Doručak na Plutonu (Breakfast on Pluto, 2005.)

Piše: Koraljka Suton

Doručak na Plutonu (Breakfast on Pluto, 2005., 128 min.)

Redatelj i scenarist: Neil Jordan

Glume: Cillian Murphy, Liam Neeson, Stephen Rea, Brendan Gleeson, Ruth Negga

 

Jednog lijepog dana davnih 1960-ih, u fiktivnom irskom gradiću Tyrellinu žena kojoj vidimo samo zatiljak ostavlja košaru s djetetom na kućnom pragu svećenika Liama (Liam Neeson), dok u pozadini svira veseli upbeat pjesmuljak Sugar Baby Love. Svećenik maloga daje na skrb krajnje antipatičnoj gospođi Braden, koja ima jednako antipatičnu kći. Nekoliko godina kasnije, spomenuti napušteni dječak Patrick stavlja ruž te oblači pomajčinu haljinu i cipele na petu, zbog čega najebe ne samo fizički, već i emocionalno (”Proklinjem dan kada sam te uzela u svoj dom”). Dječak koji se, kao što se može zaključiti, oduvijek osjećao i ponašao kao djevojčica, stekne troje prijatelja jednako neuklopljenih kao i on sam te bez straha i srama nastavlja ponašati se kako mu dolazi prirodno – kao žena, makar to podrazumijevalo konstantan sukob s gđom Braden i sa svećenicima u katoličkoj školi. Nakon što sazna da mu je prava majka viđena u Londonu, Patrick… pardon, Patricia ”Kitten” Braden (Cillian Murphy) napušta Irsku i zaputi se u potragu za, kako je ona zove,”fantomskom damom”…

Podijeljen u više od 30 kratkih poglavlja, Breakfast on Pluto film je irskoga redatelja Neila Jordana (Michael Collins, The Crying Game, Interview with a Vampire) iz 2005., temeljen na istoimenom romanu Patricka McCabea, koji nam na šaren i prpošan način daje uvid u životni put mlade transrodne osobe koja, usprkos konstantnoj opresiji sa svih strana, cijelo vrijeme beskompromisno i nadasve optimistično fura svoj film, nastojeći pronaći onaj djelić sebe koji joj je oduvijek nedostajao – svoje korijene. Kako to obično biva, glavni protagonist zaputi se u potragu za tom jednom ključnom osobom, da bi neočekivano našao nešto sasvim drugo, po putu upoznajući razne ljude i stječući zanimljiva (makar ne nužno ugodna) iskustva koja su u službi daljnje izgradnje njegovog identiteta, kao i vječite ljudske ”potrage za samim sobom”.

Cillian Murphy (The Wind That Shakes the Barley, Inception, Batman Begins, 28 Days Later…) odigrao je ulogu koja mu je trebala donijeti taj Zlatni globus (ali okej, da, dobio ga je Joaquin Phoenix za Walk the Line) ili u najmanju ruku nominaciju za Oscara, ulogu za koju se pripremao tako što je studiozno proučavao ženski govor tijela te proveo par tjedana u društvu transvestita i njegovih/njezinih prijatelja. Na stranu to što zahvaljujući svojem izgledu porculanske lutkice Cillian čisto vizualno stvarno ima ponešto ženstvenije crte lica, glumački je odradio posao samo takav, prilagođavajući svoj glas, svoje tijelo i svoju vibru do te mjere da, makar se vidi kako je Patricia biološki muškarac (jebiga, treba imati novaca za hormonalne terapije i korektivne operacije), neupitno prolazi za ženu kada se fino sredi te navuče periku i štiklu. K tome je Cillian od Patricije napravio ne samo ženu i po’, već i lik i po’. Vedra, optimistična, entuzijastična, sanjarski romantična, nezainteresirana za politička zbivanja koja joj, htjela-ne htjela, obilježavaju svakodnevicu i voljno naivna, Patricia je osoba koja je od malena suze i bol prekrivala smijehom te živjela život kao komediju ili mjuzikl.

Ljudi koje na svom putu sreće često joj predbacuju kako ne uviđa veliku ozbiljnost (političke) situacije u kojoj se našla te joj govore da se uvalila u stvari kojima nije dorasla, stvari koje su ”izvan njene lige”. Istina je ipak ponešto drugačija jer uzrok tome ne leži u činjenici da je Patricia inherentno glupava ili naivna, već da to namjerno odabire biti. ”Oh, all of a sudden, everybody’s getting serious! Serious, serious, serious.” Nije joj jasno čemu takva sveprisutna ozbiljnost kada bi život mogle sačinjavati duge, leptirići i jednorozi. No iako je Patricia svojevoljno naivna, sam film to nije. Kroz njenu se priču provlače strašne posljedice neprestanih napetosti između Irske i Engleske, a u životu joj ne manjka ni zločina iz mržnje, diskriminacije, nasilja i omalovažavanja. Usprkos svemu tome (ili možda upravo zbog svega toga), Patriciji nije ni na kraj pameti prilagođavati se društvu koje joj je često pljunulo u lice, već nastavlja živjeti, sanjariti i bivati jednako famoznom kao što je oduvijek bila.

Breakfast on Pluto u svojoj je srži sladak i prštav film vesele atmosfere i prpošnog soundtracka te upravo kroz takav filter uspijeva obraditi priču koja je na momente sve samo ne slatka i prštava. Time ugođaj filma prati čitav Patricijin lik i pojavu, cijeli njen osebujni karakter te nam pokazuje crtice iz života osobe koja nikada ne prestaje pokušavati doći do onoga za čime traga i naprosto – biti sretna živeći život za kakav se rodila… makar i bila u krivom tijelu.

Jedan komentar za “Doručak na Plutonu (Breakfast on Pluto, 2005.)

  • Vanja says:

    Ovo je “A” tim, odista :DKrasna recenzija, Koraljka, upravo “prpošna” kao i sam film. 😀 Hvala na podsjetniku ;)(Cilliana si zaboravila, kad si ga već navodila u filmovima, u (meni) prekrasnom Boyleovom “Sunshine” ali to nema veze s ovim gore … samo da se zna).Morat ću to još jednom pogledati. Mislim, “Plut”o. :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.