja ne oprašta do fine duše, željne ljubavi i kršenja vlastitih (nepotrebnih) pravila i nebrojenih predrasuda. Nije ni čudo što poput kraljice vlada filmom – u svakoj je sceni. U onoj u kojoj je nema, o njoj se priča! Da… Ne može se svakodnevno vidjeti (čak ni na filmu) da supruga baca muža niz stube, no The Philadelphia Story i nije svakodnevan film. Glazbena se tema tiho prikrada jer je očito da su bivši supružnici odavno nadišli frekvencije razumnog sporazumijevanja. Ta nedostižna, neponovljiva, grozna gđica Lord kojoj nitko nije dovoljno dobar i koja pokazuje svoju liberalnost udajom za čovjeka koji se od rudara probio do uspješnog čovjeka? Pih – i Dexter i Macauley imaju svoje načine za spustiti je na zemlju!

Dexter, prvi suprug, najbolje poznaje Tracy i ne libi se džentlmenski iako pred novinarima žutoga tiska pripomenuti njene ispade iz prošlosti, zbog nepoćudnosti izbrisane iz njenih sjećanja. No, iz njegovih riječi izvire iskrenost i pažnja, želja da je probudi i osjećaji koji, bez obzira na to što je tako bukvalno izbačen iz braka, govore kako on može progutati njenu ispoliranu uobraženost i nemogućnost suosjećanja s onima koji možda imaju… osjećanja. Ljudi smo i ne postojimo kao savršenstva, ali mlada Lordica tako je dugo uvjerena da je nedostižna kraljica svoje kule od bjelokosti da joj to i prija, no ispotiha je i nagriza.

Ever-charming Macauley (za prijatelje Mike), nesretan je pisac, jer ne piše romane već članke za novine, praćen nesuđenom slikaricom no svejedno paparazzi-prijateljicom Imbrie (Ruth Hussie), odmjerenom ali krajnje humorističnom, koja ispotiha njeguje i vlastite romantične misli i uvijek ima neočekivano spreman komentar koji izaziva osmijeh. Kroz urnebesne scene orijentacije kroz ogroman posjed i kuću, zloporabu telefona i stotinu drugih gledatelju bitnih i milih sitnica, Mike ostaje neugodno zapanjen ali ne hladan na britki šarm privlačne mlade bogatašice. Upoznaje je kao čudnu, isforsiranu djevu, koja ga istodobno razoružava ljubavlju prema lijepoj riječi, sklonošću da ponudi pomoć ne tražeći ništa zauzvrat. Tracy mu je oličenje topline i životnosti pa unatoč predrasudama koje i sam gaji prema višoj klasi, nalazi ju neodoljivom. Između nakovnja i čekića će i Tracy lakše komunicirati s elokventnim, sarkastičnim piscem – ta on je tu samo jedan dan i zašto ne, nije li lakše? Interesantno joj je kako Mike svoje osjećaje ne krije, no još i više činjenica da je netko smatra romantičnom djevom za kojom ginuti treba. Uz par pića na zabavi ujaka Willieja, a prethodno pročitavši jedinu knjigu koju je Macauley napisao, Tracy uviđa da njen svijet i nije tako udoban – poput korzeta od svile, mek je, no svejedno guši. Jedno piće, dva, tri – lako se pretpostavi. Kad bi misli bile dolari!

