Eraserhead (1978.)

Piše: Vedrana Vlainić

Eraserhead, 1977.

Režija: David Lynch

Glume: Jack Nance, Charlotte Stewart, Laurel Near


David Lynch jedan je od onih redatelja koji se oduvijek napadno gurao u prvi plan svojom ekscentričnošću. Međutim, unatoč tomu (ili možda upravo zbog toga) često biva potisnut negdje u zapećak, zapostavljen i neprepoznat, nažalost, i u trenucima kada mu je potrebno odati priznanje. Koplja se neprestano lome nad njegovim imenom: neshvaćeni vizionar, totalni bolesnik ili pak pretenciozni kreten koji već godinama isfurava već dokazano unosnu kombinaciju mistike, bizarnosti i pornografije? Ili možda nešto sasvim deseto? Bilo kako bilo, iz te njegove pomaknute podsvijesti zna ispasti i nešto dobro. Većina bi u tu kategoriju svrstala odličan Blue Velvet ili pak televizijsku uspješnicu Twin Peaks, ali ja smatram da važno mjesto zauzima upravo Eraserhead; Lynchev debi, film kojim je predstavio svoj nadrealni svijet i koji, upravo zbog toga, smatram jednim od boljih. Jer je prvi, originalni, onaj na koji se svi ostali „furaju“.

U sivom, prljavom, naizgled postapokaliptičnom gradu (urban wasteland) gdje tvornice neprestano rade bljujući gust dim i stvarajući nepodnošljivu buku, živi Henry Spencer (Nance). Neprilagođen i usamljen, ne snalazi se u, ionako disfunkcionalnom, okruženju. Njegova neurotična djevojka Mary (Stewart), koja pati od čestih spastičkih napadaja, nakon jedva nekoliko mjeseci trudnoće rađa deformirano dijete i useljava se u njegov stan…

Kako interpretirati film u kojemu se izgovorene rečenice gotovo mogu izbrojati na prste? (Navodno je Lynch imao velikih problema sa sakupljanjem sredstava, budući da nitko nije htio financirati nekakvu tamo črčkariju od svega dvadesetak stranica.) Kako pravilno povezati takav jedan slijed kaotičnih kadrova? No, naravno, nije niti za očekivati od Lyncha da bi bilo čime olakšao nama, običnim smrtnicima, da lakše shvatimo na koji način funkcionira njegov um. I zato, pravo objašnjenje filma redatelj tvrdoglavo odbija dati, tvrdeći kako želi da ga gledatelji interpretiraju svatko na svoj način, bez ikakvih sugestija sa strane – praksu koju je primijenio i na ostale svoje uratke. Tako da ne iznenađuje što postoji na desetke kojekakvih teorija, sve jedna luđa od druge, na raznoraznim forumima i fan-bazama. Da ne duljim previše, spomenut ću samo tumačenje kojemu se i sama priklanjam, a koje karakterizira ovaj film kao metaforu industrijalizacije i, posljedično, otuđenja čovjeka – možda i najuvrježenija teorija koja se zasniva na prilično prominentnim detaljima u kaotičnoj, snovolikoj radnji. Misteriozan, neimenovan čovjek koji „upravlja“ nekom, nama nepoznatom, mašinerijom i, dalo bi se zaključiti, ujedno i svim događajima u filmu (Henryjev um? Personifikacija njegova straha? Božanstvo koje upravlja njegovom sudbinom?). Jednolična, „generička“ svakodnevica u kojoj se čovjek osjeća zarobljenim (crno-bijela tehnika je ovdje jako efektna i uvelike pridonosi sveukupnom dojmu). Vrišteće mutantsko dijete kao simbol neprirodnosti cjelokupnog društva, svojevrsna „bolest čovječanstva“, i njegova moderna, „emancipirana“ majka koja ga po rođenju napušta. A usred svega toga, savršeno zbunjeni, neprilagođeni Henry, koji jedinu utjehu pronalazi u bijegu od stvarnosti, jer „in heaven, everything is fine“.

Poruka je gotovo egzistencijalistička, namećući pitanje same svrhe postojanja. Zar zaista nema ništa više od ispraznog života kroz koji se provlačimo iz dana u dan? Umiranja s osjećajem besmisla i beznačaja kada prestanemo koristiti društvu? Recikliranje u kakav praktičan oblik – potrošna roba, kao i sve ostalo na svijetu? Nije li to nešto čega se svatko od nas, duboko u sebi, užasava?

