Drakula (1992.)

Piše: Danijel Špelić

Drakula (Bram Stoker’s Dracula, 1992., 128 min)

Redatelj: Francis Ford Coppola

Glume: Gary Oldman, Winona Ryder, Anthony Hopkins, Keanu Reeves, Cary Elwes, Billy Campbell

 

Kako doživljavate Drakulu? To je više generacijsko pitanje jer postoje oni koji se jasno sjećaju pogrbljene prilike Maxa Shrecka, pa postoje oni koji su u dobrim odnosima s verzijama gdje je isti lik dodatno na popularnosti dobio radi interpretacije Bele Lugosija, neki od nas uživali su u visokoj, markantnoj pojavi Christophera Leeja, a neki su legendarnog vampira upoznali kao Garyja Oldmana. Dalje od toga – ništa vrijedno spomena, sat je stao na verziji Francisa Forda Coppole. Zašto je to tako? Film je toliko dobar da se nitko više nije želio natjecati sa snimljenim materijalom? Blizu, ali ne posve. Vampiri kao takvi nikad nisu nestali s filmske scene, no doživjeli su transformaciju koja im svakako nije donijela nešto dobro. Današnja generacija vampire povezuje s prelijepim muškim manekenima koji svjetlucaju na suncu i nose krpice s dizajnerskim imenom, a glavna ima je zabava… pa, nije ispijanje krvi, već odlazak u školu. Koliko sve to zvučalo neobično, priča o integraciji vampira u moderno (teen) društvo započinje upravo s Coppolinom verzijom.

Kratka povijest glavnog, jedinog i najvećeg među vampirima poznata je svima: nakon samoubojstva svoje ljubavi Elisabethe, transilvanijski grof Vlad Tepeš odriče se Crkve i postaje sluga tame, preživljavajući tako što ispija krv drugim ljudima. Koje stoljeće kasnije, mladi i naivni odvjetnik Jonathan Harker odlazi u posjetu našem grofu, koji, ugledavši sliku Harkerove zaručnice Mine, shvaća da se njegova izgubljena ljubav reinkarnirala. Povratak u civilizaciju donosi neku drugu vrstu problema jer Drakulina narav ne može samo tako nestati. Iako superioran po svim mjerilima, Drakula će dostojnog protivnika pronaći u profesoru Abrahamu Van Helsingu, jedinom čovjeku koji zna što treba napraviti kako bi cijela jeziva priča dobila nekakav kraj.

Ljubavne su priče oduvijek bile mamac za publiku, što Coppola jako dobro iskorištava pri novoj verziji stare priče, produbljujući odnos Drakule i Mine na način koji gledateljima naslovni lika predstavlja u potpuno drugačijem svjetlu od onog u kojem smo ga navikli gledati.  Drakula više nije negativac kojeg smo navikli mrziti, već postaje tragičan lik čija je ljudskost skrivena iza zle i prokletstvom obavijene pojave. Ljudi su ti koji postaju negativci. Također, promijenjen je i pristup prikazivanju lika Drakule, od prilike koja je svoju pojavu temeljila na crnini i oštrom pogledu, Drakula postaje prirodno zgodan muškarac (Gary Oldman u svom neobičnom, ali uvijek pouzdanom izdanju) kojeg uopće nije teško gledati na ekranu i prihvatiti da je karizmatičan bez upotrebe naglašenih trikova. Ni ljudski dio priče ne zaostaje puno za njim. Poletni nastup Anthonyja Hopkinsa od ionako zanimljive Van Helsingove pojave stvara karakter za kojeg nije lagano navijati jer ponekad djeluje da bi se rado priklonio zlu kojeg naganja po Europi (malo Hannibal Lecter nastup), čime postaje nejasno za koga bi ovdje ustvari trebali gajiti simpatije. Iako reklamiran kao film koji čvrsto prati knjigu, to ispada više kao reklamni štos nego činjenica, ali razbijanje ustaljenih klišeja nije loša stvar, posebice ako se rade sa stilom. Što nas dovodi i do druge, tehničke strane priče.

Gledano u tadašnjim vremenima, odluka da se film snimi kako i doliči jednoj viktorijanskoj priči, da bude utopljen u tamne tonove, žestoke igre sjena, čudnog osvjetljenja i neobičnih kutova snimanja pokazala se gotovo vizionarskom. Uspjelo se dobiti na svježem izgledu, na trenutke bolesno realističnom, a na trenutke bajkovitom, prijeko potrebnom da se realizira gotovo staromodna priča o ukletim ljubavnicima. No, Coppola, iako je riječ o klasičnoj priči, ne libi se upotrijebiti i dinamiku u radnji, posebice u završnom dijelu filma, stvarajući napetost ne samo horor podlogom, već i otkucavanjem vremena, što dijelove filma odvodi do avanturističkog žanra i modernijeg ruha za publiku koja zasigurno ne bi progutala statičnost starih verzija. Obračuni su očekivano nasilni, pa i krvavi, no ne i posebno eksplicitni. Cijeli film teško da će nekoga preplašiti na klasični način, ali to ovdje i nije bila namjera. Namjera je bila izgraditi atmosferu neugode i jeze koja će se provlačiti i trajati kroz radnju, što je, sudeći po svemu, uspješno izveden zadatak.