„With rich, it only takes some patience.“

Ono u što se treći muškarac njenoga života (osim statusa i simbola) zaljubio je upravo ono čega se Dexter grozio. George je, naoko uglancan ali površan, oduševljen njenim gardom, odijeljenošću, ta on će joj sam izgraditi kulu! (Iz čega li ona nesvjesno želi pobjeći?) Obostrana opsjednutost čistunstvom, savršenošću, bezgrešnošću – onim što ne čini ljude, spojila je dva nespojiva svijeta, kako je jasno i glasno spočitnuo Dexter, ne rukovodeći se, naravno, klasnim razlikama. Ipak je on prevelika faca za takvo što. I kako takva ljubav može opstati ako je ljubav? No, tu je Macauley, koji će Tracy otvoriti oči u supijanim satima, i tu je Dexter, koji poput gorko-slatkog anđela čuvara ne moli za riječ, nego sipa i ljuto i otrovno no točno i potrebno. Sposoban je praštati i svjestan je da ljudi kad-tad moraju shvatiti i prihvatiti svoju nesavršenost i ljudskost te iste te osobine u drugih. Naravno, prava Tracy ne odgovara Georgeovoj predodžbi buduće supruge, distancirane ljepotice čije standarde normalno ljudsko biće ne ispunjava, u čijem srcu oprosta nema. Dok ona postaje mekša, George se udaljava jer zaboga – bitno je savršenstvo pojavnosti. Naravno, Dexterova je kratka opservacija o Georgeu jasna:

“Kittredge is no great tower of strength, you know, Tracy; he’s just a tower.“

Koji je muškarac pravi čovjek za Tracy, pitanje je sad? Ne može se ne spomenuti da ona oko sebe ima tipove koji je, svaki na svoj način, obožavaju, obilježavaju i otkrivaju, uključujući grešnoga oca, kojemu majka oprašta ludovanja sa strane, a koji će također hrabro (vjerojatno i s pravom) reći koju riječ o njenom iritantnom ponašanju, jer razmažena je, ima sve, novac, um, lice i tijelo – ali pod svojom kontrolom – pa mogla bi dakle i od bronce biti izlivena! Kad otac, koji se neočekivano pojavi zbog kćerkinog vjenčanja, izrekne takvo što, Tracy se zamisli… svi muškarci koje zna i do kojih joj je iole stalo imaju sličnu riječ za nju, neki oštriju, neki mekšu. Ona je statua koju treba obožavati, a ne ljudsko biće ili žena. Kako biti sretna, a u 24 sata se nemilosrdno (a pukim slučajem) digne zastor i natjera je da se upozna?

Odužih ja, no teško je ovakav film pretočiti u riječi. Dovoljno otkačen da zadovolji i najvećeg kritičara komedije, svojom romantičnom stranom će zadovoljiti i najzagriženije tradicionaliste. Osmišljeni zapleti i pod-zapleti uveli su sporedne no bitne likove: šašavu sestricu Dinah, oca, majku, ludog ujaka Willieja koji naginje štipkanju svega što je žensko, koji su poput ogledala simbioze ljudskih slabosti i vrijednosti, ogledala u koje Tracy odbija pogledati. Svima im je tu mjesto, točno onoliko koliko je potrebno, ni sekundu gore ni dolje, ni riječ više niti manje. Dijaloški bolno dobra čak i u momentima istinske zloće, The Philadelphia Story napada obijesno, razigrano i hrabro, ne dajući gledatelju da dođe do daha. Čak i oni kojima je Katharine Hepburn inače… tako-tako, priznat će da je (i ovdje) briljirala.

Interesantno je da je Cary Grant imao opciju birati između Macauleyja i Dextera, pa se svejedno odlučio za potonjeg. (Što li?) Izvedba? Lijevom rukom. James Stewart unosi svoju neodoljivu lakoću glume svega što se postavi pred njega, što mu je ovaj put (osim počasnoga iz 1995. Godine, a pored brojnih nominacija, donijelo i jedinoga Oscara). Mnogo je ovakvih elemenata u velikoj mjeri spasilo  Filadelfijsku priču od moguće kolotečine i dosade tek još jedne razmažene bogatašice i diglo romansu kroz samospoznaju na jednu sasvim drugu, pametniju razinu koju nije lako doseći.

Tražite li iskrenu, romantičnu, duhovitu i krajnje profinjenu komediju, s ovom ne možete promašiti. Kad su i redatelj i glumci na svom vrhuncu, a uz ovakav vrstan scenarij, postaju očiti razlozi zašto neki filmovi postaju klasici.

Leave a Reply

Your email address will not be published.