Pri snimanju filma u kojemu se praktički čitava radnja oslanja na sposobnost i izražajnost jednog jedinog glumca, vrlo je bitno ne pogriješiti pri njegovom izboru. Eraserhead tako ostaje zapamćen i kao film kojim je Lynch otkrio Jacka Nancea, glumca koji je karijeru napravio gotovo isključivo od Lynchevih filmova. Kakav je da je, Lynch je uvijek imao oko za karizmatične, interesantne glumce, koji su sposobni nositi se i s najnevjerojatnijim (filmskim) situacijama. Nance je naprosto savršen kao dezorijentirani, zbunjeni, gotovo autistični Henry, posve otuđen od društva u koje se ne uklapa i koje, imam dojam, uopće ne shvaća.

Unatoč sveprisutnoj bizarnosti gotovo svakog prizora, dotjeranoj gotovo do apsurda, ovdje nećete naići na nikakva krvožedna čudovišta niti zle sile koje vrebaju iz mraka ili pak trganje dijelova tijela uz što veću količinu prštećih i curećih unutarnjih organa. No, da budem posve iskrena, za time nema ni potrebe. Atmosfera je glavni čimbenik ovoga filma, a upravo to je ono što, po mom mišljenju, horor čini hororom i ulijeva strah u kosti. Jer strah je, prije svega, produkt ljudske psihe i upravo to je mjesto koje je potrebno „napasti“ kako bi učinak bio potpun. Koliko god čovjeka plaši ono nepoznato, sakriveno, ono o čemu samo može naslutiti (uz malu pomoć, primjerice, vještog majstora rasvjete ili vođen jezovitim taktovima nevidljivog orkestra), toliko ga i neodoljivo intrigira. Nije uzaludna ona pučka „mašta radi svašta“, jer u takvoj situaciji, um je u mogućnosti stvoriti (koliko god nevjerojatno zvučalo) i mnogo gore od onoga što čeka (dopustite mi da se poslužim jednim od klišeja žanra) iza onih tajanstvenih vratašca u dnu mračnog podruma. Vratašca koja znamo da ne bismo trebali dirati, ali, opet, nemoguće je pokraj njih tek proći i jednostavno – pustiti, odustati, zaboraviti.

Primjerice, Henryjev san (Lynchu su snovi bili poprište zločina puno prije cijenjenog gospodina Nolana, element prisutan u gotovo svim njegovim filmovima, kojim smješta likove u okolinu u kojoj je apsolutno sve moguće i sugestivno djeluje na gledateljevu psihu) ili scena večere kod Marynih roditelja, iako u biti dijametralno suprotne, model su odlične atmosferske gradacije i meni, osobno, najjezivije sekvence cijelog filma. Film možda i nije neki vrhunac žanra ni kinematografije općenito; gotovo smiješno niskog budžeta i opasno titrajući na granici eksperimentalnog, ali je bome zaslužio svoj status „kultnog“. U prilog tomu govori i zanimljiv podatak da je veliki Stanley Kubrick prije snimanja kultnog Isijavanja natjerao ne samo glumce, već i sve ostale koji su radili na filmu, da pogledaju upravo Eraserhead kako bi im svima usadio taj „štimung“, kakav je htio da i njegov film ima.

Oprostit će mi, nadam se, poklonici žanra, na ovakvoj jednoj laičkoj interpretaciji, ukoliko sam njome otišla u krivom smjeru. Bez sustezanja priznajem da se radi o žanru s kojim sam nešto slabije upoznata. Neosporno je da se u njegovim redovima nalaze neki od vrhunaca sedme umjetnosti, ali nekako mi se uvijek nađu pri dnu popisa prilikom izbora sljedećeg naslova za gledanje. No, sve u svoje vrijeme, reklo bi se, i evo – vrijeme je došlo da i ja posegnem za tom zahrđalom, škripavom kvakom.

Ako ništa drugo, svakako više nikada onu gumicu na grafitnim olovkama neću gledati na isti način…

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Pet Sematary (1989.)
Flatliners (1990)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Pontypool (2009.)

2 komentara za “Eraserhead (1978.)

  • Maxima says:

    Jako volim Lyncha i uvijek mi se čini da sam u onoj “manjoj” skupini 😀 – a ovaj film je … u sedmoj umjetnosti, meni bio jeza kao npr. Proces u književnosti, odlično grozan (oxi…)

    Recenzija mi je sjela bolje nego film 😉

  • Deni Zgonjanin says:

    Odvratan i jeziv film…

Leave a Reply

Your email address will not be published.