Ali, ima tu i malih mana. Prenaglašena romantika u nekoliko navrata ulazi u zamalo nepodnošljivu patetiku, a osjeti se forsiranje odnosa između Drakule I Mine jer taj dio svježe je dodan samo radi filma, pošto u knjizi ne postoji. Uravnoteženost priče stoji na samoj granici želje da se napravi ekranizacija koja će pratiti knjigu što je bliže moguće i dodataka da ista bude dopadljiva za svu vrstu publike, radi čega već spomenuta patetika zna biti uočljiva, ali i povremeno krivudanje po priči kako bi se što uspješnije spojili dijelovi radnje koji su doslovna ekranizacija s onima koji to nisu. Energični nastupi glavnih glumaca, vizualno drugačiji, pričom bogat, protkan što boljim, što lošijim emocijama, čine posljednju važniju ekranizaciju uspjelom jer je isporučila materijal koji ima dubinu i širinu, radi čega joj treba oprostiti i one mane koje su nastale u tom procesu. Nasljedstvo možda i ne jer nakon što je Vlad Tepeš zvan Drakula ovdje postao pristao i zgodan vampir, netko je shvatio da je to budućnost žanra, što je pak dovelo do razvodnjavanja originalne ideje te stvaranja materijala čija je jedina namjera ugoditi publici bez da se ispriča prava priča. Govorimo li ovdje o najboljem vampirskom filmu ili ekranizaciji? Možda. Možda ne. Ali govorimo o vrhunskom ostvarenju koje je više-manje uspjelo spojiti nekoliko različitih žanrova u jednu cjelinu i samim time postati jedno od najboljih.

Pola stoljeća horror filma:

The Innocents (1961.)
Village of the Damned (1960.)
Repulsion (1965.)
Rosemary’s Baby (1968.)
Night of the Living Dead (1968.)
Spalovac mrtvol / The Cremator (1969.)
The Last House on the Left (1972.)
Jaws (1975.)
Profondo Rosso / Deep Red (1975.)
The Omen (1976.)
Eraserhead (1977.)
Halloween (1978.)
The Fog (1980.)
Cannibal Holocaust (1980.)
Friday the 13th (1980.)
The Entity (1982.)
Poltergeist (1982.)
Videodrome (1983.)
Nightmare on Elm Street (1984.)
The Hitcher (1986.)
Near Dark (1987.)
Flatliners (1990.)
Jacob’s Ladder (1990.)
The Silence of the Lambs (1991.)
Bram Stoker’s Dracula (1992.)
Dellamorte Dellamore (1994.)
Scream (1996.)
Ringu (1998.)
Vampires (1998.)
The Blair Witch Project (1999.)
Stir of Echoes (1999.)
Odishon (1999.)
What Lies Beneath (2000.)
El espinazo del diablo (2001.)
Dog Soldiers (2001.)
The Forsaken (2001.)
28 Days Later (2002.)
Ju-on / Kletva (2003.)
Haute tension (2003.)
A Tale of Two Sisters (2003.)
Shutter (2004.)
The Descent (2005.)
30 Days of Night (2007.)
The Mist (2007.)
El orfanato (2007.)
The Orphan (2009.)
Los Ojos de Julia (2010.)

8 komentara za “Drakula (1992.)

  • Maxima says:

    Totalno sam neobjektivna kad je ovaj Drakula u pitanju, totalno, nesuvislo bi bilo nešto pametovati.

    Vrhunski osvrt na vrhunski film, ovo je jedini Drakula, a ako su se drugi ugledali na njega i razvodnili, briga me, Stalker je bog, knjiga je babaroga ali je film 10 puta bolji Tepeš je super looking i sve to…

    Čista preporuka, obaveza!

    Odakle samo ta fama da Drakula ili vampir per se mora biti gadan?

    A tek maska…

    No da, lupam, mene je oborio sami početak (na stranu sve ostalo, što je erste … Hopkins, ostali 😀 Van Helsin je mrak…)

    Nesuvislo odgovoram malo temperatura ali čujte, ovo je… izvrsno. Mislim, recenzija i film. 😀

  • Huco says:

    dobar film o vampirima u kojem vampiri ne svjetle kao šljokice na suncu… radi se o dobrom starom udri kolcem u srce… glumačka ekipa je vrhunski odradila svoj posao čak i moj brat blizanac ;)…

  • Maxima says:

    😀

  • Danijel says:

    Iskreno, bilo me malo strah pisati o filmu, toliko ljudi, toliko mišljenja, a trebalo je ostati neutralan… :-) Težak posao. Drago mi da vam se sviđa.

  • Maxima says:

    Ehm … Danijele, prvo, imaš valjda pravo na svoj način pisanja, kakav god da jeste, a izvrstan ti je stil, drugo – sto ljudi, sto ćudi, pa nikad ne bi ništa napisao a da bi uspio sviju zadovoljiti.

    A po mom skromnom mišljenju, čovjek baš treba biti opako nepismen i operiran od svega što je riječ, a da bi ovakav film zeznuo recenzijom :)

  • Danijel says:

    Ja sam sam sebi najgori kritičar :-) (ali godi mom ego kad netko kaže da imam dobar stil pisanja) no uvijek volim biti objektivan, pa naglasiti što valja i ne valja, a ovdje je to malo…teže jer, iako sam u jako dobrim odnosima s verzijama gdje glumi kultni Chris Lee, ovo mi je ipak the best of the best od Drakule.

  • Maxima says:

    Objektivnost nije uopće loša stvar, ja se trudim naučiti ;), a ponekad i upali, ali sam s nekim stvarima nepopravljiva a niti se trudim biti drugačija, pa zavšim u totalnoj verbalnoj dijareji, bilo u plusu bilo u minusu 😀

    Sve su Drakule “Drakule”, ali “Bram Stoker’s” je the one and only koji se kod mene broji. 😀 Tu sam dosljedna i upravo zbog toga bih ja ovu recenziju udronjala do daske 😀 a ovako je bez ijedne zamjerke.

  • bakero says:

    Ma to je to!!! :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.